L'angolo bordeaux

Hihi. Smijem se da ne bih plakala. Hihi.

Vratile su mi se sličice. Nisam izgubila nijedan tekst. Došla je ptičja gripa. Umorna sam i idem leći. I boli me ono što nemam što je subota. Nakon što sam cijeli dan radila fizičke poslove, idem leći. I da, Josipa Lisac je i danas poslala svoj hit "Magla" u naš prigrad.

Eto, nije me bilo par dana. Nešto zbog tehničkih problema (vidi http://www.blog.hr ) a nešto zbog mojih, osobnih psihofizičkih :D (vidi http://www.pms.com ).

I tako...u par dana, mnogo se toga promijenilo.

Kao prvo, imamo novog Koreanca u obitelji, polovnog. Srebrnog i, nakon sedmostatnog subotnjeg generalnog unutarnjeg i vanjskog čišćenja, s ponosom mogu reći: čistog. Motor 1.5, petora vrata. Ma, kako bi neki rekli, lijep, ljepši, lijep u p*** materinu!

Kao drugo, jutros je ovaj svijet ugledala jedna moja mala imenjakinja. U 4.20 je na moju Nokiu stigao sms iz unutrašnjosti u kojem je pisalo da je došla ONA, teška 3,460 kg i dugačka pola metra. Kći mog prijatelja. Kojeg sam upoznala na jednom chatu prije pet godina. Kaže da mu je to lijepo ime i da je zato odlučio tako nazvati kćer. Da ne ispadnem opet egotriper, reći ću samo da mi je jaaaako drago. :-)

Inače, jučer smo hodali od Opatije do Lovrana. Uz more. Baš je bilo super. Marunada je bila po običaju gužvovita, ali smo se izborili za svoje kolače od kestena. Večeras je mama obećala da će ih doma peći.

Na poslu je danas opet bilo iskričavo. Ali neću se time opterećivati jer je tek ponedjeljak. A ako se opterećujem neću dočekat petak.

Novost je i to da bih ovog tjedna mogla konačno dobiti i svoju dugoočekivanu diplomu. Nadam se samo da su mi ime i prezime dobro napisali. Kad su Talijani u pitanju, sve je moguće...

E da. I danas je vrijeme sunčano, bura lagano puše. Sve u svemu lijep je dan. Neka se ne pokvari.

Zapuhala je bura. Ona koje se rađa u Senju, ulazi u pubertet u Rijeci a umire u Trstu. Ona koja nas svih dobro išamara i razbudi čim izađemo iz stana. Oni koji na nju nisu navikli, ne mogu to shvatiti. Ali, bura ima posebnu čar. Tršćanski Molo Audace, ilitiga hrabri gat, izazovna je lokacija kad zapuše bura. Nema nigdje nikog. Samo najhrabriji se upuste u šetnju njime. Ili oni koji su izgubili neku okladu.

Pogled s mog balkona nakone bure je kao pejzaž na najljepšoj razglednici. Krk, Cres, Liburnija, a iznad nje Učka. Preko Učke Istra. Ali to ne vidim jer živim samo na drugom katu.
Vidim i dvorište svojih susjeda. Veš im se redovito vijori po nekoliko dana. Kao da zaborave na njega. A bura je dušu dala za sušenje veša!

Ni bura u glavi nije loša stvar. Bitno da ne postane orkanska i da mi ne pomiješa previše moje - mukom skupljene - misli. Treba ih samo razbistriti. Kao pogled s balkona. Da sve bude jasno i čisto. Tada i najteže postaje lakše. Jer nema više one magle koja kod mene stvara napetost i uspavljuje me.

Bura sada odgovara i mojoj kosi. Dok je bila izrazito kratka, nije bilo dobro jer bi efekt nakon izlaska iz kuće bio isti kao i nakon izlaska iz kreveta. Sada, kada je moja kosa mrvicu dulja, i situacija je bolja. Kosa leti s jedne na drugu stranu. Što i nije tako loše, jer me uvijek nanovo podsjeti da sam uspjela u svom naumu puštanja kose. A dokad ću izdržati? To ne ovisi o buri... A moja frizerka mi je izričito zabranila dolazak u salon u narednih dva mjeseca. Ona ovo moje puštanje kose doživljava i kao svoju pobjedu. Ono, izdržale smo zajedno. Sad bi netko tko me ne poznaje mogao pomisliti da imam kosu do pola riti! Buahahahaha... Imam klinac. Jedva ju mogu stavit iza uha. Ali, oni koji me poznaju, znaju da je to za mene velika stvar. Nakon 4 godine kratkog i kraćeg, eto me na dužini koju mogu dvaput omotati oko četke. I to one najtanje!

Malo mi je nepovezan cijeli ovaj post, ali nema veze. Ionako me čitaju samo poznanici, a oni mi to neće zamjeriti. Jel'da??? :D
Zbunjena sam, ali uskoro idem van, na buru.

Ljudi dolaze i odlaze. Neki dođu tiho te isto tako odu. Kada ode netko tko mi u životu i nije bio previše blizak ali bio je tu i viđala sam ga gotovo svakodnevno, osjetim neku prazninu...obuzme me neka tuga i suze krenu.
I tako je i ona otišla. Prerano i brzo. U samo sedam dana. Imala je samo jednog sina koji živi daleko i kojeg nije htjela nazvati kad je završila u bolnici prošli tjedan. Srećom, neki dobri ljudi su to učinili. I on dolazi danas prijepodne. Nažalost prekasno, jer nje više nema...

Još jedan radni tjedan je iza mene.
Unatoč tome, radit ću i sutra, ali u fušu. Em kraće traje, em se bolje plaća. A onda će bit nedjelja. Mama je najavila njoke, slane i slatke. Pozvala je i zeta na ručak.

Ovaj je tjedan bio, uza sve neprilike koje se mogu dogoditi na poslu, i tjedan sa pet kišnih dana. Kišobran sam nosila svaki dan sa sobom, kao novčanik. Ne volim ja kišu. Odnosno volim, ali samo onda kada mogu biti doma i kad ne moram izlaziti. Onda obožavam kišu. Otherwise, bljak.

Vrijeme je za BB nominacije. Da zaključim petak sa stilom! Hehe, ironijo moja....

U posljednje vrijeme moji su postovi ovdje naslovljeni po imenima dana u tjednu...jednostavno nemam bolju inspiraciju...sve je nekako postalo monotono. Jednolično. Ma koliko se ja trudila da ublažim kolotečinu, ona me prati. Rijetko kad nešto ili netko zabljesne u svemu tome, a onda opet sve po starom.

Za razliku od mnogih ja ne mislim da je monotonija na dnevnom redu samo onda kada je nešto jednolično.
Meni je, naprimjer, monotono i kad je nešto u kontinuitetu tužno. Monotonija tuge. Kad se nekakvi sitni problemi redaju jedan za drugim. A još kad se radi o tudjim problemima u koje sam ja indirektno upletena ili u koje me drugi upletu...

Moja najbolja prijateljica je depresivna. Došla je do one faze života kada se obično napravi neka prva bilanca svojeg postojanja: faks nula bodova, ljubav nula bodova, perspektiva nula bodova. Nije u redu sve to skupa, jer koliko god je ona sama kriva, toliko su krivi i njeni roditelji, pogotovo njena majka. Ona ju je cijelo vrijeme odgajala kao kap vode na dlanu. Novaca nije nedostajalo. I sad odjednom od nje očekuje da se realizira i skine s grbače. E pa ne može to tek tako.
Jučer sam ju zvala da se vidimo, da razgovaramo, da joj pokušam pomoći. Rekla je da ne može jer da uči...

Kad sam jutros upalila komp i provjerila mail, ostala sam šokirana. Dobila sam pismo jedne mlade osobe sa teškom psihijatrijskom dijagnozom. Moli me za pomoć. Ali KAKO da joj ja pomognem? Osim da joj po stoti put pokušam reći da bi trebala pristati na bolničko liječenje, da to nije smak svijeta, da joj je ovako samo sve gore i gore. Kaže da u posljednje vrijeme osim svega toga i povraća nakon jela... Na kraju mi kaže da me moli za pomoć...

I takva je ova moja nedjelja. I kad riješim sama sa sobom neke svoje nedoumice, snadju me one nekih drugih, meni dragih ljudi.
Ali ja nemam moć riješiti i njihove probleme. Ma koliko god to htjela. Laska mi to što oni misle da je to moguće, ali nije.
K vragu...jednostavno nije. I to me ljuti.

Da se mene pita moja najbolja prijateljica bi sada bila sretno zaljubljena, s diplomom pravnice, imala bi lijep posao, planirale bismo zajedno skijanje, smijale se kao nekad.

Da se mene pita ovo mlado stvorenje bi bilo u školi, veselo kao onda kad sam ju prije samo godinu i pol dana upoznala, vedra, nasmijana, lijepa djevojka.

Da se mene pita...
Ali ne pita se mene...
A ne znam niti koga se pita.