red bush
utorak, 12.04.2016.
Razgovor mojeg promišljanja i savijesti
ćNa blogu sam zato što mogu iznijeti svoje razmišljanje, vlastite poglede na neke stvari kao što su politika, društvo i razne druge svakodnevne stvari koje živimo i proživljavamo. Mogu reći da se ne smatram istinom, nekakvom inteligencijom kojoj se drugi trebaju klanjati, ili diviti joj se. Ne razmišljamo svi isto, naši pogledi nisu identični, i to je u redu... Sebe ne mogu smatrati djeliteljem pravde, niti bi to pokušao učiniti, jer sam samo mali jadni i bijedni, često kukavični čovjek...
Ali, zato neću se niti klanajti onima koji su priveligirali Pravdu, Istinu, Javno razmišljanje...., svima onima koji sebe žele nametnuti nad našim razmišljanjima, koji svoju riječ žele učiniti nečim što ćemo pokorno čitati, gdje ne mogu ili ne smijem napisati ili izreći ono što me u dubini duše muči... Takvi žele nametnuti i to da su domovina i domoljublje, vjera, i neki drugi pojmovi, ono nešto što je iracionalno.... Zato bi vjerovatno oni trebali biti naša racionalnost, ili sunce čiju svjetlost trebamo jedino slijediti...
Nastaviću zato otprilike onim pravcem od prošlog posta...
Prije nešto više od pola godine na jednoj srpskoj televiziji gledao sam ispovijet starije srpske gospođe koja priča o svojim životnim nedaćama u doba NDH. Doslovno je rekla kako su podrumi katoličkih samostana bili klaonice srpske djece, da su ih časne sestre mučile i ubijale. Tako priča kako su jednom mislili da je mrtva, da su ih natovarili na zaprežna kola, da je ona bila na samom njihovom dnu, i da je joj to zapravo spasilo život jer je mogla kroz daske disati. Naravno, kola su bila puna. To je onda značilo da je bila na samom vrhu masovne grobnice, pa joj je to omogućilo da se nekako izvuče ispod zemlje. Onaj koji je bio tu pobjegao je glavom bez obzira...
Nekako je opet završila u jednom od tih podruma, a jedan ustaša je jednog dana u njen mali dječiji vrat zario dugački nož. Govori kako ga je mirno gledala oči, Taj nije učinio pokret ulijevo ili udesno, i tako je ostala živa...
Spominje nekakvu časnu sestru koja u ruci nosi dijete, tako da ga drži za noge pa mu je glava prema dolje. Kako je išla niz stepenice dijete je udaralo glavom o njih, kroz koju je ubrzo počeo curiti mozak...
Ipak, uz sve to, ona i njena starija sestra preživljavaju te klaonice....
Dalje priča o osveti svoje starije maloljetne sestre nad zarobljenim ustaškim časnikom muslimanske vjeroispovijesti. Navodno je tip ubio njihove roditelje. Partizanski oficir dovodi ustaškog časnika pred grupu civila, pretežno žena... Govori kako su mu iščupali pola brka, kako su mu civili davali sve ono što je zaslužio (da ne spominjem riječ mrcvarenje). Na kraju njena sestra uzima pištolj od oficira i ubija krvnika...
Doista, čudan sistem suđenja i osude, jer su me u školi učili kako su partizani sprovodili disciplinirano, pravedno, i nadasve civilizirano suđenje, kao što nas i danas nekakvi 'antifašisti' žele ubijediti kako niko nije ubijan bez minimalnog suda...
Ovo potvrđuje priče kako su partizani koji su sprovodili kolone zarobljenih hrvatskih vojnika govorili udovicama i drugim civilima da su ovi ubijali njihove muževe i rodbinu, a onda su ih oni ubijali seoskim alatkama... Doista, jedna prava lutrija sreće.... Pardon, jedno civilizirano suđenje, koje se nikako ne može nazvati odmazdom.
Možemo li zamisliti da je neko od hrvatskih časnika na kraju domovinskog rata sprovodio zarobljene srpske vojnike kroz sela i gradove, da su govorili kako su oni ubijali njihovu djecu, majke ili očeve. I da im je poljoprivrednim alatkama ili nečim drugim oduziman život... Mislim da bi danas nekakva bijedna Documenta i sve te 'antifašističke' udruge doslovno rigale vatru na svakog hrvatskog vojnika, časnika i političara.
Hvala Bogu da se to nije dogodilo... Ne zato što bi te udruge sa zadovoljstvom došle na svoje, nego zato što je svačiji život vrijedan i svet, pogotovo ako se radi o nekome tko je u nemoćnom položaju i nema mogućnosti za braniti se. Uostalom, naša vjerna je jasna da zlo nije put kojim trebamo koračati...
Vratimo se onoj djevojčici... Bila je pokrštena i dali su joj hrvatsko ime, i živjela je u nekoj hrvatskoj obitelji dugi niz godina, pa čak i onda kad su partizani došli na vlast. Njena priča mi zvuči pomalo nevjerovatno, ali iz životnog iskustva znam da neke vjerovatne priče i te kako mogu biti istinite...
Nije mi namjera pobijati ili promovirati ovu priču, jer nisam Istina. Nisam taj koji želi reći da samo njegova istina jest jedina istina, a sve drugo koje ne može prožvakati njegova (tj. moja) psiha jeste laž i kleveta...
Rekla je jednu stvar, a ona je kako su joj partizanske vlasti naredile da o ovome ne govori....
A pitam se zašto !?... Ako je ovo istina, onda je te krvnike, pa bile one časne sestre trebalo objesiti pod najbliže drvo i javno reći što su i kako činili.... Ili, možda, te komunističke pravednike nije zanimao zločin nego su gledali kako uništiti ideju hrvatske državnosti, odnosno kako uništiti vjeru kod običnog čovjeka... Zato su vjerovatno glavom platili velečasni Bulešić, velečasni Perica, fratri u Širokom Brijegu, kao i mnogi drugi. Vjerovatno su zato glavom platile časne sestre poznatije kao Drinske mučenice, premda su njih pobili, ustvari htjeli silovati i pobiti četnici....
Svaka istina treba biti na vidjelu, a ne manipulirati njome u dnevno političke svrhe i kao hrana za vlastitu ideologiju....
Ne možemo duljinu mjeriti metrima na kojima su neusklađene i različite jedinice mjere koje se ipak pišu kao metar... Tada bi se dogodio jedan haos... Upravo, to se događa sa načinima mjerenja pravde koju radi Documenta i ostale udruge pravde, pa tako imamo jedan haos i razdor unutar hrvatskog društva... A možda je baš to cilj nekima, a ne pravda i istina...
Istina i činjenice moraju izaći na svjetlo dana, ma koliko god nas to boljelo. I svaki zločin mora biti tretiran kao zločin, ali objektivno i činjenično. I istina može biti samo jedna... Nepostoje dvije istine, već naša pusta razmišljanja i različita viđenja i mjerenja...
Ne želim određivati što je zločin, ali sa sigurnošću mogi ustvrditi da je ljudksa pravda često namjeran povez preko očiju, ne da bi se nekom oprostilo nego da bi se manipuliralo sa dostojanstvom žrtve, koje ne mogu govoriti... Zato i imamo mnogo glasnogovornika pravde koji su se nametnili svima nama...
Bože, zaštiti svu djecu ovoga svijeta...
Bože čuvaj Hrvatsku, jer znam da bi je mnogi htjeli zgaziti... Ja ne znam tko su oni, kroz koje se idologije kreću i kakve sve načine koriste... Ja nisam diktator Franco, da bih mogao ili želio nekoga proganjati...
Zato, molitvu upućujem Tebi.... Ovo je moj razgovor s Tobom, kroz jedan blog...
Oznake: nečiji život nije dat nama na raspolaganje
