Nekada prije najviše sam gledao horor filmove. Malo je bilo onih koje nismo pogledali... Međutim, sada, kada su oni tako lako dostupni i kada ih ima tako mnogo, ne gledam ih više. Jer, valjda bi trebao biti nekakav bolesni psihopat da gledam ta realistična komadanja ljudskog tijela, od kojih mi dolazi muka. Jer, davno sam spoznao da se dosta radnji odvija u samoj crkvi. Bit je odvratiti nas od takvog mjesta. Jer, barem mislim tako, da takvi filmovi nisu više samo filmovi već i nešto drugo...
Međutim, budući da sam ljubitelj filmova, gledam druge žanrove. Ali, sve manje ih razumijem. Sve manje shvaćam one koji su ih proizveli. Ili je možda problem u meni samom koji ih pogrešno shvaća i tumači...
U prvom redu, malo je filmova u kojima ne mogu pronaći slučajne ili namjerne poruke o vjeri i vjernicima, odnosno o Bogu, onako direktno ili nekako sporedno, usput. Mislim da neko jako mnogo vodi računa da gledatelji nesvjesno ili svjesno dobiju odbojnost prema religijama. Komedije su postale jako nastrane, i doista ne mogu shvatiti što je u njima smješno, jer izgleda da je vulgarnost, bezobraznost i svakakva ludost nešto što daje sami smisao humora. Jer, valjda, što je luđe i bezobraznije to je bolje, odnosno smješnije... Ništa bolje nije ni s drugim žanrovima, jer svugdje se vodi računa da se oblici nasilja prikažu što realnije. Sve je manje dobrog scenarija. Važni su samo scenski efekti i prikazi pomoću najmodernije tehnologije....
Budući da takvi filmovi obiluju nasiljem i bezobraznošću ne čudi me što ima tako mnogo nasilja u stvarnom životu, što svako malo putem medija možemo svjedočiti pucnjavama u trgovačkim centrima, na fakultetima ili na nekim drugim mjestima, odnosno raznim vrstama nasilja.
Psihopati, filmski likovi, u filmovima većinom jesu nekakvi vjernici, tj. nerazumni i neobrazovani, odnosno bolesni likovi, koji na sebi obavezno imaju križ, koji prakticiraju neku vrstu vjere. Mislim da to uopće nije slučajno. Žele nam usaditi u savijest kako su vjere i Bog nešto najopasnije za društvo i sami svijet. Dakako, bilo je i biti će uvijek bolesnih vjerskih sekti, odnosno bolesnih ateističkih organizacija.
Može se onda postaviti pitanje zašto gledam filmove kada imam ovakvo mišljenje o njima. Pa, zato što sam odrastao s njima, zato što uvijek ima kvalitetnih filmova, zato što se želim zabaviti. Nikada ne znam kakav će koji film biti, jer ocjene kritičara ili publike ne znače mi ništa, budući da ocjene često znaju biti nešto što zavarava. Dakle, volim gledati filmove. Ako sam vjernik to ne znači da želim uništiti kreativnost, umjetnost, naprednost i mnoge druge stvari koje su plod znanosti i tehnologije. Nisam onaj koji bi ljudima htio uvesti strogi režim, koji bi htio ljudima ukinuti njihove slobode. Ali, sve mora imati svoje granice. Granice koje nikada ne bih želio osobno postavljati drugima nego da ih svaki čovjek postavi sam sebi...
Europske filmove ne gledam, ako se izuzmu engleski, jer su mi previše dosadni i nezanimljivi, pogotovo ovi sa naših prostora, premda sam svjestan da ima dobrih scenarija...
Sada se dosta govori o filmu Rajka Grlića 'Ustav Republike Hrvatske'. Nisam ga gledao, niti ga mislim pogledati, ali pitam se zašto sam mišljenja da se opet radi o filmu koji će Hrvatsku prikazati nekakvom zemljom u kojoj caruju sve vrste mržnje, nesnošljivosti i netolerancije. U takvim filmovima se želi ismijati domoljublje, kao i mnogo toga drugog, a u prvi plan se stavlja kao ljubav...
Ma, nema tog nečeg ili nekoga koje se ne da ismijati, pa i prava istinska ljubav.... Mnogi zaboravljaju da moraju poći ponajprije od sebe, pa tek onda od drugih, a ne postaviti se kao jedan moralni, nepogrešivi uzor...
Svijet se polagano gubi, ali valjda bi ponajprije osobno trebao biti izgubljen u poimanju vrijednosti ljudi i njihovog svijeta, odnosno u ovom slučaju filmske umjetnosti...
Post je objavljen 04.10.2016. u 20:50 sati.