Počelo je svođenje završnih računa. Prevedeno na naš bonkulovićko-izjelički jezik, počela je era domjenaka. Svako društvo koje imalo drži do sebe, narednih dana jednostavno mora održati što je moguće glamurozniju zabavu. Sve u humanitarne svrhe, naravno...A to se sve događa prije onog glavnog gurmanskog tsunamija između Badnjaka i prvih dana u novoj godini.

Kako mi prijeti realna opasnost, da se polako ali sigurno pretvaram u lik vrlo sličan Georgu Constanzi ili Bud Spenceru, tako moram djelovati preventivno. Prva odlična stvar koja mi se danas dogodila, zadesila me je neposredno nakon otvaranja prozora moje sobe. Nebo puno plavetnila, za razliku od sivila jučerašnjeg tmurnog dana. U stvari, to je druga odlična stvar koja mi se jutros dogodila, ali nećemo u detalje...

Pogled prema zapadu obećava barem nekoliko sati koliko-toliko sunčanog vrimena, a pogled prema istoku mi je u sekundi donija ideju za današnju aktivnost. Prva misao je bila Mosor, ali to ćemo ipak ostavit za neke duže dane, a druga ideja nametnula se sama od sebe. Idemo na Kozjak!

Na žalost, ako u Google ukucate pojam „Kozjak“, on će vas bez pardona usmjeriti prema onome nesretnome porniću. Kako su se svi akteri tog projekta istaknuli nevjerovatnom količinom gluposti, ne želim više niti riči trošit na to. I ovo je bilo previše...

Kozjak je planina koja dominira nad Kaštelanskim zaljevom i sa svoja tri istaknuta vrha uvik me podsjećala na one kape kakve su nosili partizani (barem u filmovima). Najviši vrh je visok 780 metara nad morem, ali je pun kojekakvih radara, antena i ostalih čuda, tako da se nemam namjeru penjat do njega, ali zapadno od njega se nalazi vrh Sveti Ivan i to je naš današnji cilj. Da sam pravi planinar onda bi krenija doli od Kaštela pa preko zahtjevnih strmih litica do samog vrha. Budući da ipak nisam, onda koristim puno lakšu varijantu, a ta je autom do prijevoja Malačka, pa preko glavnog hrbata prema vrhu. Rečeno-učinjeno, blizu Malačke su dva planinarska doma i 90 posto „planinara“ koji dođu do nje, tu i ostanu.

Mi smo danas ipak više sportski nastrojeni, pa se ne obaziremo na zamamne mirise fažola sa kobasicama i rebarcima, nego nastavljamo dalje. Kako odmičemo stazom, viđamo sve manje ljudi. Nakon jučerašnje kiše, stijene su mokre i klizave, tako da moram dobro pazit da se ne strmopizdim (ajme, ovaj izraz nije moj, ali ovde mi je baš dobro lega) niz litice, jer planinarska staza koja je inače odlično markirana vodi svega nekoliko metara od ruba.



Sa sjeverne strane Kozjaka se pružila Dalmatina, a iza nje sela Dalmatinske zagore. Tražim pogledom put prema Longgrandmothers, zavičaju našeg vrlog premijera. Ipak ne da mi se bavit zvizdarijama, ipak je puno lipše uživat u pozitivnim mislima u ovakvom okruženju. Možda je pomalo čudno, ali najviše uživam u zvukovima. S jedne stane šuštanje lišća koje još nije otpalo sa grana, a sa druge strane iz podnožja čuju se zvukovi vlakova, aviona...



Nakon nepunog sata pješačenja dolazimo do našeg današnjeg odredišta, vrha Svetog Ivana na nadmorskoj visini od 631 metra. Na samom vrhu je crkvica. Svega nekoliko koraka od samog vrha oduševljeno je na mene navalija jedan pas, koji vjerojatno prepoznavši poznatog blogera, nije mogao suspregnuti svoje osjećaje, pa me ciloga izbalija. Sva srića da je priskočila u pomoć njegova vlasnica. Ona ipak nije bila toliko nasrtljiva...



Kad si na vrhuncu, onda ti se naglo otvori apetit, to je opće poznato. I najobičniji sendvič u ovakvom okruženju postaje prava delicija. Uživamo u pogledu na Kaštelanski zaljev. Noćašnja bura nije bila dovoljno jaka da razbistri zrak, ali ipak se jasno naziru obrisi Visa, Biševa, Sveca... Čekam sa digitalcem kad će se pojavit neki avion da ga pokušam snimit iz ove perspektive, ali baš za nevolju sad nema niti jednoga. Ma uvatit ću te ja, kad tad. Nekakva velika crna ptičurina, čini mi se da je gavran, svojim graktanjem pokušava izrazit svoje nezadovoljstvo našom prisutnošću. Izgleda da se gnijezdi u ovim liticama. Neću joj zamirit, ipak smo mi uljezi u njezinom svitu, a i ovo njeno graktanje još je uvik umilniji zvuk za uši od slušanja nekih naših vrlih pjevača. Nije važno kojih....Neki kumovi mi padaju na pamet. Između ostalih...



Prosinačko sunce nije baš obilan izvor topline, a vitar puše sve jače, stoga je idealno vrime za povratak. Iako spuštanje uvik ide brže, nije baš ugodno gazit, sve je klizavo.
Ne bi baš bilo zgodno da mi se dogodi koja dežgracija, kako ću onda obilazit domjenke...

Približavajući se planinarskim domovima, susrećemo sve više ljudi i to uglavnom u seniorskoj dobi. Oni najviše uživaju u laganoj šetanji prirodom, njih baš i ne interesira osvajanje vrhova. Oni su svoje vrhove već ispenjali...

Vraćamo se u „civilizaciju“, baš bi nam dobro došla jedna kavica na kaštelanskoj rivi.
Neki nadobudni pivčići sa viškom hormona i manjkom pameti, jurcaju obalom u svojim ko zna kako stečenim BMW-ima i Mercedesima. A još su mi draži ovi sa jakim motorima. Kacige ne nosi gotovo nitko od njih. A šta će im? Kad su oni svi glavni i manje glavni glumci u predstavi pod nazivom „NU ME“.

Nasuprot ove besmislene i nesnošljive buke, ono graktanje gavrana među stinama koje sam sluša samo prije uru vrimena, mi sada izgleda ka prava simfonija.

Ma baš me briga za ove dripce, neka se svatko zabavlja kako najbolje zna, ja samo željno očekujem neke buduće sunčane dane. Za nove avanture....