Subote ujutro u Trogiru često znaju bit kaotične i traumatične. Gomile ljudi, iznenada i ničim izazvane, iz meni potpuno nepoznatih razloga nagrne u grad ka da će se dogodit nešto izuzetno značajno za povijest čovječanstva. Za vrime sezone, turistima to bude egzotično i zanimljivo, ali nama domorocima baš i nije. U mome malome gradu di god iša da iša, moraš proć priko onog jednog jedinog raskršća isprid „Prime“ ili po modernome „Konzuma“. Sa dugouzlaznim naglaskom na ono „zum“

Ali sva srića da danas imamo moderne ultramegaturbo prodajne centre, pa se onda veliki dio one gomiletine usmjeri prema njima, a mi u ovim jesensko-zimskim danima konačno možemo napravit jutarnji đir po gradu kako Bog zapovida.



Jedna od obaveznih postaja takujinskog puta je peškarija. Veliki šok za Trogirane je bija kad se ribarnica sa rive pribacila ovamo di je danas. Mnoge je to izbezumilo do krajnjih granica, tako da i desetak godina nakon te kobne odluke, dezorijentirani lutaju gradskim kaletama.



A na malome mostu jedan puno lipi prizor. Veliki ponos moga grada je Udruga tjelesnih invalida TOMS. Nevjerojatno koliko snage i volje imaju ovi ljudi, koji umisto da se prepuštaju samosažaljenju zbog nekog tjelesnog hendikepa, stalno organiziraju smislene akcije, upozoravaju na probleme sa kojima se svakodnevno susreću i na neki način aktivno mijenjaju svijest ostalih građana. Upravo danas, pokraj sjevernih gradskih vrata, članovi udruge TOMS i učenici osnovnih škola s područja grada Trogira darivaju građane domaćim kolačima i dijele letke na temu „Svehrvatska kampanja upozorenja na parkirališna mjesta osoba sa invaliditetom“. Ovih moji nekoliko sličica neka bude moj skroman doprinos i podrška ovim ljudima koji imaju više energije nego mnogi, uvjetno rečeno „nehendikepirani“. I da se svakodnevno radi i razmišlja o njihovim problemima, a ne samo ovako prigodno, kad se obilježava svjetski dan.








A doli na rivi, isprid južnih gradskih vrata osvanulo božićno drvce. Kako ova jela, smreka, nisam baš siguran šta je, izgleda na svega nekoliko metara od mora, procijenite sami. Ne bi baš tija puno beštimat. Ali, ovo predblagdansko vrime je doba kiča i neukusa, pa ćemo oprostit idejnim začetnicima ovog nes(p)retnog čina. Šta ćemo, tako je kako nam je...



A ja bi se stvarno konačno moga uvatit i nekakvog konkretnog posla. Moj vrt me čeka širom raširenih grana. Za početak bi bilo dobro pobrat ove naranče...