Ne snalazim se baš najbolje i ovom blentavom svitu di sve mora bit organizirano, svrstano u škafetine, kalupe i okvire. A za nevolju, bavim se poslom u kojem moram bit uredan, koncentriran i precizan. Sve šta ja nisam! Ko zna, možda mi je to tako suđeno da me malo disciplinira, jer sam vrag zna di bi završija kad bi se pustija od kraja...

Zato je moja omiljena disciplina širenje horizonata. Ah šta sam ovo lipo napisa! Drugim ričima volim se malo skitat. Ne moraju to biti daleka putovanja po egzotičnim krajevima, dovoljno se maknit svega desetak kilometara od onih naših ustaljenih, svakodnevnih okvira u kojem se krećemo.

Cilj današnje skitnje su Vodice, turboturističko misto u koje i ne pomišljam odlazit dok traje sezona. Ali naša mala mista su mi baš posebno zanimljiva u ovo doba godine kad sve opusti, kad se ljudi stisnu u kuće, kad nastupi razdoblje zimskog sna.

Zašto baš u Vodice? Jedan od dobrih razloga zove se "Santa Maria". Ne, to nije onaj Kolumbov brod, nego gurmanski hram potpuno izvrnutog sadržaja, oblika i namjene. Poznatiji je kao "meksički restoran", iako su tacos, burritos i tortille tek dio onoga šta se nudi na jelovniku. To je totalno otkačeno misto, iako imam osjećaj da sanitarni inspektori i osobe osjetljivije na urednost ostanu zgroženi kad uđu unutra. Na ulazu vas dočekaju ogromne papige, stolovi i stolice pamte još i Mariju Tereziju, na zidovima stotine slika, fotografija, novinskih članaka... Stare škrinje, šivaće mašine, pegle na žeravu, razna druga čuda... Na svakom stolu će vas dočekat puna zdjela kikirikija koje ćete čokat onako neobavezno dok čekate spizu. Ljuske se bacaju na pod, to je zakon...Vlasnik ovog objekta je Šime Pelajić Brunac, čovik sa stotinu ideja u glavi. Na sriću, dobar dio njih se i ostvari. Vodice – grad cvijeća je samo jedan od uspješnih projekata.



E sad neću više trubit o svim detaljima, uglavnom tribate doć i vidit. Šetajući posli labirintom uskih uličica i osjećajući grižnju savjesti jer sam opet, po ko zna koji put, zgriješio neumjereno uživajući u jelu, primjećujem da nije samo Šime Brunac infišan u Meksiko.

Koji su ovo čudnovati detalji? Veliki broj kuća na balkonima ima one kičaste ograde od betonskih ili gipsanih stupića. Zaobljeni betonski lukovi su također omiljeni arhitektonski detalj. Gori, uz magistralu je poznati disko klub znakovitog imena – Hacijenda.
Stvarno izgleda ka prava hacijenda. Koja je to tajna veza Vodica i Meksika?

A i ovaj hotel je vrlo zanimljiv...Došla mi je muka u štumik od njegove lipote



Na zidu jedne kuće, pogled mi je privukao spisateljski uradak nepoznatog pjesnika. Očito inspiriran dobrosusjedskim odnosima, otkrio je svekolikoj javnosti svu raskoš svoga talenta. Čitavu poemu "Bolesna nakazo" ovdje možete vidjeti u originalnom formatu.



Svakog trenutka očekujem da će se iza prvog kantuna pojavit Pancho Villa ili Emiliano Zapata sa mitraljezima i redenicima na prsima. Onako još čupavi i neobrijani. A sa druge strane Antonio Banderas sa mačem. Pa kad se zakuva...Bolje je odgibat dalje.

U kafiću na rivi poslužuje nas mlada pipničarka. Pljunuta Salma Hayek. A možda mi više baca na Penelope Cruz. Jebate, još samo fali da se odnekud pojavi mama Huanita. Ili oni mali šta je piva "Slušaj majko moju pjesmu". Joselito, tako se nekako zva....Pa da svi zapivamo. I plačemo. Od ogromne provale emocija. Još kad signu i marijači. Bit će suza na maštile...

Najlipše je ipak na rivi. Vrime je šugavo, kasnojesensko. Brzo pada noć, pa mi uvjeti za dobre slike i nisu baš idealni. Miruju brodovi u luci. Bilo bi lipo sad učinit dir ovim brodom priko Prvića, Zlarina pa do Šibenika. Na Drugić i Trećić ćemo nekom drugom prilikom...

Daleko je Mexico. Ma vraga je daleko. Eno vam ga desetak kilometri od Žbenika...