Marketing
SKITNJE VINODOLOM
OD CRIKVENICE, FUŽINA, PA OPET DO CRIKVE
<
U ove dane, na vrhuncu ljeta, kada se temperatura ne spušta ispod trideset celzijevaca i kada vam je pun kufer svega, ohrabrih se da Vam predložim jednu šetnju dijelom crikveničko-vinodolskom dolinom i rubnim dijelom Gorskog kotara. Onako, da zajedno odskitamo, popijemo pokoju i na kraju zapjevamo po- slavonski. I to danas, na dan kojeg smo nekada pobožno slavili i kojeg su nam ondašnje vlasti odredile: Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske. I to kada je u Srbu pukla prva ustanička puška 1941. Tko šljivi sisačke partizane, ili brodske koji su još u lipnju dizali vlakove u zrak, ginuli… Važno je da se skoro dva mjeseca čekao prvi ustanički hitac iz Srba.
No, ostavimo to. Hajdemo mi u skitnju ovim dijelom Primorja. Nekoliko kilometara od Crikvenice, Selca, Novoga ..dalje od .uzavrele morske obale i sunčanih zraka koje nesmiljeno prodiru kroz rupičastu atmosferu - kriju se prave oaze mira, spokoja, povijesnih svjedočanstava, svježine i neograničenih količina gorskog, reskog zraka. Ako iz Crikvenice pođete put Triblja dolinom rječice Dubračine, u Vinodolsku dolinu, već na drugom kilometru pozdravit će vas stara kula knezova Frankopanskih. Za one romantičnije, tu je "ljubavna staza" što vodi iznad sadašnje ceste, prolazi pored stare kule, zaštićena od pogleda raslinjem i poviješću jer to nije ništa drugo nego stara srednjovjekovna staza korištena od rimskih pa sve do današnjih dana.
OD STOLJEĆA SEDMOG
Kilometar dalje, ništa vas neće upozoriti da je tu, u selu Stranče, jedno od najstarijih starohrvatskih groblja iz prve polovice osmog i devetog stoljeća - dakle iz vremena kada Hrvati još nisu bili pokršteni. Tu su stručnjaci Arheološkog odjela muzeja Hrvatskog primorja iz Rijeke locirali i istražili 175 grobova koje karakterizira niz ritualnih obreda iz paganskog razdoblja: polaganje keramičkih posuda uz glave pokojnika kao popudbina za zagrobni život...( vidi dolje) Mještani znaju reći kako su tu pokopani prvi Hrvati koji su stigli na Jadran. Inače, usmena predaja govori kako se tu u ranim jutarnjim satima čuju zvona, a crkve nigdje nema. No, ovi noviji Hrvati malo na to pozornosti obraćaju, pa su već i iznikle i prve kuće na ovome mjestu.
Ostavljamo Stranče i hitamo ka gorskom dijelu Vinodola i odmah put Kostelja i Grižana, kroz pravu malu mrežu uskih asfaltnih cesta što se penju ka brdu. Ne možemo a da ne obiđemo staro selo Belgrad koje se smjestilo ispod griža (stijena) i kojem je Crikvenica služila kao luka. Tu je staro groblje i crkva Gospe Snježne izgrađena u 14. stoljeću, a postoje naznake da je još starija odnosno da je izgrađena u 12. stoljeću. Upravo tu, na blagdan Gospe Snježne ( 5. kolovoza), obavljeno je nakon stotinjak godina (neki kažu i više) krštenje malog Karla, sina Miroslava i Ines Balas iz obližnjih Baretića. Tu, u susjednim Grižanama ( ime dobile po stijenama koje se okomito penju iznad mjesta) rođen je naš umjetnik, minijaturist svjetskog značaja Julije Klović.
<
<
Vozimo ka Antovu, malom selu na putu ka usponu što vrluda kroz skoro okomite stijene. Tom su cestom, a i drugim brdskim stazama stari Primorci tjerali stoku na proljetnu ispašu put Gorskog kotara gdje su imali šume i njive koje su obrađivali i ondje boravili sve do zime kada su se vraćali kući natovareni hranom i uhranjenim blagom. No, mi smo odabrali ovaj, puno lakši put kako bi što prije stigli do Tića ( 924 m) odakle puca pogled na cijeli Vinodol, sve do Senja i Velebita, a na zapadu- čini ti se na dohvat ruke, razvukao se Krk, Cres, Lošinj, Kvarnerski zaljev s Rijekom i Opatijom....
Tu na Tiću, ostaci baraka nekadapnjeg partizanskog logoira za zarobljene Nijemce, ustaše, domobrane… Par stotina niže, skoro uz samu cestu je jama u koju su, pričaju mještani, bacani upravo ti zarobljeni „narodni neprijatelji“. Do danas to još nitko nije potvrdio niti obznanio. Do Tića nam je od crikveničke plaže trebalo 20-tak minuta vožnje automobilom. Već tu, gdje počinje plato Gorskog kotara, svježi zrak odnio je ljetnu vrućinu i najavio potrebu za toplom odjećom. Samo prije 20-tak minuta prije "kuhali" smo se na plaži, a sada godi i trenirka. Tić su " pronašli" i nebeski letači ( Sky paragliders) koji se svojim krhkim krilima sunovraćuju u dubinu iznad Triblja gdje imaju i svoju školu. Pa, tko voli, nek' izvoli. Nakon olakšanja, kada smo vidjeli da su se svi sretno spustili, prepustili smo se pogledu koji puca na 24 km dugu Vinodolsku dolinu: od Drivenika do Novog Vinodolskog.
- Što Vinodol roji/ sve to lozu goji
I kamenac tuče i mrežicu vuče
Mrku mazgu goni kad pred njome zvoni/
Smokve u lubari za vunu pazari...
- zapisao je prije 110 godina Dragutin Hirc u svojim "Zemljopisnim slikama" očaran ljepotom Vinodola. Nažalost, danas od vinove loze nema ni spomena, baš kao ni ribara koji su, prema Hircu, nekada ribom opskrbljivali cijeli Vinodol, Bakar i Rijeku, a ribolovom se samo u Crikvenici bavilo 600 duša...
Odavde, sa skoro tisuću metara nadmorske visine, bijele točke razasute duž doline kazuju da je tu život. One druge, prekrilo je raslinje, a kamenite volte iz kojih rastu smokve i grmlje pričaju neku drugu, otužnu priču kako su njihovi graditelji i gospodari - ne mogavši se više hrvati s kamenjarom i posnom zemljom, bolji život potražili drugdje. Baš kao i kuće Gladovih nedaleko Kostelja odakle podrijetlo vuče i Vesna Škare Ožbolt.
<
<
No, vratimo se Tiću odakle vas asfaltirana, uska, cesta kroz gustu crnogoričnu šumu vodi do Liča i Fužina - pravih goranskih mjesta što će te -susrevši se s prohladnim zrakom i strmim krovovima odmah i sami zaključiti. Tu, na raskrižju, ako skrenete udesno, cesta će vas odvesti do Lukova sve popularnijeg svratišta autobusa što prevoze njemačke turiste koji rado vole pogledati i prošetati ovim živopisnim krajem. Livade i šumski proplanci obiluju endemskim travama i ljekovitim biljkama, a lovci (osobno više volim loviti fotoaparatom) također dođu na svoje. Ima tu i medvjeda, a Zrinko iz Grižana ispričao nam je kako je, hodajući šumom, u nekoj šikari, doživio "licem u lice" bliski susret s medvjedom:
- Gleda medo mene, gledam ja njega. Za medvjeda ne znam, al' ja sam se ukočio. Trajalo je to nekoliko trenutaka, a onda se medvjed okrenu i ode svojim putem. - priča Zrinko dok se njegovo društvo valja od smijeha prisjećajući se tog susreta.
Na ovom području je sve više vikendica autohtonih Primoraca, sagrađenim na negdašnjim temeljima pradjedovskih koliba, a sve je više i onih kojima vikendice na morskoj obali više nisu "in". Tu, na možda 15-tak kilometara zračne linije od morske obale, teško je strancu povjerovati kako snježni zapusi znaju biti visoki i do tri metra, a još u mjesecu svibnju terensko vozilo se ponekad mora probijati kroz snijeg.
I tako spuštajući se s blaže, bribirske strane, evo nas nakon 60-tak minuta vožnje, stajanja i razgledavanja kao i kavice u Liču - u Selcu i Crikvenici. Već u Bribiru trenirke su opet postale suvišne, a umjesto crnogorice zapljusnuo nas je opet topli, slankasti morski zrak, a umjesto šumske tišine - buka automobila, glazba iz lokala i vreva kupača.
Post je objavljen 27.07.2007. u 23:57 sati.