DIVANI
Priča Fate D. koja je tijekom borbi u Bosanskoj Posavini 1992/93. izgubila tri sina
Početak ožujka 1992. nagovještavao je ugodno proljetno vrijeme. Rat, na trenutak, kao da je zastao. No, bilo je to samo zatišje pred oluju koja se gomilala iza motajičkih gudura i vučjakovih brdina.
Grmljavina topova svakim danom se sve više i brže približavala Bosanskom Brodu dok su savski valovi nosili zadah smrti i vrbicima otimala tijela tko zna kojih nesretnika stradalih u tko zna kojim okolnostima. Susjedni Slavonski Brod je već poodavna u ratu i pričalo se kako je svaki deseti Brođanin pod oružjem. Brodska 108. brigada ratuje na novogradiškoj bojišnici dok su "specijalci" od svibnja 1991. u Vukovaru, a čuje se da dosta ovih naših, bosanskih Hrvata, ratuje po Slavoniji i bori se protiv četnika.
Ovdje, u Bosanskom Brodu, Srbi se okupljaju i preko Bosanske Gradiške odlaze u Okučane gdje pristupaju četničkim jedincima. Srbi iz Liješća već su u nekoliko navrata pucali na susjednu slavonsku stranu. Prvi su put početkom rujna gađali savski most i zapalili autocisternu, a drugi put su vatrom iz minobacača potpomagali vojnicima u slavonskobrodskom garnizonu. Nitko tada nije poginuo ali je u Slavonskom Brodu puno raje izginuo. Od tad ga neprestance nadlijeću zrakoplovi JNA i povremeno, kako oni kažu, "gađaju strogo izabrane ciljeve". Kad se smrkne, iako preko Save nema ni 500 metara, susjede skoro i ne vidimo jer je na snazi odluka o potpunom zamračenju. Ovdje kod nas, hvala Bogu, struje ima i svijetli sve u šesnaest. Iako je most između dva Broda zatvoren za promet, pješaci ga uz kontrolu mogu koristiti. Zato je most između dva Šamca otvoren i za automobilski promet, a preko njega uglavnom stižu prognanici iz hrvatskih područja koja su osvojili četnici. Preko radija čujem da su preko Bosne u Hrvatsku stigli nesretnici iz Vukovara, Bobote, Iloka, Slunja, zarobljenici iz četničkih logora... Zrakoplovi JNA sada sve češće nadlijeću slavonsku stranu, a čujemo i detonacije ispaljenih projektila po brodskim selima: Slobodnici, Lužanima, Perkovcima, Kopanici, a jednom su "krmačom" pogodili i obiteljsku kuću u Strizivojni i ubili petero civila. Bože moj, hoće li to zlo prijeći i na ovu našu, bosansku, stranu?
Ovdje u Bosanskom Brodu Srpska demokratska stranka više i ne taji svoje namjere. Pod vodstvom bivšeg policijskog inspektora Dušana Kostadinovića, Mire Radovanovića i drugih snuju snove o Velikoj Srbiji. Javno okupljaju istomišljenike, dijele oružje i pripremaju se, kako kažu, za konačan obračun. Na posljednjim izborima vlast je u Bosanskom Brodu osvojio HDZ ali su njihovi čelnici nekako neodlučni. Sve više je vojnih transportera na bosanskobrodskom području, uglavnom oko srpskih sela. Dušan Dragosavljević, komandant Teritorijalne obrane Bosanskog Broda, osnovao je u studenome 1991. srpski bataljun. U studenom 1991. proglašavaju "Srpsku autonomnu oblast Sjeverna Bosna". Na tom području, koje ima 780 tisuća stanovnika, Srba ima oko 28 posto. Ne znam dal' da plačem il' da se smijem kad sam čula da 6,5 posto Srba u Živinicama i Tešnju "garantira sva prava" Hrvatima i Muslimanima kojih je ondje više od 90 posto. Ili pak u Odžaku, Orašju, Zavidovićima gdje je 85 posto Hrvata i Muslimana.
Zrakoplovi i dalje nadlijeću hrvatsku obalu rijeke Save, Slavonski Brod je u mraku, a nas u Bosanskom Brodu i nadalje uvjeravaju da se nemamo čega bojati. Valjda zato što sve više jugovojnika pristiže na ovo područje, a u Liješće je stiglo i devet kamiona punih rezervista. Preko mostova u Hrvatsku i dalje stižu izbjeglice i prognanici, a kod Bosanskog Šamca razmijenjeno je više od 300 pripadnika Hrvatske vojske za zarobljene vojnike JNA.
BOSANSKI LONAC
Dolazi katolički Božić i Nova 1992. Neka strepnja uvukla se u srca. Bosna nalikuje uzavrelom loncu. U Bosanski Brod stižu rezervisti s teškim oružjem. Nisu to rezervisti, kažu, već četnici. Uvukli se u Rafineriju nafte pa je zbog toga opet zatvoren za promet most između dva Broda. Rezervisti i dalje dolaze, a Republički MUP BIH je spriječio njihov ulazak u krug Rafinerije nafte, ali se zato četnici ukopavaju i raspoređuju oko Zborišta i Liješća. Stanovništvo srpskih sela iseljava u Banja Luku.
- Bit će belaja - kažu stari.
Božićni i novogodišnji blagdani protekli su mirno, hvala Bogu, ali napetost ne popušta. Na mostu su Hrvati razmijenili zarobljene četnike za šestoricu hrvatskih vojnika iz Kutine koji su poginuli prije četrdesetak dana. Dok su četnici predani živi i zdravi, šestorica Hrvata su stigla u vrećama, masakrirani. Što se to uvuklo među ljude da više nisu ljudi? Ili nikada i nisu bili ljudi? Slušam vijesti zajedno sa susjedom Srpkinjom. Govori Alija i veli kako sva tri naroda u Bosni i Hercegovini moraju živjeti zajedno. Kad, evo ti druge susjede, isto Srpkinje, koja još s vrata viče:
- Jesil' čula što Alija kaže? Sve Srbe treba pobit!
Gledam u nju i ne mogu odšutjeti:
- Kako, pobogu, pa veli da treba živjeti u miru, a valja se bojat četnika
I tako se nas dvije posvađamo, a ne bi dugo ode ona u Srbiju dok joj sin osta ovdje u Hrvatskoj vojsci, a u borbi s četnicima je čak i ranjavan.
Muslimanka sam, dva brata su mi za onoga rata pognula kao pripadnici Hrvatske vojske što nam za vrijeme Jugoslavije nisu zaboravili. Nisam nikoga mrzila, ali se, iako smo muslimani, znalo se da pripadamo hrvatskoj strani. Radila sam pune 33 godine kao kurirka u bosanskobrodskom sudu, poznavala dosta ljudi, a kad mi je muž umro sama sam se borila za djecu i teško se probijala kroz život. Njihova djeca bila su na položajima, lako se zapošljavala, a moji su sinovi morali ići u Sloveniju da bi zaradili za život. I sad oni viču da su ugroženi!
Bosanskobrodski "esdeesovci" 5. veljače 1992. su blokirali most između dva Broda i ispod jugoslavenske zastave održali miting koji je, kako su rekli, trebao imati sindikalno obilježje. Pravo lice "mitinga" otkrio je sam predsjednik SDS-a Miro Radovanović kad je pročitao brzojave "potpore" s Ozrena, Romanije, te četničkog odreda "Dušan silni" koji je marširajući porušenim Vukovarom pjevao "Slobodane, pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate...". I slijepcu je bilo jasno kakvo nam zlo Srbi spremaju, ali ni to nije bilo dovoljno našem rukovodstvu da odlučnije počne suzbijati ovu četničku pošast.
Nekako baš tih prvih dana veljače 1992. miniran je most između Slavonskog i Bosanskog Šamca nakon okupacije Bosanskog Šamca kojeg se, kao i dio Bosanske Posavine, željelo odsjeći od Hrvatske i svijeta. U Bosanskom Brodu ni to ne vide. Iako je na izborima najviše glasova dobio HDZ, u općinskoj vlasti uvelike dirigiraju "esdeesovci".U međuvremenu se obavljaju pripreme za referendum s jednim jedinim pitanjem: Da li ste za suverenu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu građana, naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i ostalih naroda koji u njoj žive?
Srbi ne žele taj referendum. Iz Liješća ispaljuju šest minobacačkih granata na Novo Selo i Koraće, a s područja bosanskobrodskog Čardaka gađaju i Slavonski Brod. U večernjim satima 28. veljače u Bosanski Kobaš došla je jedinica takozvane "policije SAO Krajine" i na raskrižju ceste Srbac - Derventa blokirala cestu prema Odžaku, kao i na izlazu iz Bosanskog Broda prema Derventi, a zabilježeni su incidenti i na nekim glasačkim mjestima.
Živjela sam sa svojom djecom u Bosanskom Brodu. Nisam im mogla reći: - Nemojte ići, nemojte braniti svoje. Samo sam rekla:
- Draga djeco, tako mora biti, a vi odlučite po svojoj savjesti.
Složili su se, iako nikada o tome prije nismo razgovarali. Nismo nikoga mrzili, ali se znalo kome pripadamo. I tako su moja četiri sina: Hakija, Amir, Nedžib i Memko obukli uniforme HVO-a.
Početak ožujka 1992. najavljivao je ugodno proljetno vrijeme. Rat kao da je na trenutak zastao. No, bilo je to zatišje pred oluju koja se gomilala iza motajičkih gudura i vučjakovih brdina. Trećeg ožujka četnici su krenuli na Bosanski Brod. Oko 15,30 čuli su se prvi minobacači, a potom su se iz smjera Liješća oglasili i minobacači. Napadali su postrojbu MUP-a BIH koja je imala zapovijed da ne uzvraća vatru te su se njeni pripadnici morali povući otprilike 150 metara od raskrižja cesta za Doboj i Derventu. Četnici su to iskoristili i na raskrižje postavili cisternu punu benzina kao barikadu te nastavili prodirati prema središtu grada. Nekako u to vrijeme "mupovcima" su u pomoć priskočili naoružani Hrvati i Muslimani te su napadi koje su vodili Tedo Kušljić i Ranko Stanimir bili prisiljeni na povlačenje. Radio Bosanski Brod pozivao je na mir te tražio od slušatelja da prijemnike postave na prozore i balkone kako bi poruke mira mogli čuti oni kojima su upućene. No, sve je to bila iluzija. Već 24. ožujka na Bosanski Brod je ponovljen srpski minobacački napad koji je ovoga puta trajao punih pet sati. Napad je nastavljen i sutradan, a potporu su im počeli davati tenkovi i topovi. Te noći je na Bosanski Brod ispaljeno 1800 projektila od kojih je poginulo petero Brođana dok je deset ranjeno. Bosanski četnici ojačani "beloorlovcima" u nekoliko su navrata pokušavali izvesti pješačke napade na središte grada, ali su svaki put odbijeni. Ovoga puta nisu birali ciljeve već su napadali sve i svakoga pa i susjedni Slavonski Brod u kojem je u 5,17 sati po prvi puta oglašen znak opće opasnosti. U susjednom Brodu te je noći poginulo dvoje ljudi dok je 15 ranjeno.
Kad su topništvom počeli uništavati Bosanski Brod, djeca su me s tisućama drugih izbjeglica prebacila u Slavoniju, u selo Vranovce gdje sam se smjestila zajedno s Nedžibovom Radmilom i dvoje unučadi. Moj je Nedžib jako volio djecu i češće nas je obilazio pa tako i toga 16. travnja. Nije ni htio ulaziti u kuću već je samo rekao:
- Žurim se! Dođi mama da te poljubim jer moram odmah ići dalje.
Poljubi on mene, a sutra dođe glas da je Nedžib poginuo u Gornjim Kolibama. Nedžib je bio u Vojnoj policiji, a kad su četnici prodrli u Gornje Kolibe i potisnuli naše, među prvima se javio u dragovoljce koji su trebali odbaciti četnike prema Unki. Takva su moja djeca, ne prezaju dal' će poginuti. Ne traže oni neku osvetu, al' ne daju svoje.
Dođe i peti mjesec. Zatoplilo je i uvelike zabeharilo. Naši potisnuli četnike, al' su sada smrt sijali avioni JA koji kao da su odlučili bombama uništiti oba Broda. Najviše ginu djeca, žene, nemoćni ljudi...
Nekako sam potisnula Nedžibovu pogibiju, kad jednoga dana dođe kod nas Memko. Kao, prespavat će. Meni sve nešto sumnjivo, jer se Amir nije javljao već 14 dana. Pokušavam telefonom dobiti Hakiju koji je radio u Štabu al' telefon stalno zauzet. Okrenem se, a Memko čupa kose.
- Što je Memko,dragi? - pitam, a on veli:
- Rat je!
- Pa šta ako j' rat? Moraš biti čvrst. Kakav si ti to muškarac? - kao korim ga, a ne znam da on meni ne smije reći kako Amira nema. Uto dođe i Hakija.
- Gdje je Amir? - odmah ga upitah.
- Na liniji, stara, na liniji! - kao grubo mi odgovara. Vidim, nešto ne valja i uputim se u bolnicu. Nema ga ondje, te se uputim u mrtvačnicu. Nema ni ondje, a meni kao da je laknulo. Odem do prijateljice, al' me stalno nešto tjera da opet telefoniram. Nazovem Štab i dobijem Hakiju.
- Ti si, stara, nešto čula, - veli mi.
- Što ću čuti, jadan ne bio. Tražim Amira.
U slušalici tajac, a onda mi sin odgovori:- Nestao je Amir još 1. svibnja.
Svijet mi se okrenuo, skamenila sam se. Ona žena mi nešto govori, a ja nit što vidim nit' što čujem. Stisla sam se, uvukla u sebe. Od tada o Amiru ni traga ni glasa.
Vrijeme je prolazilo. Naši su četnike stjerali do Podnovlja, a onda je stigla njihova velika ofenziva. Skupili su se sa svih strana. Tu je čak i Ratko Mladić. Nije žalio ni ljudi ni tehnike. Sam je priznao da je u borbama za Bosansku Posavinu izgubio sedam tisuća vojnika. Pored toga srpsko je topništvo neprestano napadalo oba Broda. Pred takvom silom jedinice HVO-a morale su se povlačiti, ali ništa nije nagovještavalo tako brzi slom.
U listopadu 1992. bila sam u svojoj kući u Bosanskom Brodu. Čistila sam dvorište, spremala kuću, jer me nije bilo skoro dva mjeseca. Kad padaju granate onda najradije radim jer tada zaboravljam na sve. Tako je bilo toga petoga dana mjeseca listopada kad je u dvorište došao moj najmlađi sin Memko.
- Hajde mama, idemo. Eto četnika u Rafineriji.
Ako se ikog bojim to su četnici i ne bih željela da im ruku dopadnu ni moji najljući neprijatelji. I, što ću. Spakiram se i opet nazad u Slavoniju. Al' ondje više nema mjesta. Silni je narod izbjegao iz Bosne. Odem u drugo selo, u Trnjane, gdje nas smjestiše u jednu sobicu. Sedmero nas unutra, tijesno mi je. Imam slabo srce, guši me... Svi su oni dobri, al' ja ne mogu. Em sam tužna, em bolesna. Onda je Hakija našao jednu namještenu zgradu u Slavonskom Brodu, platio unaprijed za deset mjeseci, kupio drva, ispilio ih i unio u šupu.
- Znaš šta, mama, - veli, - Ja sad idem u Orašje, a kad se vratim i kad mi dođe smjena, bit će mo skupa.
I tako sam ja bila u Slavonskom Brodu, a Hakija i Memko na Orašju. Za staru ženu kao što sam ja i nema baš puno posla kojim bi kratila vrijeme. Najviše vremena provodila sam na slavonskobrodskoj tržnici. Toga 14. studenoga 1992. dobila sam puno cvijeća jer ga puno volim. Tu se susretnem s našima, popričamo o Bosanskom Brodu, razmijenimo novosti. Utom mi priđe poznanik i kaže kako je čuo da je nekolicina naših izginula na Orašju. Primim tu vijest kao da se to mene ne tiče, kao da nemam ondje dijete. Odem do sestrične i zamolim ju da mi pomogne oko cvijeća. Ona odbi i zavrti glavom. Zovnu me gazdarica i veli da mi je došao Memko. Kad tamo on plače, a snaha uznemirena.
- Što je, Memko dragi? Da nije što bilo Hakiji?
Tek što upitah, on udari u plač, a ja još više. Postala sam svjesna istine. Plakala sam i vikala:
- Bože, što ću sada bez svoje djece? Bože pomozi mi! Imam samo tebe i u tebe se uzdam...
Vjera u Boga pomogla mi je da ne poludim. Vrijeme provodim na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu gdje su mi dva sina ukopana, a o Amiru do danas ni traga ni glasa. Od sinova jedini mi je ostao Memko koji je otišao u Njemačku kad su mu u Orašju rekli da ondje nema što više tražiti, jer da mu se nešto dogodi meni više u oči ne bi smjeli pogledati. Sad, kad se Memo s obitelji javi kako će doći kući, ja brže odgovaram da ne dolazi. Što ću, prepala sam se. Može njega i u tuđem svijetu zadesiti nesreća, al' ovako sam mirnija. Ne živi on ondje neki život, nije od onih koji se snalaze. Imaju gdje spavati, nisu gladni, al' nema zarade.
A u ovoj mojoj familiji kao da je predodređeno da muškarci gube glave. Imala sam dva brata i obojicu su ubijena za vrijeme II. svjetskog rata. Bili su u Hrvatskoj vojci. Isto kao i brat moga muža. Isto je nestao. Ma, kažem ti da je ovo neka nesretna familija.
Post je objavljen 03.07.2007. u 14:08 sati.