Čudnovata pojava iz mog prethodnog posta je odlučila napravit trostruki salto sa velekovrtljajem i otkad je god taj moj “pamflet” ugledao svijetlo dana, okrenila kiša padat ka blesava. Ipak je studeni, ali to ne znači da je vrime za plakanje. Možda je sad baš pravo vrime za pročitat one knjige koje mi još od ovoga lita leže razabacane svuda okolo po kući.



Kažu neki da se ljudsko znanje udvostručuje svakih sedam godina, s tendencijom da u budućnosti taj vremenski raspon bude još kraći. Čoviče!!!

Nemam blage veze kako su došli do ovih podataka. Je li to znači da svatko od nas zna dvostruko više nego neke, ne tako davne 1999. godine? Dobro, slažem se da prosječni petnaestogodišnjak zna puno toga više nego kad je ima osam godina, ali opet mislim da onaj dida od osamdeset, ipak zna nešto manje nego prije sedam godina…A možda i nije, javal će ga znat…

Kakvo je znanje današnjeg homo sapiensa nastanjenog na području Republike Hrvatske?
U politiku, ekonomiju i sport se svi razumimo. Strane jezike govorimo, aktivno i pasivno. Engleski moraš znat pod obavezno. Da ne spominjem kako moraš znat radit sa kompjuterom. I doći do spoznaje da osim pornografije, kompjuter može služit i za neke korisnije stvari. A di je još poznavanje svih funkcija mobitela, automobila, poljoprivrednih strojeva, satelitskih antena…Sva je srića šta smo mi Rvati multitalentirani. Nisam ni ja to zna, ali dobro se sićam jedne emisije u vrime nacionalne euforije, di su neki uglednici, pače i akademici, baljezgali kako su Francuzi talentirani za ljubav i vino, Talijani za pismu i spizu, Nijemci za radit, a eto mi Rvati smo ispali talentirani za – sve!



Stoga je sasvim prirodno, da sam i ja, kao reprezentativni primjerak izabranog naroda, multitalentiran. Za neupućene, to znači da znam samostalno upravljati multipraktikom, mikserom, aparatom za espresso i kapućino, daljinskim upravljačima ( i to više vrsta), mogu istovremeno pisat blog i gledat “Najslabiju kariku”, uglavnom talenata u mene, ka u manistri vitamina. To su naravno prepoznali i moji nadređeni, pa me svako malo vrimena pošalju da poslušam raznorazne face koje dolaze u našu firmu da nam predlože neka od spasonosnih rješenja. I tako sam ovih dana vrlo zauzet u “radionici”, u kojoj nam naši konzultanti govore uglavnom ono šta i mi sami znamo. Ali ipak je nekako lipše kad to čuješ od ljudi koje si platija da ti to kažu. Nu!

Ali, kako mi koncetracija baš i nije najjača strana, tako mi misli vrludaju od CNC strojeva preko Nikole Tesle do Monice Belucci i natrag. Najdraža mi je spika u kraticama. Ja kao neki stručnjak u CAD/CAM-u moram smislit kako integrirati CIM u ERP, pretvarajući ESSI datoteku u DXF format, pa onda sve to moram bacit u USB, jer mi je danas riknija komp kad je vanka udrija grom, a ja nisam ima UPS. Sve ste razumili, jel’tako?

Vani i dalje pada November rain, ali zašto ne bi ja nalipija i uz današnji post nekoliko fotki, koje doduše nisu snimljene danas, nego prethodnog vikenda, pa da se uz njih prisjetimo da nije sve tako sivo i crno. Poslije kiše dolazi sunce, pa će tako i nakon ove.