red bush
nedjelja, 03.01.2016.
ČOVJEK ISPRED SVOGA VREMENA
Obukao sam svoje najbolje i najljepše odijelo. Sako je bio malo prevelik, posebno rukavi, tako da je izgledalo kao da šaka i prstiju nemam. Nogavice gaća uspijele su prekriti barem koljena. Cipele su bile za tri broja veće, jer tog dana u trgovini ne bijaše onih manjih...
Stao sam pred ogledalo.
- Ogledalo moje, ogledalce, kaži mi ko je najpametniji, najljepši na ovome svijetu !?
Međutim, kao i uvijek, ono je šutilo. Pitao sam ga nekoliko puta, ali odgovora nije davalo. Reklamirao sam ga kod prodavača deset puta. Tri puta su ga mijenjali, ali uvijek je bila samo prevara kupca, jer davali su mi samo gore od onoga što je bilo prije.
Eto, kad se pogledam u njemu uvijek je nekakav pogrešan i iskrivljen odraz, pa tako pred sobom sada gledam nekakvu budalu i pravog blentu.... I onda se trgovci čude zašto sam ljut i što vičem, što govorim da ću nekome....
Uzeo sam bocu rakije, jer šampanjac nisam imao, i krenuo sam...
- Stani !!! Kud si pošao idiote !? - neko je zavikao.
- Stao sam... A ko i zašto to pita !?... Pošao sam u Novu godinu... - zbunjeno ću.
- E, ne može to samo tako ! Ja sam Nova godina, a da bi ušao moraš odgovoriti na ovaj test od dvadeset pitanja! - predstavi se ona.
Uzeo sam papir. Žurilo mi se. Ha, pitanja su bila jako laka, čista formalnost, tako da mi nije dugo trebalo.
- Evo izvoli. - zadovoljno ću. Odmah sam krenuo, jer u sebe nisam sumnjao.
- Stani budaletino jedna !!! Na sva pitanja si pogrešno odgovorio. Zato, okreni se, jer ne možeš u Novu godinu !!! - ljutito će i jako strogo.
- Moliiiim !!!! - nisam vjerovao vlastitim ušima.
- Ne možeš u novu godinu, i točka !?
- Ma lijepo te molim da me pustiš !!! - na koljenima sam molio. Potegao sam nekoliko dobrih gutljajeva rakije, pa kroz pjesmu i stihove dodadoh:
- Otvor' godino kapiju
man' se budalaša
evo mene sa rakijom, bez tamburaša...
- Pijani idiote, lijepo sam ti rekla da se okreneš i vratiš nazad, jer k meni sigurno doći nećeš !!! - nije popuštala.
Zato sam još malo popustio rakiji.
No, dobro. Što je tu je... A kad sam se okrenuo i pošao natrag u Staru godinu, opet me prepade nečiji glas:
- Stani !!! Kud ćeš budalo !?
Od iznaneđenja nisam znao što reći. Tada je taj neko ponovio pitanje.
- Vraćam se nazad u Staru godinu... - nekako ću tužno, drhtavim glasom.
Zamislite, ponovo sam morao odgovarati na tih dvadeset pitanja. I ponovo sam dao pogrešan odgovor na svako. Stara godina me više nije željela primiti natrag k sebi. Svašta...
Ali, nije ona jedina. Ima još godina...
Međutim, kako sam se vraćao godinu po godinu, i kako je sa svakom bio isti problem, tako sam malo po malo dogurao do komunizma...
U maloj prostoriji bio sam pred trojicom, koji su sjedili za nekakvim stolom i nešto čitali. Vjerovatno moje karakteristike. Gusti dim od cigareta gospodario je prostorijom. Kroz njega nekako su se nazirale slike nekakvih likova, zvijezda petokraka, te slogan: SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU.
Dok sam čitao onu prvu riječ pretrnuo sam od straha. Ali, kad sam ugledao ' SLOBODA NARODU' automatski mi se ukazao široki osmijeh, jer slutio da sam konačno na svome terenu i u svome vremenu.
- Što se smiješ budaletino jedna !? Što ti je smiješno !? - Zavika jedan od njih.
- Izvinite gospodine, ali...
- Kakav gospodin, izrode jedan !? Ovdje se oslovljava sa druže !!! - Ustao se i derao se. Udario je i tri puta šakom po stolu.
- Pa, mislim... - više nisam ni mogao da mislim, jer me totalno zbunio i ustrašio.
- Šta si ti !? Aristotel !? - vikala su sada ona druga dvojica.
- Nisam... - tiho ću.
- E onda, pošto nisi Aristotel onda nema ti šta da misliš, jer ima tko da misli umjesto tebe.
Zatim su stavili predame papir i olovku. Ma, pretpostavljao sam da su opet ta prokleta pitanja na koje moram odgovoriti.
Valjda pretpostavljate kako sam opet pogrešno odgovorio na sva pitanja. I jesam... Ali, je jako malo nedostajalo da odgovorim točno barem na jedno.
- Budi sretan što te nismo zatvorili !!! ... A sad se lijepo gubi iz ovog vremena !!! - najuriše me.
Nije mi bilo druge nego pokucati na vrata fašizma. Osobno me primio sam Adolf... Zagrlio me, primio me kao rođenog sina ili brata. Zagrlila me, ali i poljubila Eva. Srce mi je zalupalo, noge su zadrhtale. Znao sam da sam došao na ono gdje sam davno trebao doći. Stavio je na stol opet ta pitanja. Otišao je do prozora. Radio je one poznate pokrete rukama i pomicao je usnama. Mislim kako je uvježbavao svoj javni nastup. A Eva je sjedila na nekakvom trosjedu. Otkrila je svoje duge bijele predivne noge. Namignula mi je, i ugurala je svoj srednji prst u usta...
Ta me žena potpuno hipnotizirala. Njeno tijelo bila je svirka frule pred kojom je plesala moja mašta. Otrijeznila me tek njegova šamarčina...
Ako je Eva iz Rajskog vrta kriva za progon ljudi iz njega, onda je ona kriva što su me prognali iz fašizma. A imao sam tako velike planove... I mogao sam tako daleko dogurati.
Potom je slijedio prvobitni kapitalizam, a kako ni tamo nisam imao sreće, konačno sam došao tamo gdje pripadam, u doba inkvizicije...
Stajao sam pred tom nekakavom vjerskom porotom. Promatrali su me. Nešto su razgovarali među sobom. I bio sam potpuno siguran da ovoga puta moji odgovori ne mogu zakazati. Osjećao sam se kao kod kuće...
- Trebaš odgovoriti na dvadeset pitanja. Pazi što odgovaraš i govoriš, jer samo jedan pogrešan i stavićemo te na Ofeliju. Dosada je niko nije probao - jedan od njih obratio mi se. Drugi do njega mu je nešto došapnuo, pa je još nadodao:
- Ustvari, njene čari isprobao je jedan astronom.
- Ne. Ne trebam odgovorati. Idem odmah iskusiti čari te vaše Ofelije. - oduševljeno ću. Kad samo pomislim što su povjesničari govorili o inkviziciji onda mi dođe da ih pljunem i pošaljem u onu stvar, jer ovdje su stvari i prilike očigledno potpuno drugačije.
- Da li je s Vama sve u redu !?... Zašto ste oduševljeni i zašto želite Ofeliju !? - nije im bila jasna moja reakcija i ponašanje.
- Zaboga miloga, zato što nisam žensko, već sam prava pravcata muškarčina željna pobuda i izazova !!! - moram priznati da mi ni oni sada nisu bili jasni kad me pitaju tako nešto.
- Ma, vodite mi ga ispred očiju !!! On je totalni luđak i budala !!! - vikao je jedan od njih, vjerovatno onaj koji se pitao.
- Molim Vas, vodite me na Ofeliju !!! - prekljinjao sam, ponavljao sam...
- Vodite tu budalu !!! I zabranite mu svaki pristup u krugu od sto kilometara !!! - grmio je glas iz njegovih usta.
Dok su me odvodili i dalje sam molio i preklinjao, ali sve bi uzalud.
- Idi što dalje, jer ako te ponovo nađemo da se muvaš blizu nas onda ti se ne piše dobro !!! - opomenuo me jedan od stražara, nakon što su me dva dana vozili nekakvom kočijom .
- Hoćeš li mi barem reći je li Ofelija plavuša ili brineta !? - od muke i očaja uzdisao sam.
- Ona je naša nova naprava za mučenje. - kratko će stražar. Nekako me čudno pogledao....
Ostao sam bez riječi. Sad mi je jasno zašto su se čudili kad sam ih prekljinjao da me stave na nju.... Bila mi je muka. Povraćao sam...
Barem mi je ostala čitava glava. Vraćao sam se kroz razne godine, stoljeća... Nisam prošao testove feudalizma, Starog Rima, kao ni kasnija vremenska doba i kasnije civilizacije. Došao sam do samog kraja, odnosno do našega početka.
He- he- he, u kamenom dobu ne mogu pogrešno odgovoriti na pitanja, jer oni i ne znaju što je govor, a kamo li još da znaju pisati. Izgleda da je to vrijeme i mjesto koje mi pripada.
Ispred pećine, pokretima ruku govorio sam njima da sam došao izdaleka, kako želim da me prime u svoju pećinu i da me prihvate kao svojeg.
Bili su vrlo oprezni, ispuštali su nekakve nerazumljive urlike....
He-he-he-he, što će biti sada kada iz džepa izvadim upaljač i kada upalim plamen.... Ma, postat ću njihovo božanstvo, bog pred kojima će na koljena pasti i pred kojim će se klanjati. Samo treba da ga izvadim i da im pokažem što je moć...
Uh, izgleda da sam ga zaboravio ponijeti... Ali, tu su bile nekakve čokoladice.... Možda one upale...
- Ma ne !!! Čekajte !!!! - vikao sam na njih, jer budala su počele jesti a nisu skinule omot sa njih. Zato sam im pokazao kako se to radi.
Kad ugledaše tamnosmeđe čokoladice svi ih odmah baciše i uhvatiše se za noseve.
- Glupani jedni, to nije izmet već su to čokoladice !!!! - izbezumljeno sam vikao. Ne mogu shvatiti kako mogu biti tako glupi.
Međutim najuriše me toljagama i kamenjem. Morao sam bježati. Ni sami Bolt ne bi me prestigao...
O Bože, sada doista ne znam ni gdje ću ni što ću...
I dok sam bio u tom beznađu odjednom shvatih ono što sam morao znati i prije polaska u Novu 2016 godinu. Cijelo vrijeme bio sam u velikoj zabludi, jer se nisam trebao vraćati natrag u prošlost... Jer, ja sam čovjek daleko ispred svoga vremena !!!
Ali, kako i kome to dokazati... !?
A onda se opet sjetih... Ima jedna velika najmoćnija žena ovog svijeta... Ona nije proračunata, ona ne planira nekakve planove zavjere... Ona se bori za malog običnog, ugroženog čovjeka.... Ona je Majka naše vjere i nade za nekim boljim životom...
Eto, nema veze što i ona ima tih dvadeset pitanja na koje moram odgovoriti. Ne sumnjam u sebe, ali niti u nju.
Odgovorio sam na pitanja... Njen odgovor je bio da sam bolesni ultra nacionalist, kojeg prožima najgori vid komunizma, čiji um je mračno doba inkvizicije, i da mi je mjesto negdje u jednoj od pećina kamenoga doba...
Eto ti ga na....
Oznake: gdje se staviti, kad mjesta za me nema
