red bush
petak, 28.10.2016.
Točka
.
Oznake: glupost
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša...
Oznake: Sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša...
Oznake: sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: sanjanje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: sananje života, življenje sna
Napisati nešto
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: življenje snova, sananje života
Život ovaj
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: život u snovima
Besmrtnost duše
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: i zabluda može postati istinom
Besmrtnost duše
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: i zabluda može postati istina
Besmrtnost duše
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren jedne usnule mašte....
I ne znam
jesam li
budan zatvorenih očiju,
jesam li snen
dok gledam...
I ne znam
hoću li usnuti,
ne znam
hoću li budan koračati...
Kao treptaj
bijaše život ovaj
tek jednog sna,
kao treptaj oka
tek jedne stvarnosti....
I ne znam
što je vrijeme,
a godine osjetit će
moje tijelo,
i besmrtnost
spoznat će duša....
Oznake: i zabluda može biti istina
Novi život
Kao san
bijaše ovaj život moj,
kao tren
tek neke usnule mašte,
i ne znam
spavam li još...
I ne znam
dok gledam,
dok koračam,
da li je sve samo san...
I ne znam
kad konačno sklopim oči
tog jednog suđenog dana,
da li ću konačno biti budan,
hoće li moji snovi
biti stvarnost...
Znam
da oslobodit ću se ovoga tijela,
da duša
bit će oslobođena
od vremena i prostora...
Kao nebeska ptica
poletjet ću
pod nekim novim nebom...
Oznake: pogled tamo negdje
srijeda, 26.10.2016.
Smrdljiva filozofija, tj. neznanje
Dugo nisam shvaćao kako ne mogu usvojiti napredne i progresivne misli suvremenog svijeta. Gledam, čitam, slušam i učim... Ali, sve tako brzo i lako ispari iz glave, nestane... Kao da nikad nisam gledao, čitao, slušao i učio...
Nikako nisam mogao spoznati u čemu je problem, pored tolike volje i pored mnoštva informacija i filozofija, odnosno vrijednosti koje nam se svakodnevno podastiru....
A onda je neko jednog dana rekao kako je suša u mojoj glavi...
Doista, ako nema vlage nijedno sjeme neće proklijati, uzalud suncu i njegovim zrakama...
Zato sam odlučio piti što više vode. Često sam u ustima držao vodu koja bi trebala ispariti do mozga. Počeo sam hodati po kiši bez kišobrana... Vidio sam da imam mali pomak, ali to nije bilo ono što sam tražio i očekivao...
Konačno sam došao na genijalnu ideju. Zabio sam glavu u WC šolju i satima se nisam micao...
Konačno sam shvatio i spoznao zašto mnogi filozofi i znalci za komentare na portalima kažu da su dno dna, odnosno da su septička jama. Često sam 'visio' na njima. Očigledno je kako su ti pronicatelji osjetili smrad. Zato više ne visim, ali niti posjećujem mnoge portale, te 'parfeme' ljudskog života, razmišljanja i stvarnosti ljudske zbilje...
Jasno mi je da se moram micati i sa bloga, kao što sam se odmaknuo i od Facebooka....
Nije dobro i poželjno da mnoga napredna, fina, kulturna i učena gospoda trpe smrad zbog mene....
Možda sam trebao biti kao Nietzsche, odnosno barem prihvatiti njegove filozofske ideje i razmišljanja....
Možda bi trebao pomisliti kako je Bog mrtav...
Da. Vjerujem kako Ga je on doista svojim znanjem i filozofijom ubio... Boga je tako lako ubiti...
Ali, ponajprije u vlastitom srcu, u vlastitom mozgu, u vlastitoj duši....
I vjerovatno će evolucija dovesti do stvaranja nadljudi...
Kako god bilo, za mene je bolje da se vratim na grane, jer ne želim biti sluga uma takvima...
I što god da se dogodilo, Bog će zauvijek biti u mom srcu i duši, u mojim razmišljanjima...
Prijatelje ću uvijek tražiti u malim, običnim i skromnim ljudima koji biti će moji nadljudi....
Oznake: svako je filozof
ponedjeljak, 24.10.2016.
Medijski mrak
Nisam taj koji želi narušavati odnose među ljudima u Hrvatskoj, jer svima nam je ipak najvažniji ekonomski boljitak svih građana, da svima život bude kvalitetniji. Nisam taj koji je zapeo negdje u prošlosti, onaj koji ne zna gledati prema budućnosti... Svjestan sam da trenutna politika ide za tim da se ponovo ne stvaraju stare podjele, da se ne diraju stare rane...
Ipak, ovo demokratsko društvo, koje sebe naziva takvim, pokazuje veliku dozu primitivizma i nedosljednosti. Naime, u Sloveniji su trenutno, ili su bila, iskapanja žrtava iz Drugog svjetskog rata. Tu je bio prisutan i predsjednik Slovenije. Međutim, predstavnika hrvatske vlasti ili nekih udruga nije bilo, osim gđe Brune Esih. Pitam se, gdje je ta čuvena Documenta, te sve razne udruge koje se bore protiv zločina i zločinaca, koje se stalno busaju u prsa, koje govore o nepravdi i nepravdama, koje razotkrivaju maske ljudi, politika, i ideologija, koje za to od države primaju pozamašnu svotu novca...
Naravno, tu je i totalna medijska pomrčina. Doista, nije mi jasno tko je u tim jamama, u tim rudarskim oknima, na tim stratištima ljudske tragedije, na tim poljima ljudskog zla. Ne znam radi li se o Aboridžanima, Kinezima, Eskimima... Ne znam radi li se o neandertalcima, jer da su oni onda bi naši mediji trčali tko će prije izvjestiti o tom važnom i velikom otkriću, odnosno događaju...
Ne znam da li se radi o stratištima kućnih ljubimaca, jer da je tako onda bi mediji i te razne udruge vrištale da se počinitelji što prije otkriju i nemilosrdno kazne...
Nisam za to da se nekoga kažnjava, jer znam da bi kažnjeni bili oni što su najmanje krivi, ili uopće nisu imali veze sa svim time. Zato i jer, što su mudraci miljama ispred naših razmišljanja i djelovanja... Zato i jer, što su tu pobijeni vjerovatno oni koji su najmanje imali veze sa zločinima koje je počinila njihova vojska, ili uopće je nisu imali. Jer i zato, što su i tu mudraci miljama ispred svih naših djelovanja, razmišljanja, zato i jer se takvi uvijek znaju snaći...
Medijima je vjerovatno puno važnije tko je novi ljubavnik ili ljubavnica neke od domaćih ili svjetskih zvijezda. Jako je zanimljivo koji je njihov novi selfie. Možda je puno važnije što su izgovorili američki predsjednički kandidati, te nekakve seksualne nevine žrtve koje sada tek progovaraju...
Vidim da 'kulturnjaci' i dalje rade svoje neke predstave i filmove, da vide samo svoju istinu i svoje razmišljanje, da kritikuju samo ono što se osobno njima ne dopada...
Ne gledam, ali vidim da RTL prikazuje neke partizanske filmove. Ne znam da li je ovo slučajno... Filmove koji su plod i djelo jednoumlja, koji prikazuju istinu kao njen plod a ne kao želju da se otkriju sve tajne i da stvarni događaji izađu na vidjelo....
Kosturi svih tih na tim stratištima jesu ostaci nečijih očeva, nečijih sinova, nečije braće, djedova i druge rodbine. Govorim o muškarcima, jer ne znam koliko je žena stradalo a pretpostavljam da je u pitanju manji broj. I to su Hrvati...
Oni se nisu borili za fašizam nego za svoju hrvatsku domovinu.
Međutim, i danas možemo vidjeti moderne antifašiste koji pozivaju na Smrt fašista. Ne znam kako i na koji način bi ih registrirali, i ne znam koje bi jame i rudarska okna punili s nama. Jer, da sam u tom vremenu borio bi se za svoju Hrvatsku i domovinu...Takvi su očajni u svojoj pravdi i pravednosti. Takvi još razmišljaju o oružanim revolucijama, a nas optužuju ljudima opasnih namjera i govora. Valjda misle da je revolucija jedina kćer evolucije....
Oznake: servirana istina na prljavim tanjurima
četvrtak, 20.10.2016.
Realnost i življenje
Postavlja se pitanje: Što je realnost !?...Kakva je ona, bila ili će biti...
Ono što je danas nije bila jučer, kao što neće biti ista nekad sutra...
Ona ne stvara naše življenje i naše metode nego je oblikuju ljudi, točnije rečeno tek male moćne grupe... Prešućivanjem istina, uzdignućem ili potonućem pojedinih stvari stvara se slika realnosti...
Mnogi za sebe kažu da su jako realni ljudi... Sebe ne smatram takvim, jer sam idealist, jer maštam za boljim i pravednijim životom za sve ljude, a ne samo za odabrane... Ali, svi govore ovako... Međutim, na malim stvarima vidim kako je njihova realnost života prvenstveno bazirana na korupciji, na nepoštivanju drugih, na podloj i mudroj sebičnosti...
Zato, reći ću za sebe da sam najobičniji lažov, jer ako drugi to ne rade onda neko očigledno mora biti kriv....
Život ne mora biti ovakav. Ima beskonačan broj putova kojim čovječanstvo može poći, međutim svjedoci smo kako se vrtimo u začaranom krugu, kako ne možemo pobjeći od zla, a ono je osnovni i jedini problem svih nečijih patnji i suza...
Zato, vjere i Bog postaju sve više jedan veliki problem koji sputava čovječanstvo prema njegovoj savršenosti. Žele nas udaljiti s tog puta koji nije popločan zlatom, na kojem kao nema ništa zanimljivog, realnog i intelektualnog.
Dakle, kao što ima beskonačan broj putova tako imamo i beskonačan broj realnosti... Zato, ne možemo točno znati što je sve iracionalno...
Život tumače mnogi filozofi, mali i veliki ljudi, učeni i neučeni, glupi i pametni, vjernici i ateisti. Svako na svoj način. Međutim, ne možemo uzdignuti vlastitu filozofiju ili glupost, jer nikada nećemo biti sigurni kojoj skupini pripadamo. Na djelu može biti samo naša pusta umišljenost...
Demokracija i ljudi često jesu samo sredstva kojima pojedinci ili grupe žele prokrčiti putove ili korita za svoje uske i sebične namjere...
Zato, na kraju ću napisati kako doista ne znamo što je realnost, pa je život ovakav kakav jest. Utjeha je što može biti i gori...
I nema veće filozofije od dobrote i ljubavi, onih istinskih i pravih, staromodnih, naivnih i skromnih (ne u doslovnom smislu)....
Oznake: učitelji života postadoše radi sebe
srijeda, 19.10.2016.
Santa Barbara
Ovo priča nije o poznatoj sapunici, nego je riječ o jednoj crkvi u tom američkom gradu. Prošle godine gledao sam na stranoj televiziji prilog koji govori kako su gradske vlasti jednu crkvu dale na korištenje lokalnim umjetnicima. Ovo je bila kao neka pozitivna priča...
Nema u ovome ništa loše... Ako su stanovnici tog mjesta odlučili da im vjera i Bog više ne trebaju to je onda njihovo slobodno i neupitno pravo, njihova vlastita odluka.
Međutim, problem je u tome što su mi ti 'umjetnici' nekako jako čudni. Prije bi rekao da se radi o okupaciji sotonista ili nekakve slične sekte. Naravno, oni su je i oskrnavili. Rugaju se nečemu što ne mogu podnijeti...
Ne znam zašto se onda čudimo svemu onom što je ISIL učinio u Siriji, odnosno talibani u Afganistanu. Ruše i devastiraju ono što oni ne mogu podnijeti. Kako je moguće da 'napredni' čine isto ono što i oni koje smatramo nazadnima...
Postavlja se pitanje, zašto gradske vlasti crkvu nisu dale beskućnicima... Sve da takvi mokre po njenim zidovima to ne bi smatrao skrnavljenjem...
Čudna je nekakva ta sloboda i milosrđe... Samo prazne, ali jako vješte, priče umišljenih mudraca i spletkaroša...
Siromaštvo svi tako od reda preziru... Ma što god da govorili, koliko god se zaklinjali u svoju naprednost, za njih je siromaštvo najveće zlo... Ali, ne kao nesreća jednog dijela stanovništva nego kao socijalna rasna osuda svih onih koji nisu uspjeli u materijalističkom svijetu. Takvi ljudi su neka niža rasa, jedno intelektualno stanje ljudi ispod svake razine. Takvi, nemaju prava odlučivati...
S druge strane, imamo male neprimjetne ljude, koji daleko od svih mogućih objektiva i pera daju svoju dobrotu i vrijeme siromašnima. Žele im život učiniti podnošljivijima, barem malo im dati ljudskog dostojanstva. Dostojanstva kojeg su uvijek uzimali, uzimaju i uzimaće mudraci, ljudi koji dobro i znalački znaju iskoristiti sve moguće prilike... Ja nisam jedan od ovih ljudi...
I na kraju, bogatima, u svakom mogućem pogledu, doista i ne treba Bog. Jer, zašto bi moćnici i bogataši priznavali nekog moćnijeg od sebe, kad oni sami drže mnoge konce u rukama. Zato svim silama i sredstvima idu za tim da pobijede smrt, da stvore eliksir vječne mladosti... Ne radi nas nego isključivo i jedino za sebe, i za sve one koji će oni odabrati...
Doista, takvima ne trebaju crkve...
Doista, ne vjerujem u takve...
Oznake: stare iste priče kroz vremena i civilizacije
utorak, 18.10.2016.
Tabui
Smiješno je kad razbijači tabua ruše samo one koji njima ne odgovaraju. Sve one druge podići će na još jednu višu, nedodirljivu razinu. I tko god se usudi dodirnuti te tabue biva proglašen zlom...
Sve više ruše granice i razlike između Dobra i zla. Zato je jedan veliki tabu biti dobar i pošten, odnosno dobar je onaj koji je dobar nekome, a taj neko ne mora biti dobar...
Svi bi voljeli dosegnuti vlastitu nedodirljivost i poštovanje. Zbog toga najčešće želimo oblatiti i ocrniti druge.... Vjerujemo u vlastitu mudrost i pronicljivost, zato gazimo na svom putu sve one naivne i lakovjerne, odnosno maloumne... Jer naša umišljenost jedan je veliki tabu, kojeg ćemo svim silama zaštiti da bude nedodirljivim i previsokim za druge male smrtnike.
Ako porušimo jedan postavićemo deset drugih, jer grijeh postaje grijeh samo onda kada u opasnost dođe naša istina i pojam savršenosti...
Mnogi pomislili su da koračaju u čizmama od sedam milja, u svakom mogućem pogledu napredovanja... Ne pomišljaju da to može biti njihova optička varka, nesamokritičnost prema vlastitom sebi, neobjektivnost, prenapuhanost, koračanje u lažima, nesposobnost vlastite spoznaje... Zato, da bi opravdali sebe ne opravdavamo druge.
Oznake: polagano, malo brže, prema svršetku
četvrtak, 13.10.2016.
Orgulje
Orgulje su jedno od najsloženijih glazbala sa tipkama. Nisam glazbenik... Međutim, nisam do sada znao ih je prisvojila crkva kako reče jedan strani mladi i nadareni orguljaš, koji ih je uspio i sam konstruirati. Dok je to govorio na njegovm licu dalo se jasno primjetiti koliko mrzi crkvu...
Doista, ne znam tko mi zabranjuje da ih sam napravim ili posjedujem. Ne znam koji zakon ili propis to zabranjuje nekoj školi, nekoj dvorani, državnoj, društvenoj, sportskoj ili nekoj drugoj instituciji. Te riječi su jedna prava bedastoća, a po meni govor laži i mržnje...
Dobro je da i grad Zadar nije optužio...
Pitam se zašto su određeni ljudi prisvojili jahte, skupe luksuzne hotele i druge stvari.... I da, ja ne patim za njima....
Pitam se zašto su određeni ljudi prisvojili sebi pravo da za kratko vremena zarade puno, dok mnogi rade i dvadaest sati na dan za tako ništa ili tako malo. Zato što vjerovatno misle da su oni, njihov posao, nešto puno više od drugih...
Zašto se ide u razbijanje nekih drugih tabua, dok neki uporno bivaju svete krave...
Je li ovakvo razmišljanje neka vrsta komunizma, ili možda će neko pomisliti da je riječ o razmišljanju anarhije ....
U zadnje vrijeme govori se o vjeronauku, kako se tamo uče neke grozne stvari, da se spominje kako su ateisti bolesnici... Ne znam, ne želim reći da nije negdje zapisano, da nema svakakvih vjeroučitelja, ali sa sigurnošću mogu reći kako katolička crkva ne mrzi ateiste, niti ih smatra psihičkim bolesnicima... Zna se da su mogi ateisti primili vjeru u Boga, kao što je i Sv. Pavao od progonitelja kršćana postao jedan od zaštitnih znakova kršćanske vjere... Nikada, još nigdje, nisam čuo jednog svećenika da je rekao za nevjernika da je psihički bolestan, da takve ljude treba prisilno liječiti, kao što je ovo napredno građansko društvo prisilno na psihologiji liječilo gosp. Franciškovića. Zašto je taj slučaj obavijen nekom crnom i mračnom medijskom blokadom i šutnjom... Je li taj gospodin baš toliko opasan za društvo da ga se treba prisilno liječiti... Ali, čini mi se da je bio još barem jedan sličan slučaj... Želi li se ovime zaštititi 'pacijenta' ili smo svjedoci nečega drugoga...
U ovom društvu koje govori o slobodi govora i djelovanja, upravo najveći zagovaratelji svega toga, žele ušutkati crkvu, žele joj uskratiti širinu djelovanja, dok su sebi istodobno dali tako mnogo, u svemu i svačemu...
Tako se npr. napada gosp. Hasanbegović. Rekoše da želi učiniti reviziju povijesti... Pitam se, o kojoj povijesti govore. Ne valjda o onoj gdje je smjela, morala, postojati samo jedna istina, i to ona koju je proglašavala jedna i jedina politička stranka i njeni moćnici. Je li tadašnje uređenje i društvo bilo bez laži, korupcija, bez političkih ubijanja i progona, bez oduzimanja osnovnih ljudskih životnih prava. Zašto gospoda koja napadaju ministra kulture tada nisu bili borci za slobodu ljudskih prava, za slobodu govora i za slobodu ljudskog djelovanja... Pa zato što su neki glavni od njih u to vrijeme bili poluge i kotači tog jednoumlja...
Uvijek se moglo psovati Boga i govoriti protiv Njega, ali ne znam ko je bio progonjen ili liječen zbog toga, kao što su bili progonjeni ili liječeni oni koji su nešto rekli protiv bivšeg 'dragog vođe' u vrijeme komunizma, odnosno u novije vrijeme koji su protiv jednoumlja slobode i napretka...
Vidim da se i voditelj NU2 bacio protiv onih koji mole pred bolnicama. Po njemu bi takve trebalo protjerati, odnosno zabraniti im djelovanje. Zamislite, to dolazi od čovjeka koji zagovara slobodu govora i djelovanja, koji stalno govori protiv mržnje, a sam je iskazao mržnju prema onima koji mole. Isto kao što je mržnju prema molitvenim zjednicama iskazao veliki Jambo koji govori o lopovima, o pronevjerama... Ali, ne mogu ja to shvatiti, budući da sam ratni profiter i lokalni moćnik, budući da sam bolesni mrzitalj... Možda bi bolje bilo da su pred našim ustanovama gole aktivistice, razni konceptualni umjetnici, jer eto vidim da oni imaju pravo djelovati svagda i svugdje, da razbijaju naše monstruozne čahure, razmišljanja i nakane, da svojim skidanjem zapravo skidaju maske sa naših primitivnih i zlih stvarnihlica...
U svijetu u kom živim, oni pravi vjernici smatraju se bolesnima... Često čujem od mnogih da ih je 'nešto puklo', da nisu nešto najbolje sa sobom...
U isto vrijeme, razni kriminalci i dileri drogom, nekakvi 'ljubavnici', ljudi koji su spremni učiniti sve kako bi se domogli moći i bogastva, razne vrste prevaranata i oduzimatelja svih naših ili nečijih prava, bivaju poštovani, cijenjeni i ugledni... Zašto....
Pa zato što imaju moć i novac... Ma, možemo ih ogovarati i napadati, jer čini mi se da smo većinom najviše ljubomorni ili umišljeni da nama pripada ono što je njihovo...
I na kraju, ne vidim da su mrzitelji oslobođeni mržnje... Ne vidim da su zagovaratelji slobode oslobođeni okova i tamnica....
Oznake: slijepac sam ljudskih tvrdnji
nedjelja, 09.10.2016.
MOĆ
Moć... Jesam li je spreman prihvatiti, želim li je. Koliko joj se mogu oduprijeti...
Ako je ne želim onda će neko drugi uzeti je, prisvojiti. Neko drugi koristit će je u svoje svrhe....
Moć pomjera planine, preusmjerava rijeke, putuje u Svemir, stvara tehnološka i gradi svjetska čuda kojima se naše oči dive. Zbog nje vode se ratovi, da bi je imali, da bi je drugima oteli. Naravno, svaka strana to će drugačije prikazati, nekim drugim ciljevima i potrebama...
A što je zapravo moć... Tko nam je dade... Imamo li pravo na nju, mi osobno ili neko drugi...
Osobno ne želim je. Ne želim je imati u svojim rukama, u svom umišljenom umu, jer znam da bi zatrovala sve ono što jesam. Znam da bi postao sluga i rob vlastite moći, da bi bio kadar učiniti sve samo da je zadržim, da mi je drugi ne preotmu. Jer, rijetki su oni koji su sposobni oduprijeti joj se, koji mogu ostati ono što su bili dok je nisu imali.
Naravno, u svijetu u kojem caruje carstvo laži i nametnutih 'istina' imaoci moći i svi oni koji su je bolesno željni posjedovati, prikazat će se našim slugama, borcima za napredak i slobodu..., našim izbaviteljima koji će nas izbaviti iz nekakvih okova tradicija, zabluda i poniženja...
Jasno je onda zašto me privlači Isus, koji nije bio glasnik nekakvih ideologija, revolucionar koji je govorio da oružanom borbom i nasiljem treba preuzeti ovozemaljsku vlast i prijestolje, koji nije prezirao siromašne, bolesne i odbačene. Kao čovjek dao se poniziti, opraštajući onima koji su ga progonili, izdali i razapeli. Nije bio onaj koji je govorio o dobroti i siromaštvu, o poniznosti, a živio luksuznim životom, suprotnim od onoga što je zagovarao.
Često mogu čuti od ateista, ali i od vjernika, kako su vjere zapravo opasne za društvo... Dosta, nisu svjesni što govore. Nisu sposobni da sagledaju što je u biti prava opasnost za ljude i svijet.
Naravno, vjera može biti opasnost. Ali, isto onoliko kolko i znanost, onoliko koliko i sloboda, napredak, demokracija, politika, tehnologija, medicina, kao i razne druge stvari. Problem je kad u svima njima neko osjeti da ima veliku moć, koja razara savjesnost, samokritiku, zdravo razmišljanje, i logično pravo na život, dostojanstvo i jednako pravo svih drugih. Problem je kad smo bombardirani nekakvim lažnim floskulama, i kad se više ne zna što je dobro a što loše, jer porušili su granice, jer razbili su tabue, jer posijekli su zabranjeno drvo. Možda ovo i jest progres, ali mene zanimaju prvenstveno ljudi, jer niko nema pravo da nekima ili mnogima život učine nepodnošljivim paklom, dolinom beznađa i suza....
Živimo u svijetu gdje možemo spoznati male lokalne, regionalne, državne i globalne moćnike... Oni diktiraju naše trendove, naša ponašanja, naša razmišljanja i životne potrebe.... Neki drugi bore se protiv njih, ali kad takvi uzjaše na sedlo moći onda brzo zaborave na svoje siromaštvo i potlačenost, pa postanu isti ili gori od svojih prethodnika...
Mnogi su spremni na sve samo da bi je imali. Ništa im nije sveto, niko im i ništa nije vrijedno....
Ali, reći će takav je život. To je život. To je realnost i neizbježnost. Zašto moć prepustiti drugima...
Ma, to su oni pravi tabui društva, i pravi primitivni primitivizam, kojeg se naše zlo ne želi odreći...
Oznake: moć je odreći se svoje vlastite
utorak, 04.10.2016.
Made in Hollywood
Nekada prije najviše sam gledao horor filmove. Malo je bilo onih koje nismo pogledali... Međutim, sada, kada su oni tako lako dostupni i kada ih ima tako mnogo, ne gledam ih više. Jer, valjda bi trebao biti nekakav bolesni psihopat da gledam ta realistična komadanja ljudskog tijela, od kojih mi dolazi muka. Jer, davno sam spoznao da se dosta radnji odvija u samoj crkvi. Bit je odvratiti nas od takvog mjesta. Jer, barem mislim tako, da takvi filmovi nisu više samo filmovi već i nešto drugo...
Međutim, budući da sam ljubitelj filmova, gledam druge žanrove. Ali, sve manje ih razumijem. Sve manje shvaćam one koji su ih proizveli. Ili je možda problem u meni samom koji ih pogrešno shvaća i tumači...
U prvom redu, malo je filmova u kojima ne mogu pronaći slučajne ili namjerne poruke o vjeri i vjernicima, odnosno o Bogu, onako direktno ili nekako sporedno, usput. Mislim da neko jako mnogo vodi računa da gledatelji nesvjesno ili svjesno dobiju odbojnost prema religijama. Komedije su postale jako nastrane, i doista ne mogu shvatiti što je u njima smješno, jer izgleda da je vulgarnost, bezobraznost i svakakva ludost nešto što daje sami smisao humora. Jer, valjda, što je luđe i bezobraznije to je bolje, odnosno smješnije... Ništa bolje nije ni s drugim žanrovima, jer svugdje se vodi računa da se oblici nasilja prikažu što realnije. Sve je manje dobrog scenarija. Važni su samo scenski efekti i prikazi pomoću najmodernije tehnologije....
Budući da takvi filmovi obiluju nasiljem i bezobraznošću ne čudi me što ima tako mnogo nasilja u stvarnom životu, što svako malo putem medija možemo svjedočiti pucnjavama u trgovačkim centrima, na fakultetima ili na nekim drugim mjestima, odnosno raznim vrstama nasilja.
Psihopati, filmski likovi, u filmovima većinom jesu nekakvi vjernici, tj. nerazumni i neobrazovani, odnosno bolesni likovi, koji na sebi obavezno imaju križ, koji prakticiraju neku vrstu vjere. Mislim da to uopće nije slučajno. Žele nam usaditi u savijest kako su vjere i Bog nešto najopasnije za društvo i sami svijet. Dakako, bilo je i biti će uvijek bolesnih vjerskih sekti, odnosno bolesnih ateističkih organizacija.
Može se onda postaviti pitanje zašto gledam filmove kada imam ovakvo mišljenje o njima. Pa, zato što sam odrastao s njima, zato što uvijek ima kvalitetnih filmova, zato što se želim zabaviti. Nikada ne znam kakav će koji film biti, jer ocjene kritičara ili publike ne znače mi ništa, budući da ocjene često znaju biti nešto što zavarava. Dakle, volim gledati filmove. Ako sam vjernik to ne znači da želim uništiti kreativnost, umjetnost, naprednost i mnoge druge stvari koje su plod znanosti i tehnologije. Nisam onaj koji bi ljudima htio uvesti strogi režim, koji bi htio ljudima ukinuti njihove slobode. Ali, sve mora imati svoje granice. Granice koje nikada ne bih želio osobno postavljati drugima nego da ih svaki čovjek postavi sam sebi...
Europske filmove ne gledam, ako se izuzmu engleski, jer su mi previše dosadni i nezanimljivi, pogotovo ovi sa naših prostora, premda sam svjestan da ima dobrih scenarija...
Sada se dosta govori o filmu Rajka Grlića 'Ustav Republike Hrvatske'. Nisam ga gledao, niti ga mislim pogledati, ali pitam se zašto sam mišljenja da se opet radi o filmu koji će Hrvatsku prikazati nekakvom zemljom u kojoj caruju sve vrste mržnje, nesnošljivosti i netolerancije. U takvim filmovima se želi ismijati domoljublje, kao i mnogo toga drugog, a u prvi plan se stavlja kao ljubav...
Ma, nema tog nečeg ili nekoga koje se ne da ismijati, pa i prava istinska ljubav.... Mnogi zaboravljaju da moraju poći ponajprije od sebe, pa tek onda od drugih, a ne postaviti se kao jedan moralni, nepogrešivi uzor...
Svijet se polagano gubi, ali valjda bi ponajprije osobno trebao biti izgubljen u poimanju vrijednosti ljudi i njihovog svijeta, odnosno u ovom slučaju filmske umjetnosti...
Oznake: moj iskrivljeni pogled na umjetnost
