red bush
petak, 14.03.2014.
Uzroci rata
Eh, prisjetim se te druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća... Bože, kako to davno zvuči, i kao da je bilo jučer !
U rukama držim otvorenu knjigu, ali umjesto da učim i nešto naučim gledam i pratim pojavu jednog novog, modernog i demokratskog političara koji je postao prvi čovjek Autonomne Pokrajine Kosovo, a njegovo ime je Slobodan Milošević... Oduševljen sam njegovom pojavom i govorom, jer konačno neko razbija te otrcane i ustajale komunističke parole, opciju da svi jednako moramo misliti i govoriti... Kao učenika, on me se više dojmio nego sve te stvari kojima su me učili u školi, pa mi ni dan danas nije jasno zašto nisam postao političar...Razmišljao sam tada: Bože moj, evo konačno nešto pozitivno u politici !
Ubrzo se događa "događanje naroda" u Vojvodini, u Srbiji, i naravno na Kosovu... Bio sam prikovan za televizor, a knjiga je i dalje samo formalno bila u rukama, da bi zavarao roditelje...
Kako su stvari odmicale moje oduševljenje Slobodanom je raslo, a u njemu sam gledao konačno sunce slobode, premda je tadašnja država bila puno slobodnija i demokratičnija od drugih komunističkih država...
Međutim, kad se "događanje naroda" htjelo izvesti u susjednu Bosnu i Hercegovinu stvari su se odjednom zakomplicirale, a sunce su prekrili nekakvi tamni oblaci, dok se u daljini čula pomalo već ratnohuškačka grmljavina iz pravca istoka. Srećom, tadašnja milicija te republike rastjerala je "narod"...
Slobodan je malo pomalo otkrivao svoje pravo lice, svoju pravu narav i svoje planove... Postajao je sve bahatiji, sve moćniji, a zašto i ne bi bio kada je iza svojih leđa imao potporu i vojnu moć nekakve JNA...
Pitao sam se gdje su hrvatski intelektualci, zašto šute, i zar je moguće da ne vide nekakvog velikosrpskog vožda koji želi stvoriti nekakvu Jugoslaviju pod apsolutnom srpskom dominacijom i čizmom...
1989 godine odlazim u JNA. Jugoslaviju sam još zamišljao kao državom njenih jednakopravnih naroda, i kao jedinu moguću i logičnu opciju. A tamo, srpski oficiri me uče kako je Tito ustavom iz 1974. ponizio srpski narod, kako mu je oduzeo vjekovnu državnost i doveo ga u poziciju geta. Nije mi bilo jasno da oni koji su odgajani na temeljima komunizma i titoizma, oni koji su mu se zaklinjali na vjernost, da mogu govoriti i izgovarati takve poruke nama vojnicima koji smo bili različitih nacionalnosti. Posebno su bili maltretirani vojnici albanske nacionalnosti...
Srpski ročnici su tada već govorili kako će kad dođe rat stvari biti potpuno drugačije nego redovito služenje vojnog roka, jer imali smo strogu disciplinu gdje je bilo dozvoljeno i poželjno maltretiranje vojnika. Nije mi tada bilo jasno o kojem mogućem ratu oni pričaju, jer ipak sam mislio da je to vrijeme bilo napredno i da ratovi više nisu mogući, barem ne u Europi...
Sjećam se onog famoznog kongresa Partije Jugoslavije (ne znam kako se zvao), jer kao vojnici morali smo to pratiti. Uvijek će mi u sjećanju ostati to bahato preglasavanje ostalih naroda, i to bahato cerenje srpskih komunista u prvim redovima, uz oduševljenje i pozitivne komentare srpskih ročnika... Pitao sam se kakvu i čiju vojsku služim...
A onda je na red došlo i moje tiho oduševljenje kada je nakon izlaska slovenskih delegata kongres napustio i pok. Račan, zajedno sa hrvatskim delegatima. Srpski ročnici psovali su mu majku, i nazivali su ga svakakvim pogrdnim imenima. A zanimljivost je još i ta, kad su slovenski delegati izlazili onda su govorili i da im ne trebaju, odnosno što će im ta ionako bezvezna Slovenija...
Sutradan, mogao sam čuti od srpski oficira zgražanje nad onim što je uradio Račan, jer izgleda da su bili iznenađeni njegovim postupkom. Govorili su:
- Šta učini ono izdajničko i ustaško đubre !!!... Nije nama Tuđman problem, jer lako ćemo mi s njim izaći na kraj !!!!
Tada nisam mogao shvatiti te riječi, jer mislio sam da im je Tuđman državni neprijatelj br.1.
Postoje ozbiljne indicije da su probrani srpski oficiri i vojnici tenkovima zbrisali cijelo jedno albansko selo na Kosovu, u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle, još prije rata počelo sa sa genocidnim radnjama i etničkim čišćenjem pod blagoslovom velikosrpske politike i vojnom snagom dične JNA.
Kad sam izašao iz JNA nije mi se sviđao Tuđman, nekakav bivši general. Moj fanatizam i opsesija bila je košarka, tako da sam mogući raspad Jugoslavije doživljavao pravom tragedijom, jer je jugoslavenska reprezentacija tada bila nepobjediva. Sjećam se tada kako je u srpskom sportskom tisku počelo svojatanje "jugoslovenskih " igrača, a na tom spisku bili su Dražen Petrović i Arijan Komazec, koji su kasnije igrali za hrvatsku reprezentaciju...
Ma mogao sam još i shvatiti one balvane u tkz. SAO Krajini, jer uvijek sam se pitao što bi uradio da sam Srbin. Ali, kada su počeli paliti hrvatska sela i razarati hrvatske gradove, kada su propovjedali da je srpska država tamo gdje živi i barem jedan Srbin, konačno sam shvatio da im nije interes zaštita građana srpske nacionalnosti nego stvaranje velike Srbije, glumeći da u biti samo žele očuvati i zaštitit pravni poredak države Jugoslavije. Oduševljeni snagom vojne moći nisu jurišali su u rat, jer zašto pregovarati s nekim tko je od vas slabiji. Tada sam shvatio zašto im je Račan bio trn u oku a ne Tuđman. Naime, računali su na nejedinstvo hrvatskog naroda, jer tada bi svim mogućim sredstvima i pod apsolutnim blagoslovom svjetske javnosti odlučno krenuli na Tuđmana, odnosno na "hrvatske nacionaliste i ustaše". Tim činom i tim nejedinstvom hrvatskog naroda zadali bi konačni udarac svakoj mogućoj hrvatskoj pomisli o državnosti za vijeke vijekova. Na svu sreću, Tuđman i hrvatski komunisti, zajedno sa domoljubima i cijelim pukom, stali su odlučno u obranu domovine. E to je ono nešto čemu se srpska politika nije nadala, kao ni to da će pok. Dražen Petrović pokazati veće domoljublje od mnogih drugih. A mogao je pokupiti svoju obitelj, uzeti američko ili nečije drugo državljanstvo i "odjebati nekakav balkanski nacionalizam i primitivizam"...
Međutim, danas su u Hrvatskoj sve glasnije one snage koje propovjedaju kako je "fašist" Tuđman započeo rat, kako je domovinski rat bio jedna obična i nepotreba avantura gluposti, kako je to bilo vrijeme hrvatskih "nacionalista i fašista". Mladim ljudima preko nekakvih "neovisnih i demokratskih" intelektualaca i elite želi se poručiti kako je domoljublje zaostali primitivizam i neosviješćenost, jer eto njima je potpuno svejedno i baš ih briga za nacionalnu pripadnost. Njima je kao puno važnije opredijeljenje biti čovjek. To možda i ne bi bilo loše kada bi realnost doista bila takvom, jer okruženi smo nažalost potpuno drugačijom istinom i realnošću...
Zato je moja poruka mladim ljudima da ne nasjedaju na te tkz. neovisne demokrate, jer su to nečiji plaćenici i igrači. Morate znati da su vaši vršnjaci prije dvadesetak godina hrabro stali u obranu hrvatske domovine...
Oznake: politika
Eh, prisjetim se te druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća... Bože, kako to davno zvuči, i kao da je bilo jučer !
U rukama držim otvorenu knjigu, ali umjesto da učim i nešto naučim gledam i pratim pojavu jednog novog, modernog i demokratskog političara koji je postao prvi čovjek Autonomne Pokrajine Kosovo, a njegovo ime je Slobodan Milošević... Oduševljen sam njegovom pojavom i govorom, jer konačno neko razbija te otrcane i ustajale komunističke parole, opciju da svi jednako moramo misliti i govoriti... Kao učenika, on me se više dojmio nego sve te stvari kojima su me učili u školi, pa mi ni dan danas nije jasno zašto nisam postao političar...Razmišljao sam tada: Bože moj, evo konačno nešto pozitivno u politici !
Ubrzo se događa "događanje naroda" u Vojvodini, u Srbiji, i naravno na Kosovu... Bio sam prikovan za televizor, a knjiga je i dalje samo formalno bila u rukama, da bi zavarao roditelje...
Kako su stvari odmicale moje oduševljenje Slobodanom je raslo, a u njemu sam gledao konačno sunce slobode, premda je tadašnja država bila puno slobodnija i demokratičnija od drugih komunističkih država...
Međutim, kad se "događanje naroda" htjelo izvesti u susjednu Bosnu i Hercegovinu stvari su se odjednom zakomplicirale, a sunce su prekrili nekakvi tamni oblaci, dok se u daljini čula pomalo već ratnohuškačka grmljavina iz pravca istoka. Srećom, tadašnja milicija te republike rastjerala je "narod"...
Slobodan je malo pomalo otkrivao svoje pravo lice, svoju pravu narav i svoje planove... Postajao je sve bahatiji, sve moćniji, a zašto i ne bi bio kada je iza svojih leđa imao potporu i vojnu moć nekakve JNA...
Pitao sam se gdje su hrvatski intelektualci, zašto šute, i zar je moguće da ne vide nekakvog velikosrpskog vožda koji želi stvoriti nekakvu Jugoslaviju pod apsolutnom srpskom dominacijom i čizmom...
1989 godine odlazim u JNA. Jugoslaviju sam još zamišljao kao državom njenih jednakopravnih naroda, i kao jedinu moguću i logičnu opciju. A tamo, srpski oficiri me uče kako je Tito ustavom iz 1974. ponizio srpski narod, kako mu je oduzeo vjekovnu državnost i doveo ga u poziciju geta. Nije mi bilo jasno da oni koji su odgajani na temeljima komunizma i titoizma, oni koji su mu se zaklinjali na vjernost, da mogu govoriti i izgovarati takve poruke nama vojnicima koji smo bili različitih nacionalnosti. Posebno su bili maltretirani vojnici albanske nacionalnosti...
Srpski ročnici su tada već govorili kako će kad dođe rat stvari biti potpuno drugačije nego redovito služenje vojnog roka, jer imali smo strogu disciplinu gdje je bilo dozvoljeno i poželjno maltretiranje vojnika. Nije mi tada bilo jasno o kojem mogućem ratu oni pričaju, jer ipak sam mislio da je to vrijeme bilo napredno i da ratovi više nisu mogući, barem ne u Europi...
Sjećam se onog famoznog kongresa Partije Jugoslavije (ne znam kako se zvao), jer kao vojnici morali smo to pratiti. Uvijek će mi u sjećanju ostati to bahato preglasavanje ostalih naroda, i to bahato cerenje srpskih komunista u prvim redovima, uz oduševljenje i pozitivne komentare srpskih ročnika... Pitao sam se kakvu i čiju vojsku služim...
A onda je na red došlo i moje tiho oduševljenje kada je nakon izlaska slovenskih delegata kongres napustio i pok. Račan, zajedno sa hrvatskim delegatima. Srpski ročnici psovali su mu majku, i nazivali su ga svakakvim pogrdnim imenima. A zanimljivost je još i ta, kad su slovenski delegati izlazili onda su govorili i da im ne trebaju, odnosno što će im ta ionako bezvezna Slovenija...
Sutradan, mogao sam čuti od srpski oficira zgražanje nad onim što je uradio Račan, jer izgleda da su bili iznenađeni njegovim postupkom. Govorili su:
- Šta učini ono izdajničko i ustaško đubre !!!... Nije nama Tuđman problem, jer lako ćemo mi s njim izaći na kraj !!!!
Tada nisam mogao shvatiti te riječi, jer mislio sam da im je Tuđman državni neprijatelj br.1.
Postoje ozbiljne indicije da su probrani srpski oficiri i vojnici tenkovima zbrisali cijelo jedno albansko selo na Kosovu, u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dakle, još prije rata počelo sa sa genocidnim radnjama i etničkim čišćenjem pod blagoslovom velikosrpske politike i vojnom snagom dične JNA.
Kad sam izašao iz JNA nije mi se sviđao Tuđman, nekakav bivši general. Moj fanatizam i opsesija bila je košarka, tako da sam mogući raspad Jugoslavije doživljavao pravom tragedijom, jer je jugoslavenska reprezentacija tada bila nepobjediva. Sjećam se tada kako je u srpskom sportskom tisku počelo svojatanje "jugoslovenskih " igrača, a na tom spisku bili su Dražen Petrović i Arijan Komazec, koji su kasnije igrali za hrvatsku reprezentaciju...
Ma mogao sam još i shvatiti one balvane u tkz. SAO Krajini, jer uvijek sam se pitao što bi uradio da sam Srbin. Ali, kada su počeli paliti hrvatska sela i razarati hrvatske gradove, kada su propovjedali da je srpska država tamo gdje živi i barem jedan Srbin, konačno sam shvatio da im nije interes zaštita građana srpske nacionalnosti nego stvaranje velike Srbije, glumeći da u biti samo žele očuvati i zaštitit pravni poredak države Jugoslavije. Oduševljeni snagom vojne moći nisu jurišali su u rat, jer zašto pregovarati s nekim tko je od vas slabiji. Tada sam shvatio zašto im je Račan bio trn u oku a ne Tuđman. Naime, računali su na nejedinstvo hrvatskog naroda, jer tada bi svim mogućim sredstvima i pod apsolutnim blagoslovom svjetske javnosti odlučno krenuli na Tuđmana, odnosno na "hrvatske nacionaliste i ustaše". Tim činom i tim nejedinstvom hrvatskog naroda zadali bi konačni udarac svakoj mogućoj hrvatskoj pomisli o državnosti za vijeke vijekova. Na svu sreću, Tuđman i hrvatski komunisti, zajedno sa domoljubima i cijelim pukom, stali su odlučno u obranu domovine. E to je ono nešto čemu se srpska politika nije nadala, kao ni to da će pok. Dražen Petrović pokazati veće domoljublje od mnogih drugih. A mogao je pokupiti svoju obitelj, uzeti američko ili nečije drugo državljanstvo i "odjebati nekakav balkanski nacionalizam i primitivizam"...
Međutim, danas su u Hrvatskoj sve glasnije one snage koje propovjedaju kako je "fašist" Tuđman započeo rat, kako je domovinski rat bio jedna obična i nepotreba avantura gluposti, kako je to bilo vrijeme hrvatskih "nacionalista i fašista". Mladim ljudima preko nekakvih "neovisnih i demokratskih" intelektualaca i elite želi se poručiti kako je domoljublje zaostali primitivizam i neosviješćenost, jer eto njima je potpuno svejedno i baš ih briga za nacionalnu pripadnost. Njima je kao puno važnije opredijeljenje biti čovjek. To možda i ne bi bilo loše kada bi realnost doista bila takvom, jer okruženi smo nažalost potpuno drugačijom istinom i realnošću...
Zato je moja poruka mladim ljudima da ne nasjedaju na te tkz. neovisne demokrate, jer su to nečiji plaćenici i igrači. Morate znati da su vaši vršnjaci prije dvadesetak godina hrabro stali u obranu hrvatske domovine...
Oznake: politika
