DivanSkitnje

petak, 27.07.2007.

SKITNJE VINODOLOM

OD CRIKVENICE, FUŽINA, PA OPET DO CRIKVE

<

U ove dane, na vrhuncu ljeta, kada se temperatura ne spušta ispod trideset celzijevaca i kada vam je pun kufer svega, ohrabrih se da Vam predložim jednu šetnju dijelom crikveničko-vinodolskom dolinom i rubnim dijelom Gorskog kotara. Onako, da zajedno odskitamo, popijemo pokoju i na kraju zapjevamo po- slavonski. I to danas, na dan kojeg smo nekada pobožno slavili i kojeg su nam ondašnje vlasti odredile: Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske. I to kada je u Srbu pukla prva ustanička puška 1941. Tko šljivi sisačke partizane, ili brodske koji su još u lipnju dizali vlakove u zrak, ginuli… Važno je da se skoro dva mjeseca čekao prvi ustanički hitac iz Srba.
No, ostavimo to. Hajdemo mi u skitnju ovim dijelom Primorja. Nekoliko kilometara od Crikvenice, Selca, Novoga ..dalje od .uzavrele morske obale i sunčanih zraka koje nesmiljeno prodiru kroz rupičastu atmosferu - kriju se prave oaze mira, spokoja, povijesnih svjedočanstava, svježine i neograničenih količina gorskog, reskog zraka. Ako iz Crikvenice pođete put Triblja dolinom rječice Dubračine, u Vinodolsku dolinu, već na drugom kilometru pozdravit će vas stara kula knezova Frankopanskih. Za one romantičnije, tu je "ljubavna staza" što vodi iznad sadašnje ceste, prolazi pored stare kule, zaštićena od pogleda raslinjem i poviješću jer to nije ništa drugo nego stara srednjovjekovna staza korištena od rimskih pa sve do današnjih dana.

OD STOLJEĆA SEDMOG

Kilometar dalje, ništa vas neće upozoriti da je tu, u selu Stranče, jedno od najstarijih starohrvatskih groblja iz prve polovice osmog i devetog stoljeća - dakle iz vremena kada Hrvati još nisu bili pokršteni. Tu su stručnjaci Arheološkog odjela muzeja Hrvatskog primorja iz Rijeke locirali i istražili 175 grobova koje karakterizira niz ritualnih obreda iz paganskog razdoblja: polaganje keramičkih posuda uz glave pokojnika kao popudbina za zagrobni život...( vidi dolje) Mještani znaju reći kako su tu pokopani prvi Hrvati koji su stigli na Jadran. Inače, usmena predaja govori kako se tu u ranim jutarnjim satima čuju zvona, a crkve nigdje nema. No, ovi noviji Hrvati malo na to pozornosti obraćaju, pa su već i iznikle i prve kuće na ovome mjestu.



Ostavljamo Stranče i hitamo ka gorskom dijelu Vinodola i odmah put Kostelja i Grižana, kroz pravu malu mrežu uskih asfaltnih cesta što se penju ka brdu. Ne možemo a da ne obiđemo staro selo Belgrad koje se smjestilo ispod griža (stijena) i kojem je Crikvenica služila kao luka. Tu je staro groblje i crkva Gospe Snježne izgrađena u 14. stoljeću, a postoje naznake da je još starija odnosno da je izgrađena u 12. stoljeću. Upravo tu, na blagdan Gospe Snježne ( 5. kolovoza), obavljeno je nakon stotinjak godina (neki kažu i više) krštenje malog Karla, sina Miroslava i Ines Balas iz obližnjih Baretića. Tu, u susjednim Grižanama ( ime dobile po stijenama koje se okomito penju iznad mjesta) rođen je naš umjetnik, minijaturist svjetskog značaja Julije Klović.
<<



Vozimo ka Antovu, malom selu na putu ka usponu što vrluda kroz skoro okomite stijene. Tom su cestom, a i drugim brdskim stazama stari Primorci tjerali stoku na proljetnu ispašu put Gorskog kotara gdje su imali šume i njive koje su obrađivali i ondje boravili sve do zime kada su se vraćali kući natovareni hranom i uhranjenim blagom. No, mi smo odabrali ovaj, puno lakši put kako bi što prije stigli do Tića ( 924 m) odakle puca pogled na cijeli Vinodol, sve do Senja i Velebita, a na zapadu- čini ti se na dohvat ruke, razvukao se Krk, Cres, Lošinj, Kvarnerski zaljev s Rijekom i Opatijom....


Tu na Tiću, ostaci baraka nekadapnjeg partizanskog logoira za zarobljene Nijemce, ustaše, domobrane… Par stotina niže, skoro uz samu cestu je jama u koju su, pričaju mještani, bacani upravo ti zarobljeni „narodni neprijatelji“. Do danas to još nitko nije potvrdio niti obznanio. Do Tića nam je od crikveničke plaže trebalo 20-tak minuta vožnje automobilom. Već tu, gdje počinje plato Gorskog kotara, svježi zrak odnio je ljetnu vrućinu i najavio potrebu za toplom odjećom. Samo prije 20-tak minuta prije "kuhali" smo se na plaži, a sada godi i trenirka. Tić su " pronašli" i nebeski letači ( Sky paragliders) koji se svojim krhkim krilima sunovraćuju u dubinu iznad Triblja gdje imaju i svoju školu. Pa, tko voli, nek' izvoli. Nakon olakšanja, kada smo vidjeli da su se svi sretno spustili, prepustili smo se pogledu koji puca na 24 km dugu Vinodolsku dolinu: od Drivenika do Novog Vinodolskog.



- Što Vinodol roji/ sve to lozu goji
I kamenac tuče i mrežicu vuče
Mrku mazgu goni kad pred njome zvoni/
Smokve u lubari za vunu pazari...
- zapisao je prije 110 godina Dragutin Hirc u svojim "Zemljopisnim slikama" očaran ljepotom Vinodola. Nažalost, danas od vinove loze nema ni spomena, baš kao ni ribara koji su, prema Hircu, nekada ribom opskrbljivali cijeli Vinodol, Bakar i Rijeku, a ribolovom se samo u Crikvenici bavilo 600 duša...



Odavde, sa skoro tisuću metara nadmorske visine, bijele točke razasute duž doline kazuju da je tu život. One druge, prekrilo je raslinje, a kamenite volte iz kojih rastu smokve i grmlje pričaju neku drugu, otužnu priču kako su njihovi graditelji i gospodari - ne mogavši se više hrvati s kamenjarom i posnom zemljom, bolji život potražili drugdje. Baš kao i kuće Gladovih nedaleko Kostelja odakle podrijetlo vuče i Vesna Škare Ožbolt.


<<
No, vratimo se Tiću odakle vas asfaltirana, uska, cesta kroz gustu crnogoričnu šumu vodi do Liča i Fužina - pravih goranskih mjesta što će te -susrevši se s prohladnim zrakom i strmim krovovima odmah i sami zaključiti. Tu, na raskrižju, ako skrenete udesno, cesta će vas odvesti do Lukova sve popularnijeg svratišta autobusa što prevoze njemačke turiste koji rado vole pogledati i prošetati ovim živopisnim krajem. Livade i šumski proplanci obiluju endemskim travama i ljekovitim biljkama, a lovci (osobno više volim loviti fotoaparatom) također dođu na svoje. Ima tu i medvjeda, a Zrinko iz Grižana ispričao nam je kako je, hodajući šumom, u nekoj šikari, doživio "licem u lice" bliski susret s medvjedom:
- Gleda medo mene, gledam ja njega. Za medvjeda ne znam, al' ja sam se ukočio. Trajalo je to nekoliko trenutaka, a onda se medvjed okrenu i ode svojim putem. - priča Zrinko dok se njegovo društvo valja od smijeha prisjećajući se tog susreta.


Na ovom području je sve više vikendica autohtonih Primoraca, sagrađenim na negdašnjim temeljima pradjedovskih koliba, a sve je više i onih kojima vikendice na morskoj obali više nisu "in". Tu, na možda 15-tak kilometara zračne linije od morske obale, teško je strancu povjerovati kako snježni zapusi znaju biti visoki i do tri metra, a još u mjesecu svibnju terensko vozilo se ponekad mora probijati kroz snijeg.
I tako spuštajući se s blaže, bribirske strane, evo nas nakon 60-tak minuta vožnje, stajanja i razgledavanja kao i kavice u Liču - u Selcu i Crikvenici. Već u Bribiru trenirke su opet postale suvišne, a umjesto crnogorice zapljusnuo nas je opet topli, slankasti morski zrak, a umjesto šumske tišine - buka automobila, glazba iz lokala i vreva kupača.

subota, 14.07.2007.

PODZEMLJE SLAVONSKO

DIVANI I SKITNJE PO KRNDIJI

ANTINA SPILJA

Nakon skitnji i divana po nadzemlju slavonskom, odlučih zakoračiti i u podzemlje. Onako, za početak doskitah do Orahovice do malo poznate Antine spilje.


Na nadmorskoj visini 515 metra, u predjelu Tisovac, na sjevernim obroncima Krndije nedaleko Orahovice i sela Duzluk, u bukovoj šumi krije se Antina spilja – od javnosti i neželjenih posjetitelja. Doduše, do spilje se valja uspeti strmim usponom, a onima slabije tjelesne pripremljenosti dobro će doći debela i visoka bukova stabarja za pridržavanje i hvatanje zraka.
Antina spilja je prema prvim geološkim istraživanjima stara i do 200 milijuna godina. Ovakve spilje su često u razdoblju pleistocena za svoje nastambe koristile razne životinje kao što je spiljski medvjed, spiljska pantera i sl. Potvrdu će dati istraživanja baš kao i o tome da li ju je kao svoj dom koristio i pračovjek. Do sada nikakvih istraživanja nije bilo, a tek je upoznato prvih 15 metara spilje.

To je ujedno i glavni hodnik ali je tu i jedan bočni ulaz, a postoji i mogućnost pronalaska novih hodnika. Prema strujanju zraka iz tog hodnika, da se zaključiti da postoji i drugi izlaz, a više će se znati kada se uklone nanosi zemlje. U JU Park prirode Papuk kažu kako je riječ o vrlo važnom otkriću jer je ovakva geološka pojavnost karakteristična isključivo za krška područja, a ne "ravnu Slavoniju".
Antina spilja ime je dobila po čovjeku koji ju je prvi otkrio i to još sredinom prošlog stoljeća. No, o tome se nije govorilo. Orahovački planinari Zlatko Tomšić i Ivica Kramarić za spilju su slučajno saznali 1962. godine ali su svoje otkriće čuvali bojeći se nepoželjnih posjetitelja. Ipak, krajem 2002. sa spiljom su upoznali djelatnike Parka prirode. Tomšić je 1967. napravio prvu fotografiju njezine unutrašnjosti, a sa prijateljem Tomislavom Sobodićem 1970. godine otkrio je još jednu manju spilju stotinjak metara od ulaza u Antinu, ali je sada ulaz u nju onemogućen zbog taloga zemlje i lišća. Tko zna kakva još iznenađenja u svojoj unutrašnjosti krije slavonsko gorje.



Danas ulaz u Antinu spilju štiti žičana ograda i otvor promjera 60-ak centimetara. Da bi se ušlo u spilju valja se dobro ispružiti, sljubiti sa zemljom. Nakon nekoliko metara puzanja doći ćete do „dvorane“ veličine 15x3 metra. Pod mojom baterijskom svjetiljkom ukazao se niz stalagmita i stalaktita. Spljiski nakit iskrio se pod mlazevima svjetla zaustavljajući dah pred vjekotvorinama koje je priroda filigranski klesala milijune godina. Ukazivao se, a zatim brzo nestajao, cijeli niz figura: netko je prepoznao ženu u kamenu, netko okamenjenog šišmiša, za drugog je to bila ptica, a za mene sve je vrvjelo od erotskih prizori. Naravno, sve je to bila igra svjetla ali su se likovi koje je priroda klesala milijunima godina na trenutke doimali stvarnim.




- Spiljski ukrasi spilji daju epitet najljepše i najukrašenije spilje u cijeloj Slavoniji !- kaže mr. Ivica Samarđić ravnatelj Parka prirode "Papuk". A to nije jedina spilja, otkrivene su spilje na Jankovcu, nedaleko Požege i, kao što napisah, tu u Krndiji je još jedna koju valja „otvoriti“ i pročuti. Tko zna što ona krije. I sad neka netko kaže kako je Slavonija ravna i da je bundeva najviše brdo!

četvrtak, 12.07.2007.

DA NAM ŽIVI,ŽIVI RAD !

U PROLAZU...

Na putu za Tajvprajterovu Krndiju ugledao sam ovaj prizor na jednom radilištu i odmah sam, u domoljubnom zanosu, uskliknuo:
DA NAM ŽIVI,ŽIVI RAD !

ponedjeljak, 09.07.2007.

SKITNJE I DIVANI

Jankovac

Stara se Slavonija ponovo otkriva ganutome srcu

JANKOVAC - BISER GORNJE SLAVONIJE



Još ga je Josip E. Tomić, autor povijesnih romana, u svom putopisu nazvao "biserom gornje Slavonije", a pjesnik Franjo Ciraki mu je posvetio idilični ep "Jankovo ljetovanje". S Jankovcem se družim tridesetak godina i uvijek se rastajem s "doviđenja", jer taj šumski proplanak na Papuku, 475 m iznad morske površine, u sebi ima nešto više od zanosne prirode. Jankovac ima dušu. Je li to duh nemirnog grofa Jankovića što luta između debala miješane bjelogorice i crnogorice, ploveći dvama jezerima u kojima kroz vodeno raslinje lijeno plivaju ribe, utkan u slap Skakavac - jedini takav u Slavoniji, koji se zaglušujućom hukom strmoglavljuje s 35 metara visoke hridi u kanjon Kovačice ploveći ka Slatinskom Drenovcu i Slatini? Ili je nešto drugo? Godine prođoše, a ja nikako nisam mogao dokučiti zbilju.

Grofova kletva

Grof Josip Janković, vlasnika tada brojnih posjeda od Voćina do Virovitice, zaljubljenik u prirodu, došao je sredinom 19. stoljeća na ovaj posjed, odlučivši svoje zrele godine provesti uređujući jednu lijepu dolinu blizu vrha Papuka. Napustio je raskošan život u Beču i kao samac živio na Papuku do 1862. Prvo je sagradio lovački dvorac, potom dva protočna jezera, za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu. Da je grof potpuno uspio, svjedoči vodopad Skakavac koji je nezamisliv za to podneblje.
Kažu da je nad Jankovcem grofova kletva zbog oskvrnuća posljednjeg mu počivališta u grobnici iznad izvora što nadvisuje dolinu. Neki zli ljudi mu razbiše sarkofag tražeći blago te grofove kosti rasuše dolinom koju je toliko volio. A njegovo blago bio je upravo Jankovac kojeg je 1862. izabrao za svoje posljednje počivalište.



U stijeni iznad jezera, u prirodnoj špilji, nalazio se mramorni sarkofag grofa pl. Josipa Jankovića, s natpisom na mađarskom i crkvenoslavenskom jeziku. Nešto više, nalazi se uska i mračna, oko 20 m duga Maksimova spilja, nazvana po hajduku Maksimu Bojaniću koji je sredinom 19. vijeka palio i žario ovim dijelom Slavonije. Zbog pljačke grofove grobnice na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934. no kako je za vrijeme rata posve uništen, planinari su 1951. izgradili novi dom, koji je 1987. teško stradao u požaru. Već iste godine nastaje novi, koji je opet tijekom Domovinskog rata teško oštećen te ga je ponovo trebalo obnoviti.



Praotac zaštite prirode


Nakon niza godina zapuštenosti i devastiranosti, Jankovac danas ponovo dobiva nekadašnji sjaj zahvaljujući Hrvatskim šumama koje su preuzele brigu o njemu. Do sada je u obnovu doma i uređenje okoliša uloženo više od pet milijuna kuna. U rujnu 2005., gradeći poučnu stazu na Jankovcu, rangeri Parka prirode Papuk pod debelim šumskim naslagama zamijetili su stepenice ukopane u sedri. Još jedno podsjećanje na grofa Jankovića, koji je, očito, bio praotac zaštite prirode.



- Možemo reći da se grof Janković bavio i turizmom, jer su pripadnici austro-ugarske elite i crkveni velikodostojnici prije 150 godina dolazili u Jankovićevu lovačku kuću na ljetovanje. Za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa. Njene tragove tek otkrivamo. Do sada smo na jednom mjestu otkopali 18 stepenica, na drugom još 12, a ispod samog slapa ima još petnaestak isklesanih stuba. Kad smo maknuli zemlju i humus, vidjeli smo kako je to nekad izgledalo. Tu ćemo šetnicu urediti prema pronađenim fotografijama starim sto i više godina, a pokrenut je i postupak da se to područje s grobnicom grofa Jankovića proglasi kulturnim dobrom. U projekt su uključena ministarstva turizma i kulture - kaže ravnatelj PP Papuk mr. Ivica Samarđić.




A da Jankovac još uvijek skriva puno iznenađenja, ukazuju i nađeni ostaci pradavnoga života. Ovaj dio Papuka još je u miocenu, malom djeliću tercijara, bio samo jedan otočić Panonskog mora o čemu svjedoče brojni fosilni nalazi školjkaša, grebenotvoraca te ostalih morskih organizma među kojima - i morskog psa!



Papuk - keltska "zaključana gora"?

Da su tu od praiskona živjeli brojni narodi govore i nedavni pronalasci na samom vrhu Papuka, iznad samog Jankovca. Na nadmorskoj visini između 900 i 935 metara pronađeni su brojni keramički ulomci koji govore o životu na ovom području od 4. stoljeća prije Krista pa do srednjeg vijeka (13. stoljeće). – Još smo zapazili nekoliko ulomaka keramike latenska (mlađe željezno doba na. a.) kulture, što poistovjećujemo s Keltima i keltskim utjecajima. To je zanimljivo zato što ispod Papuka prolazi jedan put koji se naziva rimskim. No, je li to doista rimski put arheolozi moraju utvrditi. To je važno stoga što nam stari pisci govore da je između dva keltska plemena, koji su živjeli u području Alpa i onih koji su živjeli u Podunavlju, granica išla nečim što se zove mons klaudius ("zaključana gora" op. a.), koju arheolozi traže već stotine godina u gorju od Fruške gore do Bilogore pa nadalje... Osim oblika ključa, to je zapravo jedina vododjelnica koja dijeli Slavoniju na dva dijela, između sliva Drave i sliva Save. Ono po čemu je to još značajno jest da su Rimljani kasnije podijelili provincije Panonije poštujući kao i obično zemljopisne ali i etničke granice. Jedna od tih granica je išla upravo između ta dva keltska plemena odnosno razdjelnicom mons klaudijus. Keltski nalazi nas upućuju da bi upravo ovdje mogao biti strateški položaj, s kojega se vidi daleko u Mađarsku, skoro do Pečuha – objašnjava arheolog dr. Hrvoje Potrebica.



Kad grobovi progovore
O nekadašnjim stanovnicima Jankovca, njemačkim staklarima, svjedoče ostaci starih nadgrobnih spomenika. Na petom kilometru od Jankovca, kod prvih kuća Slatinskog Drenovca, nalazi se crkva i groblje koje je godinama čuvalo jezivu tajnu. Kad sam tamo boravio prije četvrt stoljeća mještani su mi pokazali, samo tri-četiri metra od crkvenih zidova, otvor, bolje rečeno podzemnu obzidanu prostoriju, punu ljudskih kostiju. Rekli su kako je ta masovna grobnica neznanih (tada) nesretnika slučajno otkrivena negdje 1970., zahvaljujući jednom konju koji je djelomično propao kroz svod grobnice. Ukazao se stravičan prizor: mnoštvo kostiju i lubanja zabjelasalo se na danjem svjetlu. Najhrabriji su sišli unutra i pomoću štapova kroz kosture pokušali pronaći dno. Nisu uspjeli. Kazivali su kako ne pamte, a nikakav zapis ili usmena predaja o masovnom pokolju na tom području nije sačuvana, tj. nije mi bila dostupna. Iako sam nazivao muzeje u Slatini i Orahovici nitko mi ništa nije mogao reći o toj grobnici. Tek 1992. obznanjeno je da je tu sahranjeno više od 500 domobrana koje su partizani pobili 1945. Na mjestu stratišta danas se nalazi veliki križ i spomen-ploča s popratnim tekstom.

nedjelja, 08.07.2007.

SPAM ILI MREŽNI ZLOČINAC

Sada sam ljut i bijesan

EVO OVO SAM HTIO POSLATI GREENTEI PA MI GLUPAVI STROJ NE DA JER SAM INTERNETSKI ZLOČINAC

Hajde da ponovim pošto vidim da ono od 14 sati nije "sjelo". Uostalom, dvaput je dvaput! Dobro si me nasmijala u ovo nedjeljno popodne. A, pečenje je dodano samo radi tvoje male sekiracije. Onako, stimulativne. A i zbog moje ljubomore tvojim lepršavim, razigranim, prštećim blogićem. Pozdravčina iz Broda/nS.
Hej, sada vidim da sam prijavljen administratoru da šaljem spamove. Ima u tome istine jer sam jednom, umjesto brisanja poruke, pritisnuo "prijavi spam". Jeboga, što taj glupavi stroj ne provjeri tko i odakle stižu spamovi. A još su mi se zahvalili na obavijesti kojoj ja nisam pridavao važnosti niti sam mislio da ću biti strpan u blogovsku izolaciju.

FONOGRAM od prije 15 godina

Alija Izetbegović, predsjednik BiH i zapovjednik Armije BiH, u Podcrkavlju 5. listopada 1992. (oko 22 sata) nakon sastanka s predstavnicima Kriznog štaba Slav. Broda:

ALIJA IZETBEGOVIĆ: - Trebao sam davno prije doći u Slav. Brod i Bos. Brod. Odavno sam smatrao da trebam doći, ta mi se prilika tek sada ukazala, da obiđem ratišta i jedno i drugo s jedne i druge obale Save. To su dva povezana ratišta na koje mi i sada formalno gledamo. Došao sam vidimo što se može ovdje učiniti i sa stanovišta vojnog i naravno potreba naroda tih ljudi. Ja sam malo zakasnio jer …. Krivo malo procijenio, kiša nas je pratila putem. Nisam najbolje obaviješten jer sam u stalnom putovanju ali ja mislim da su kontranapadima zabilježeni koliko sam čuo, izvanredni uspjesi. Uništena je materijalna tehnika na onoj strani što bi mogao da bude uvod u jedne bolje dane na ovom dijelu ratišta. Ja se barem nadam.
Došao sam izgleda u jednom vrlo dramatičnom trenutku. Situacija može bit teška , daleko od toga da je beznadežna, postoji razlika situacija koja trenutno vlada u Orašju, Brčkom i B. Brodu. Teška je situacija u B. Brodu koliko sam mogao da razumijem. Radi se o silovitim napadima agresora na grad i pokušaj da eliminira ovu veoma važni poziciju branitelja. Ja sam se u ovom razgovoru koji je trajao skoro preko tri sata dobro obavijestio o stanju na ratištima duž Save. Utvrdili smo i mjere koje moramo hitno preduzeti ovdje i koje ćemo preduzeti baš bez odlaganja da bi se suočili sa situacijom. Posebno sam potresen o teškom položaju izbjeglica koje su da danas prešle u Slav. Brod jer su neka sela muslimanska i hrvatska sela pala u ruke agresora tamo, tako da je stanovništvo moralo da bježi. Situacija je također vrlo teška, ove vlasti u Slav. Brodu čine sve što mogu da im pomognu i da ih smjeste mada su skoro pred nerješivim zadatkom jer je Slav. Brod pun izbjeglica, sada dolazi novih par hiljada ljudi . Jednom riječju čini mi se da sam došao u pravi trenutak da koliko možemo zajedničkim naporima zaustavimo negativan razvoj stvari. Vratit ću se sutra u Zagreb da pokušam s hrvatskim rukovodstvo vidjeti što bi moglo zajednički preduzeti da se ova situacija i u pogledu vojnom i u pogledu izbjeglica poduzmemo odgovarajuće mjere.
Uvijek sam smatrao da je (B. Posavina) jedno od najvažnijih ratišta, znate. Nikada u tom pogledu nisam bio u sumnjiv. Ovo je, kako reče plastično jedan od sugovornika, mi se borimo za vertikalu u BIH, a agresor za vertikalu. Nama je sada na neki način biti ili ne biti . Možda je to prejaka riječ, ali u svakom slučaju jedno od važnih pitanja je da ponovo povežemo dolinu rijeke Bosne. To je za nas od presudnog značaja. Posebno za nas značaj ima Brčko, u ovome svemu Brčaci se kao što znate bore ali mi nikad nismo osporavali važnost ovoga… (nerazumljiva riječ-op-a). Znate, drugo je pitanje koliko smo i sami, nalazeći se u jednoj velikoj stisci tamo, koliko smo mogli pomoći ovdje. Mislim da u tom pogledu dolaze bolji dani i da ćemo moći nešto više učiniti kao država BIH za ovo ratište i da će brzo i pokazati. Nadam se.
Potrebno je da se u ovom momentu, možda kritičnom trenutku, neophodna suradnja država BIH i Hrvatske i muslimansko-hrvatskog naroda da se na najbolji način suoči sa situacijom. Prije svega upućujem zahvalnost ovdje vlastima i građanima Slav. Broda koji su jako mnogo pomogli ljudima koji su suočeni sa agresijom prešli vama na ovu stranu upućujem apel svima, prije svega muslimanima i Hrvatima na ovom dijelu BIH i Hrvatske da budemo složni i da se zajednički suprotstavimo jednoj brutalnoj agresiji s kojom smo suočeni.
Samo 24 sata kasnije, 6. listopada 1992. i službeno je objavljeno kako je Bosanski Brod pao u srpske ruke, a time i najveći dio Bosanske Posavine.

utorak, 03.07.2007.

KAKO JE ZAPOČEO RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

DIVANI

Priča Fate D. koja je tijekom borbi u Bosanskoj Posavini 1992/93. izgubila tri sina

Početak ožujka 1992. nagovještavao je ugodno proljetno vrijeme. Rat, na trenutak, kao da je zastao. No, bilo je to samo zatišje pred oluju koja se gomilala iza motajičkih gudura i vučjakovih brdina.
Grmljavina topova svakim danom se sve više i brže približavala Bosanskom Brodu dok su savski valovi nosili zadah smrti i vrbicima otimala tijela tko zna kojih nesretnika stradalih u tko zna kojim okolnostima. Susjedni Slavonski Brod je već poodavna u ratu i pričalo se kako je svaki deseti Brođanin pod oružjem. Brodska 108. brigada ratuje na novogradiškoj bojišnici dok su "specijalci" od svibnja 1991. u Vukovaru, a čuje se da dosta ovih naših, bosanskih Hrvata, ratuje po Slavoniji i bori se protiv četnika.
Ovdje, u Bosanskom Brodu, Srbi se okupljaju i preko Bosanske Gradiške odlaze u Okučane gdje pristupaju četničkim jedincima. Srbi iz Liješća već su u nekoliko navrata pucali na susjednu slavonsku stranu. Prvi su put početkom rujna gađali savski most i zapalili autocisternu, a drugi put su vatrom iz minobacača potpomagali vojnicima u slavonskobrodskom garnizonu. Nitko tada nije poginuo ali je u Slavonskom Brodu puno raje izginuo. Od tad ga neprestance nadlijeću zrakoplovi JNA i povremeno, kako oni kažu, "gađaju strogo izabrane ciljeve". Kad se smrkne, iako preko Save nema ni 500 metara, susjede skoro i ne vidimo jer je na snazi odluka o potpunom zamračenju. Ovdje kod nas, hvala Bogu, struje ima i svijetli sve u šesnaest. Iako je most između dva Broda zatvoren za promet, pješaci ga uz kontrolu mogu koristiti. Zato je most između dva Šamca otvoren i za automobilski promet, a preko njega uglavnom stižu prognanici iz hrvatskih područja koja su osvojili četnici. Preko radija čujem da su preko Bosne u Hrvatsku stigli nesretnici iz Vukovara, Bobote, Iloka, Slunja, zarobljenici iz četničkih logora... Zrakoplovi JNA sada sve češće nadlijeću slavonsku stranu, a čujemo i detonacije ispaljenih projektila po brodskim selima: Slobodnici, Lužanima, Perkovcima, Kopanici, a jednom su "krmačom" pogodili i obiteljsku kuću u Strizivojni i ubili petero civila. Bože moj, hoće li to zlo prijeći i na ovu našu, bosansku, stranu?
Ovdje u Bosanskom Brodu Srpska demokratska stranka više i ne taji svoje namjere. Pod vodstvom bivšeg policijskog inspektora Dušana Kostadinovića, Mire Radovanovića i drugih snuju snove o Velikoj Srbiji. Javno okupljaju istomišljenike, dijele oružje i pripremaju se, kako kažu, za konačan obračun. Na posljednjim izborima vlast je u Bosanskom Brodu osvojio HDZ ali su njihovi čelnici nekako neodlučni. Sve više je vojnih transportera na bosanskobrodskom području, uglavnom oko srpskih sela. Dušan Dragosavljević, komandant Teritorijalne obrane Bosanskog Broda, osnovao je u studenome 1991. srpski bataljun. U studenom 1991. proglašavaju "Srpsku autonomnu oblast Sjeverna Bosna". Na tom području, koje ima 780 tisuća stanovnika, Srba ima oko 28 posto. Ne znam dal' da plačem il' da se smijem kad sam čula da 6,5 posto Srba u Živinicama i Tešnju "garantira sva prava" Hrvatima i Muslimanima kojih je ondje više od 90 posto. Ili pak u Odžaku, Orašju, Zavidovićima gdje je 85 posto Hrvata i Muslimana.
Zrakoplovi i dalje nadlijeću hrvatsku obalu rijeke Save, Slavonski Brod je u mraku, a nas u Bosanskom Brodu i nadalje uvjeravaju da se nemamo čega bojati. Valjda zato što sve više jugovojnika pristiže na ovo područje, a u Liješće je stiglo i devet kamiona punih rezervista. Preko mostova u Hrvatsku i dalje stižu izbjeglice i prognanici, a kod Bosanskog Šamca razmijenjeno je više od 300 pripadnika Hrvatske vojske za zarobljene vojnike JNA.

BOSANSKI LONAC

Dolazi katolički Božić i Nova 1992. Neka strepnja uvukla se u srca. Bosna nalikuje uzavrelom loncu. U Bosanski Brod stižu rezervisti s teškim oružjem. Nisu to rezervisti, kažu, već četnici. Uvukli se u Rafineriju nafte pa je zbog toga opet zatvoren za promet most između dva Broda. Rezervisti i dalje dolaze, a Republički MUP BIH je spriječio njihov ulazak u krug Rafinerije nafte, ali se zato četnici ukopavaju i raspoređuju oko Zborišta i Liješća. Stanovništvo srpskih sela iseljava u Banja Luku.
- Bit će belaja - kažu stari.
Božićni i novogodišnji blagdani protekli su mirno, hvala Bogu, ali napetost ne popušta. Na mostu su Hrvati razmijenili zarobljene četnike za šestoricu hrvatskih vojnika iz Kutine koji su poginuli prije četrdesetak dana. Dok su četnici predani živi i zdravi, šestorica Hrvata su stigla u vrećama, masakrirani. Što se to uvuklo među ljude da više nisu ljudi? Ili nikada i nisu bili ljudi? Slušam vijesti zajedno sa susjedom Srpkinjom. Govori Alija i veli kako sva tri naroda u Bosni i Hercegovini moraju živjeti zajedno. Kad, evo ti druge susjede, isto Srpkinje, koja još s vrata viče:
- Jesil' čula što Alija kaže? Sve Srbe treba pobit!
Gledam u nju i ne mogu odšutjeti:
- Kako, pobogu, pa veli da treba živjeti u miru, a valja se bojat četnika
I tako se nas dvije posvađamo, a ne bi dugo ode ona u Srbiju dok joj sin osta ovdje u Hrvatskoj vojsci, a u borbi s četnicima je čak i ranjavan.

Muslimanka sam, dva brata su mi za onoga rata pognula kao pripadnici Hrvatske vojske što nam za vrijeme Jugoslavije nisu zaboravili. Nisam nikoga mrzila, ali se, iako smo muslimani, znalo se da pripadamo hrvatskoj strani. Radila sam pune 33 godine kao kurirka u bosanskobrodskom sudu, poznavala dosta ljudi, a kad mi je muž umro sama sam se borila za djecu i teško se probijala kroz život. Njihova djeca bila su na položajima, lako se zapošljavala, a moji su sinovi morali ići u Sloveniju da bi zaradili za život. I sad oni viču da su ugroženi!
Bosanskobrodski "esdeesovci" 5. veljače 1992. su blokirali most između dva Broda i ispod jugoslavenske zastave održali miting koji je, kako su rekli, trebao imati sindikalno obilježje. Pravo lice "mitinga" otkrio je sam predsjednik SDS-a Miro Radovanović kad je pročitao brzojave "potpore" s Ozrena, Romanije, te četničkog odreda "Dušan silni" koji je marširajući porušenim Vukovarom pjevao "Slobodane, pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate...". I slijepcu je bilo jasno kakvo nam zlo Srbi spremaju, ali ni to nije bilo dovoljno našem rukovodstvu da odlučnije počne suzbijati ovu četničku pošast.
Nekako baš tih prvih dana veljače 1992. miniran je most između Slavonskog i Bosanskog Šamca nakon okupacije Bosanskog Šamca kojeg se, kao i dio Bosanske Posavine, željelo odsjeći od Hrvatske i svijeta. U Bosanskom Brodu ni to ne vide. Iako je na izborima najviše glasova dobio HDZ, u općinskoj vlasti uvelike dirigiraju "esdeesovci".U međuvremenu se obavljaju pripreme za referendum s jednim jedinim pitanjem: Da li ste za suverenu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu građana, naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i ostalih naroda koji u njoj žive?
Srbi ne žele taj referendum. Iz Liješća ispaljuju šest minobacačkih granata na Novo Selo i Koraće, a s područja bosanskobrodskog Čardaka gađaju i Slavonski Brod. U večernjim satima 28. veljače u Bosanski Kobaš došla je jedinica takozvane "policije SAO Krajine" i na raskrižju ceste Srbac - Derventa blokirala cestu prema Odžaku, kao i na izlazu iz Bosanskog Broda prema Derventi, a zabilježeni su incidenti i na nekim glasačkim mjestima.

Živjela sam sa svojom djecom u Bosanskom Brodu. Nisam im mogla reći: - Nemojte ići, nemojte braniti svoje. Samo sam rekla:
- Draga djeco, tako mora biti, a vi odlučite po svojoj savjesti.
Složili su se, iako nikada o tome prije nismo razgovarali. Nismo nikoga mrzili, ali se znalo kome pripadamo. I tako su moja četiri sina: Hakija, Amir, Nedžib i Memko obukli uniforme HVO-a.
Početak ožujka 1992. najavljivao je ugodno proljetno vrijeme. Rat kao da je na trenutak zastao. No, bilo je to zatišje pred oluju koja se gomilala iza motajičkih gudura i vučjakovih brdina. Trećeg ožujka četnici su krenuli na Bosanski Brod. Oko 15,30 čuli su se prvi minobacači, a potom su se iz smjera Liješća oglasili i minobacači. Napadali su postrojbu MUP-a BIH koja je imala zapovijed da ne uzvraća vatru te su se njeni pripadnici morali povući otprilike 150 metara od raskrižja cesta za Doboj i Derventu. Četnici su to iskoristili i na raskrižje postavili cisternu punu benzina kao barikadu te nastavili prodirati prema središtu grada. Nekako u to vrijeme "mupovcima" su u pomoć priskočili naoružani Hrvati i Muslimani te su napadi koje su vodili Tedo Kušljić i Ranko Stanimir bili prisiljeni na povlačenje. Radio Bosanski Brod pozivao je na mir te tražio od slušatelja da prijemnike postave na prozore i balkone kako bi poruke mira mogli čuti oni kojima su upućene. No, sve je to bila iluzija. Već 24. ožujka na Bosanski Brod je ponovljen srpski minobacački napad koji je ovoga puta trajao punih pet sati. Napad je nastavljen i sutradan, a potporu su im počeli davati tenkovi i topovi. Te noći je na Bosanski Brod ispaljeno 1800 projektila od kojih je poginulo petero Brođana dok je deset ranjeno. Bosanski četnici ojačani "beloorlovcima" u nekoliko su navrata pokušavali izvesti pješačke napade na središte grada, ali su svaki put odbijeni. Ovoga puta nisu birali ciljeve već su napadali sve i svakoga pa i susjedni Slavonski Brod u kojem je u 5,17 sati po prvi puta oglašen znak opće opasnosti. U susjednom Brodu te je noći poginulo dvoje ljudi dok je 15 ranjeno.

Kad su topništvom počeli uništavati Bosanski Brod, djeca su me s tisućama drugih izbjeglica prebacila u Slavoniju, u selo Vranovce gdje sam se smjestila zajedno s Nedžibovom Radmilom i dvoje unučadi. Moj je Nedžib jako volio djecu i češće nas je obilazio pa tako i toga 16. travnja. Nije ni htio ulaziti u kuću već je samo rekao:
- Žurim se! Dođi mama da te poljubim jer moram odmah ići dalje.
Poljubi on mene, a sutra dođe glas da je Nedžib poginuo u Gornjim Kolibama. Nedžib je bio u Vojnoj policiji, a kad su četnici prodrli u Gornje Kolibe i potisnuli naše, među prvima se javio u dragovoljce koji su trebali odbaciti četnike prema Unki. Takva su moja djeca, ne prezaju dal' će poginuti. Ne traže oni neku osvetu, al' ne daju svoje.
Dođe i peti mjesec. Zatoplilo je i uvelike zabeharilo. Naši potisnuli četnike, al' su sada smrt sijali avioni JA koji kao da su odlučili bombama uništiti oba Broda. Najviše ginu djeca, žene, nemoćni ljudi...
Nekako sam potisnula Nedžibovu pogibiju, kad jednoga dana dođe kod nas Memko. Kao, prespavat će. Meni sve nešto sumnjivo, jer se Amir nije javljao već 14 dana. Pokušavam telefonom dobiti Hakiju koji je radio u Štabu al' telefon stalno zauzet. Okrenem se, a Memko čupa kose.
- Što je Memko,dragi? - pitam, a on veli:
- Rat je!
- Pa šta ako j' rat? Moraš biti čvrst. Kakav si ti to muškarac? - kao korim ga, a ne znam da on meni ne smije reći kako Amira nema. Uto dođe i Hakija.
- Gdje je Amir? - odmah ga upitah.
- Na liniji, stara, na liniji! - kao grubo mi odgovara. Vidim, nešto ne valja i uputim se u bolnicu. Nema ga ondje, te se uputim u mrtvačnicu. Nema ni ondje, a meni kao da je laknulo. Odem do prijateljice, al' me stalno nešto tjera da opet telefoniram. Nazovem Štab i dobijem Hakiju.
- Ti si, stara, nešto čula, - veli mi.
- Što ću čuti, jadan ne bio. Tražim Amira.
U slušalici tajac, a onda mi sin odgovori:- Nestao je Amir još 1. svibnja.
Svijet mi se okrenuo, skamenila sam se. Ona žena mi nešto govori, a ja nit što vidim nit' što čujem. Stisla sam se, uvukla u sebe. Od tada o Amiru ni traga ni glasa.
Vrijeme je prolazilo. Naši su četnike stjerali do Podnovlja, a onda je stigla njihova velika ofenziva. Skupili su se sa svih strana. Tu je čak i Ratko Mladić. Nije žalio ni ljudi ni tehnike. Sam je priznao da je u borbama za Bosansku Posavinu izgubio sedam tisuća vojnika. Pored toga srpsko je topništvo neprestano napadalo oba Broda. Pred takvom silom jedinice HVO-a morale su se povlačiti, ali ništa nije nagovještavalo tako brzi slom.
U listopadu 1992. bila sam u svojoj kući u Bosanskom Brodu. Čistila sam dvorište, spremala kuću, jer me nije bilo skoro dva mjeseca. Kad padaju granate onda najradije radim jer tada zaboravljam na sve. Tako je bilo toga petoga dana mjeseca listopada kad je u dvorište došao moj najmlađi sin Memko.
- Hajde mama, idemo. Eto četnika u Rafineriji.
Ako se ikog bojim to su četnici i ne bih željela da im ruku dopadnu ni moji najljući neprijatelji. I, što ću. Spakiram se i opet nazad u Slavoniju. Al' ondje više nema mjesta. Silni je narod izbjegao iz Bosne. Odem u drugo selo, u Trnjane, gdje nas smjestiše u jednu sobicu. Sedmero nas unutra, tijesno mi je. Imam slabo srce, guši me... Svi su oni dobri, al' ja ne mogu. Em sam tužna, em bolesna. Onda je Hakija našao jednu namještenu zgradu u Slavonskom Brodu, platio unaprijed za deset mjeseci, kupio drva, ispilio ih i unio u šupu.
- Znaš šta, mama, - veli, - Ja sad idem u Orašje, a kad se vratim i kad mi dođe smjena, bit će mo skupa.
I tako sam ja bila u Slavonskom Brodu, a Hakija i Memko na Orašju. Za staru ženu kao što sam ja i nema baš puno posla kojim bi kratila vrijeme. Najviše vremena provodila sam na slavonskobrodskoj tržnici. Toga 14. studenoga 1992. dobila sam puno cvijeća jer ga puno volim. Tu se susretnem s našima, popričamo o Bosanskom Brodu, razmijenimo novosti. Utom mi priđe poznanik i kaže kako je čuo da je nekolicina naših izginula na Orašju. Primim tu vijest kao da se to mene ne tiče, kao da nemam ondje dijete. Odem do sestrične i zamolim ju da mi pomogne oko cvijeća. Ona odbi i zavrti glavom. Zovnu me gazdarica i veli da mi je došao Memko. Kad tamo on plače, a snaha uznemirena.
- Što je, Memko dragi? Da nije što bilo Hakiji?
Tek što upitah, on udari u plač, a ja još više. Postala sam svjesna istine. Plakala sam i vikala:
- Bože, što ću sada bez svoje djece? Bože pomozi mi! Imam samo tebe i u tebe se uzdam...
Vjera u Boga pomogla mi je da ne poludim. Vrijeme provodim na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu gdje su mi dva sina ukopana, a o Amiru do danas ni traga ni glasa. Od sinova jedini mi je ostao Memko koji je otišao u Njemačku kad su mu u Orašju rekli da ondje nema što više tražiti, jer da mu se nešto dogodi meni više u oči ne bi smjeli pogledati. Sad, kad se Memo s obitelji javi kako će doći kući, ja brže odgovaram da ne dolazi. Što ću, prepala sam se. Može njega i u tuđem svijetu zadesiti nesreća, al' ovako sam mirnija. Ne živi on ondje neki život, nije od onih koji se snalaze. Imaju gdje spavati, nisu gladni, al' nema zarade.
A u ovoj mojoj familiji kao da je predodređeno da muškarci gube glave. Imala sam dva brata i obojicu su ubijena za vrijeme II. svjetskog rata. Bili su u Hrvatskoj vojci. Isto kao i brat moga muža. Isto je nestao. Ma, kažem ti da je ovo neka nesretna familija.

<	srpanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,