Prosjek. Ajme koja gruba rič! Ne volim je ni čut ni izgovarat, čak bi se moglo reć da imam fobiju od prosječnosti. Prosjek mi zvuči nekako bezlično, sivo, kao da nemaš baš ništa, nikakvu kvalitetu da iskočiš iz bezvezne mase. Godinama živim u iluziji da sam daleko od bilo kakve prosječnosti, ali me isto povremeno jako uznemire neke stvari koje pročitam. Nedavno je u Večernjaku izaša tekst u kojem su utvrdili da prosječan Hrvat ima 45 godina, razvodi se nakon 14 godina braka i pije pivo. Jebate, sve su mi pogodili, jedino mi godine još nisu dostigle prosjek!

Istraživanjima tu nije kraj. Eto nema dva dana da su izašli rezultati antropometrijskog mjerenja (jesam li ovo dobro napisa?) i po tim mjerenjima prosječan Hrvat je visok 176 cm i težak 82 kila. Uffff, opet sam tu negdi, istina po visini sam malo ispod, ali sam zato po kilaži znatno iznad prosjeka! Eto barem da sam u nečemu iznad!

Ma isto moram priznat da su mi su ovi rezultati bokun sumnjivi. Tamo su još naveli kako je prosječna Hrvatica visoka 163 centimetra!? Hm... ne znam baš...
Možda bi tribalo obradit podatke o prosječnoj visini Hrvatica između recimo 15 i 40 godina, i moga bi se kladit da su ti podaci bitno drukčiji. Pa danas na ulicama viđamo toliko visokih žena! Naše cure su se vinule u visine, one koje su visoke preko 180 cm nisu uopće rijetkost, a nađe ih se još i viših.



I sad pitanje. Zašto je to tako? U čemu je uzrok? Pristupio sam vrlo ozbiljno rješavanju ovog fenomena. Moja visokostručna ekspertiza došla je do slijedećih zaključaka. Uzrok je – VODOVOD!

Znam, sad ćete vi sigurno reć, ma šta vodovod, koji vodovod? Je, priznajem da na prvi pogled izgleda blesavo, ali slušajte dalje. Prosječan čovik triba dnevno barem pedesetak litara vode za razne potribe.Bez puno muke odvrnemo špinu i voda teče. A kako je to bilo do prije 50-60 godina? Po našim mistima uz more obično bi se nalazile nekakve čatrnje, gustirne ili fontane, i tamo bi se išlo po vodu, a to je bija pretežito ženski posal. Uzele bi oni veliki maštil sa dva ili tri uva, napunile bi ga skoro do vrja i tako bi na glavi nosile sve do kuće. Astigospe, ne mogu ni zamislit koliko je to bilo teško? U one maštile moglo je stat barem tridesetak litara. A šta je to, potrošilo bi se učas. I tako nekoliko puta svakog dana.

A di je još ono kad bi morale nosit robu na pranje. Opet na glavi, sa onim malim kušinićem,koji je bija preteča air-baga. I sad, možete li zamislit koliko su težine naše žene iznile na svojim glavama kroz naraštaje u toliko stotina godina. I normalno da ih je to sve pritiskalo prema doli i zato su žene bile basane ka one Sicilijanke. Visoke su mogle bit samo gospoje. One nisu morale ništa nosit. Imale su sluškinje za te stvari.

Inšoma, kako se onda po našim malim i velim mistima počelo graditi vodovode, kad je voda lipo ušla u naše kuće, postupno je nestajalo potribe za takvim načinom transporta. I nije tribalo dugo čekat. Već nakon generacije-dvi, naše cure i žene, sada konačno oslobođene tog povijesnog brimena, naglo su počele rast. I zato danas izgledaju ka vite jele. I zaslužile su! Je li tako? Aj recite da nisam u pravu!? Ako ne virujete, a šta ću vam ja, možete se žalit upravi vodovoda!