narodna


Švet Ivane o' moga Trogira,
providi mi lipoga mladica.

Koj' ne pusi, dimi spanjulete
koj' ne igra karte, šija šete.

Koj' ne pije ni botiju vina
koj' ne ide potaj put kažina.

Ako mi ga taka ne providis,
u crikvu me visje neces vidit.


Mora bit da su ti stari Trogirani bili veliki berekini, kad je neka nepoznata tadašnja cura ovako molila švetoga Ivana, nebeskog zaštitnika moga grada, da joj pošalje nekoga lipoga mladića. Uvjeti su bili da ne puši, da nije pijančina i da nema običaj odlazit u kažin…Zar je tražila puno? A da je ta cura i u ono doba imala i stav i personality, dokazuje ova odlučna tvrdnja da više neće ić u crikvu ako joj se ne usliši njezina želja. Jeste li vidili…

Eto, ostala je ta pisma, koja će se danas puno puta slušat, a i triba tako, neka se zna da danas moj lipi mali grad slavi svoga švetoga Ivana Trogirskog. A izuzetno je lipo bilo slušat jutros pismu kad su zazvonila zvona sa svih crkava u gradu. Još je i naš patron iskoristija svoje nebeske veze kod svojih kolega da nam providi i lipo vrime. Za razliku od prije dvi godine kad je upravo na današnji dan opalila velika buretina, oluja svih oluja, kakva se ne pamti …
Ko zna na koga se to bija najidija šveti Ivan…



Dvadeset i tri stoljeća broji moj Trogir. Još otkada su u 3. stoljeću prije nove ere doseljenici sa Isse osnovali Tragurion, šta navodno znači “mjesto gdje pasu koze”. Kasnije za vrime rimskog carstva postaje Tragurium, a dolaskom Hrvata konačno dobija današnje ime.



Zanimljivo je da je sveti Ivan upravo autohtoni “fetivi” svetac. Legenda govori da kad je u XI. stoljeću papin poslanik prolazija ovim krajevima, da je u njegovoj pratnji bija i naš Ivan koji je u to doba već bija poznat kao učen svećenik. I onda su Trogirani, zamolili poslanika da im ga postavi za biskupa. Poslanik je naravno udovoljio tom zahtjevu a očito ni sam Ivan nije ima ništa protiv. Očito su svi bili zadovoljni uvjetima ponuđenog ugovora…

Sveti Ivan je osta zapamćen po mnogim čudima. Uspija je odgovorit od nauma pomahnitalog ugarskog kralja Kolomana koji je ničim izazvan, tija razorit Trogir 1105. godine. Navodno se mnoge tadašnje zgrade nisu uklapale u prostorne planove, a nije bija donešen ni GUP.


Zato je naš šveti Ivan bija glavni pokretač izgradnje naše katedrale, koje se gradila nekoliko stoljeća, ali vridilo je, pa iako je posvećena svetome Lovri, ipak je u narodu zaživila kao katedrala svetoga Ivana jer se u njoj nalazi i njegov grob.





Evo, nadam se da vas malo povijesti nije ubilo, uglavnom danas neću politiku u moju butigu, danas moj grad slavi, i triba da slavi. I zato čestitam svim njegovim stanovnicima koji ga osjećaju svojim, kojima on nije “rezervni” grad. A također čestitam i svima onima koji su sad daleko, ali ga nose u srcu…

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit…