red bush
srijeda, 12.03.2014.
Crveni i crni
Dosadna je i posve otrcana priča o crvenima i crnima, i doista koriste je oni koji žele manipulirati...
Dosta dugo, do prije nekoliko godina, mislio sam da je to svršena priča. Bio sam pomiren sa činjenicama kako je NDH bila zločinačka i fašistička tvorevina, premda su moji bili u domobranima ili ustašama. Jer, Bože moj, što je tu je, iz vlastite kože se ne može pobjeći... Uostalom, cijelo vrijeme tijekom školskog odgoja učili su me da je to tako...
Međutim...
Moj pradjed bio je civil, odveden je na koncu Drugog svjetskog rata i likvidiran je od strane komunističkog režima. Nekakva Titova unuka, Svetlana Broz, bavi se istraživanjem zločina iz domovinskog rata i bori se za tkz. vrijednosti čovjeka. Zašto nije prvo pošla od svoga dragog djeda. Jer pradjed je bio tek običan civil i nije sudjelovao u ratu, dok je njen djed bio bog onog režima koji ga je likvidirao. A valjda vođe jesu odgovorne za ono što se 45 godina nije smjelo ni spomenuti. Po komunističkoj teoriji svi ljudi su jednakopravni. Onda se pitam jesam li građanin trećeg reda u odnosu na Titovu unuku, ili uvijek mora biti po volji i zakonskom pravu njene iznadprosječne obitelji koja se visoko uzdigla iznad jedne obične obitelji...
Djed je bio bilježnik u domobranima (ne znam da li se to tako nazivalo, u JNA to je bio naziv za ćatu). Govorili su mu da pređe u partizane, oni koji su kasnije prešli i ostali živi. Odgovorio je da ne želi napustiti svoga zapovjednika. Više ga nisu vidjeli.
Među ustašama bio je okorjeli i nemilosrdni krvnik koji nije imao milosti niti prema neprijateljskim vojnicima, niti prema civilima, kao niti prema djeci. Jednom prilikom zarobili su ga partizani. Prešao je u njihove redove, umjesto slova U stavio je petokraku, a onda je počinio okrutna zlodjela nad bivšim suborcima i nad vlastitim hrvatskim narodom. Nakon rata, otišao je živjeti u Osijek. Taj demon koji je mijenjao uniforme i oznake uživao je u "zasluženoj" boračkoj mirovini koju je pošteno zaslužio svojim antifašističkim djelovanjem i zalaganjem...
Pitam se, je li najveći zločin i grijeh moga djeda taj što nije promijenio uniformu. Kolika je njegova odgovornost prema vlastitom sinu, odnosno mome ocu, što je imao težak život, što je ostao ratno siroče. Bi li meni bilo sada bolje. Ili, možda me uopće ne bi ni bilo, pa ne bi pisao ovakve gluposti na nekakvom blogu, a ovo društvo oslobodio bi jednog idiota poput mene...
Njegov brat (očev stric) na koncu rata bio je zarobljen. Oni koji preživješe rekli su da se on nije znao snaći, za razliku od njih koji su se mudro snašli. Ne znam, ne mogu suditi drugima jer nisam svjedok, ali još nikad nikoga nisam čuo kako je rekao da je izdao prijatelja ili suborca, odnosno da je na njega zasluženo ili nazasluženo svalio sva moguća i nemoguća nedjela.
Iz moje kuće likvidirano je četvero muškaraca, odnosno svi odrasli. I nisu poginuli tijekom rata nego u odmazdama na njegovom kraju. Ostala je samo baka, otac od četiri, i tetka od tri godine. Nikad nisu znali, ili da možda sada znamo gdje su njihove kosti. Tko je onda mogao i pomisliti tražiti ih, a baka je imala puno važnijeg posla a on je bio kako preživjeti glad i neimaštinu...
U mjestu u kojem sam rođen pobijeno je možda nekih 85% punoljetnih muškaraca, a taj bi postotak bio sigurno veći da se mnogi nisu krili. I jako velik broj od tog postotka nije poginuo u bitkama tijekom samog rata nego na njegovom kraju, kad su kao vojska bili pobijeđeni... Nažalost, moje rodno mjesto nije zadesila usamljena tragedija nego su i mnoga druga mjesta, odnosno općine, doživjeli sličnu sudbinu. Mnogi su svećenici likvidirani...
Za vrijeme rata Italijani su kamionima preko našeg mjesta prevozili četnike u Dalmaciju. U mjestu su postavljali straže kako se ovi ne bi iskrcali. Zna se da su u Dalmaciji počinili zločine... Jednom prilikom otišli su malo sjevernije, pa su malo kasno shvatili kako ubijaju Srbe... Zanimljivost bi bila vidjeti što je nakon rata stajalo na spomen obilježju žrtvama tog mjesta, odnosno tko je počinio zločine. I da li je moguće da su ti četnici kasnije prešli u partizane (a zna se da je bilo masovnih prelazaka), i da su zasluženo uživali u mirovini kao dokazani antifašisti...
Danas imamo te silne udruge koje se zalažu da se rasvijetle i kazne zločini u domovinskom ratu. Dobro. Nisam protiv toga. Ali, nije li to onda, po kriterijima koje su oni sami postavili, velikosrpska i četnička politika i propaganda, kao što svako spominjanje žrtava iz Drugug svjetskog rata i onih iz poratnog komunističkog režima nazivaju "crnim mantijama" i ustaštvom. Znači, moralo se šutjeti prije ali i sada, dok oni uvijek imaju to neko neotuđivo pravo, i pomalo mi se čini kako su Hrvati rođenjem zločinci. Pomalo mi se čini kako nisam građanin drugog nego petog reda.
Svi navedeni zločini nisu bili stihijski, niti se radilo o sitnom revanšizmu kao što se želi sada prikazati, nego je sve bilo djelo unaprijed smišljene politike. Dakle, ovim ne okrivljujem partizane nego komunističke političare i vođe...
Zanimljivo je kako je Tuđman danas postao zločinac, a nije pobio neprijateljsku vojsku nego ju je abolirao, za razliku od Tita koji nije imao milosti prema poraženoj vojsci... Ipak, Tita opet žele predstaviti velikanom, a imao je sto puta više od Sanadera.
Neshvatljivo je kako se koriste različiti kriteriji, odnosno kako "pravednici" žele nametnuti samo svoju pravdu, i kako lako drugoga označe fašistom...
Fašizam je bio demonsko zlo, vrijeme sotone i njegove vladavine...
Ali, mnogi nisu zaostajali u tom zlu...
Mnogi su umišljali da imaju pravo uništavati tuđe domove, živote i dostojanstva. Krili su se iza svojih pokreta ili ideologija...
Dobrota je onaj pojam ili stvar koje se ne bi trebali bojati, ma pod kojim imenom ona da nastupala...
Zlo je ono nešto čega se moramo bojati i protiv kojeg se trebamo boriti, a ono krit će se kroz mnoga obilježja, imena....
I na kraju, jasno i glasno ponavljam kako je fašizam bio zlo, i ne daj ga Bože ponovo!!!!
I sačuvaj nas Bože od svakog zla, ove ljude i čovječanstvo !!!!!
Oznake: poezija
