red bush
subota, 21.03.2015.
NAŠA VJERODOSTOJNOST
Bože moj, kada bi doista žrtve, sve te duše pokojnika mogle govoriti, pisati svoje priče, bez cenzure, bez ispravki nekakvih lektora, doista kakva bi tada bila naša istina i povijest. A ovako, živi pišu umjesto njih, pa iživljavaju se samo da bi zadovoljili svoja duševna zadovoljstva i svoje porive razmišljanja...
Bože moj, kada bi svakog nas ponaosob pratila jedna naša vlastita skrivena kamera, koja bi prikazivala vjerodostojnost naših tvrdnji i djela, a koja ne bi mogla biti upravljana rukom čovjeka, većina bi se okrenula protiv nje (znanosti)... Doista, svi oni pravedni i nelažljivi ne bi se bojali tehnologije koju ne razumiju. Ali, bi zato mnogi ustali protiv "takvog ugrožavanja ljudske slobode i osobnosti"...
Takva kamera ne bi raspoznavala siromašne i bogate, moćne i nemoćne, deklarirane i nedeklarirane, demokrate i primitivce, već bi ona samo vjerodostojno snimala njihova djela i život...
Sutra, mali sitni lažljivi čovjek postaviće tu kameru nad našim glavama, a onda će svjetski ili lokalni moćnici i urednici montirati prikaze po svojem ukusu i viđenju vlastite volje i prohtjeva. Reći će da je to tehnološki napredak i viši stupanj ljudske demokracije...
Sjetim se rata i jedne zgode, odnosno nezgode:
Pao nam je položaj... Od njih šest na tom bunkeru petorica su pobjegla, dok se za šestog nije znalo. Točnije rečeno, njih petorica kazali su kako je on prvi pobjegao. Međutim, oni su bili tu, živi i neozlijeđeni, a njega nije bilo...
Nekoliko mjeseci kasnije, kada je to područje oslobođeno, vodnik je našao njegovo tijelo (kostur) na istom onom mjestu gdje ga je i ostavio da čuva položaj...
Sljedeća verzija priče one hrabre petorica bila je ta da su se jadniku "odsjekle noge" i da nije mogao spašavati živu glavu...
Dakle, kako god da bilo, on je morao ispasti kukavica....
Međutim, što je sa našim svakodnevnim pričama, kojima se hvalimo da smo pravednici, junaci i demokrati...
Oznake: papir podnosi svašta, jer tinta je samo tinta
