<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga moga

Moje putujuće misli. Bez voznog reda. Ponekad vesele, ponekad tužne. Ponekad duhovite, ponekad dosadne. Kao što sam i ja. Nije mi bitno da li me netko čita ili ne. Ovo je jednostavno moj ispušni ventil.

Ono sve što znaš o meni...

Ja sam jedan Strijelac, imam 29 godina.
Crveno, zeleno, crno (ovim redom: kosa, oči, auto)

Status: neudana ali vezana i konačno MAMA!
U radno vrijeme gnjavim nedužne u školskim klupama.
Ne volim baš sve što vole mladi. Obožavam sladoled. Mrzim vage (ne one horoskopske).
Nadam se skorom stambenom kreditu - nisam luda, ja se stvarno veselim rati i sljedećih 18 godina koliko ćemo ga otplaćivati.
Obožavam na semaforu krenut prije nekog tatinog sina koji turira u susjednoj traci.
Uživam u vožnji.
Al' ne volim kad me vozaju. Bilo doslovno bilo figurativno.

Update: radim prijevode s talijanskog i na talijanski.

Čestitke i aplauzi

Meni jer sam dobra. Radim dva posla istovremeno i još sam uvijek mentalno zdrava :D
Mami i tati jer imaju super kćer.
Najdražem jer ima krasovitu curu koja će uskoro zajedno s njim postat roditeljica. Ne, nećemo se odmah ženit.
Prijateljicama i prijateljima jer znaju da sam uvijek tu. I onda kad nisam.
Susjedima jer imaju ljubaznu susjedu.
Kolegicama i malobrojnim kolegama jer imaju dobru kolegicu.
Učenicima jer imaju cool razrednicu.
Opet meni jer sam nevjerojatno skromna i samozatajna.
Veliki aplauz i Ironiji jer me obogatila.

Pjesma za bijelu vranu

Šutnja prekrila je stazu,
vidio sam gdje
tvoji svati kući odlaze.
A ti si kasnila na svadbu,
jer nisi htjela da
ostariš kraj takva čovjeka.
Ima da šutim,
ja te razumijem,
jer tvoji nisu znali tko je on.
I da je srce
dragi kamen,
što stoput više
vrijedi nego svo
njegovo blago,
njegovo zlato
i ako stvarno nemaš
ništa ti sa njim...

Prstom
prekrit ćeš mi usne
i reć:
Lagali su te,
ptice ipak šutke umiru.
Ne pjevaju!
I kad te hvale,
slave ili ljube,
svaki drugi je
Juda koji s tobom trguje.
A što da činim
u ovoj noći,
kad su znali
da nas vežu žicama.
Ja čupam srce
iz ovih grudi,
pa ga kroz prozor nudim
gladnim pticama...
One se smiju,
one se smiju,
znaju da nikad
nismo bili dio njih...

Bit ćeš bijela vrana,
al' ti ništa ne mogu.
Bit ćeš pjesma moja,
koju gluhi ne čuju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti...
Bit ću bijela vrana,
koju crne kljucaju
Bit ću pjesma tvoja,
gluhi u nju pucaju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti

Jer svaki drugi je
Juda koji sa mnom trguje!!!

Zlatan Stipišić Gibonni, 1994.


L'equilibrista

Com'e' diverso il mondo visto da qui
sopra un filo immaginario nel silenzio che c'e'
attraversero' l'immenso che ho davanti a me
ali nel vento per volare non ho
sfidero' nell'aria la forza della mia gravita'
muovero' le braccia aperte nell'infinita' del blu
com'e' lontano il mondo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto intorno a me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
dove si respira liberi
E' la vertigine piu' grande che c'e'
stare qui sospeso a sentire questa vita com'e'
giocoliere di me stesso io volteggero' nel blu
com'e' vicino il cielo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto dentro me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
da solo dentro il blu
da solo senza mai cadere giu'
mai piu'
Senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
vedro' sul filo della provvisorieta'
l'equilibrista non si chiede mai cos'e'
la stabilita' vive l'illusione e la realta'
Com'e' diverso il mondo visto da qui

Eros Ramazzotti, 2005.


Una storia che vale

Che cosa ha lei che io non ho
Che cosa ha piu' di me
Sto cercando una ragione, anche se alle volte sai non c'e'
Ero qui, eri qui
ma poi non e' andata sai propio cosi'.
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
nei tuoi occhi che mi stano a guardare, non dimenticare
E' difficile per me imparare a vivere
senza abbandonarmi al mio presente
inaspettatamente senza te.
Ero qui. Eri qui
parlare adesso non ha piu' senso, o forse si'
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare quanto si puo' amare
al tuo nome e alla tua voce pensare senza farmi male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
ogni minimo particolare, non dimenticare, non dimenticare
eh, eh, eh...
Ero qui
(che cosa ha lei che io non ho)
eri qui
(che cosa ha piu' di me)
sto cercando una ragione parlane adesso
non ha piu' senso o forse si
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare come si puo' amare
quanto sole che si puo' attravesare
senza farci male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare ogni particolare
nei tuoi occhi che mi stanno a guardare,
non dimenticare, una storia che vale
eh, eh, eh...

Laura Pausini, 2001.

L'angolo bordeaux

srijeda, 23.11.2005.

Sutra je novi dan.

petak, 18.11.2005.

Šutnja je zlato. Iz emisije izdvajamo: i još jedan petak. I još jedan tjedan. Nije bio loš. Došla je zima. No, krenimo redom... Počet ću od nedjelje iako ja taj dan smatram zadnjim a ne prvim. U nedjelju sam upoznala jednog malog Luku. Malog znači da ima tri mjeseca života iza sebe. Što da kažem? Oduvijek sam bila slaba na djecu ali u posljednje vrijeme...ne znam što mi je. Možda i znam. Ali bolje da šutim. Kažu da je to zlatno. Kad šutiš. Naravno, ako možeš. E pa ja ne mogu pa ću reći do kraja, i to na fiiiiiiiini način: budi se moj majčinski instinkt (koja riječ...jedva natipkala!). I tako, Luka i ja smo se slikali u raznim pozama. Njegova mama, moja vrlo draga prijateljica, trčala je oko nas s fotićem i stalno vikala kako uporno trepćem i kako ću na svima slikama biti zatvorenih očiju. Na kraju smo Luka i ja baš dobro ispali. Ja s gazom na ramenu a on s frizurom za koju se mnogi satima trude pred ogledalom. Baš smo dobar par. Pa makar ja non stop treptala. U ponedjeljak sam pak dobila svoj prvi rođendanski poklon i to jedno tri tjedna prije rođendana, ali tako je jednostavno moralo biti. Inače ne bih mogla naći broj. Broj 37. Mama i tata su me opet obuli. A kad su me već obuli, mama i ja smo zaključile da na kožne crne čizme ne može ići bilo kakva torba. Pa sam tako dobila i torbu. I sad sam sretna kao malo dijete. Čizme su prvu noć provele u svojoj kutiji uz moj krevet, i bile su prva stvar koje sam ujutro pogledala. Pacijent, znam... Utorak...kiša je došla ali nije dugo gnjavila. Dan kasnije, u srijedu, bila sam cijeli dan na poslu. Najprije nastava a zatim "saslušanje" roditelja (to citiram jednog od njih) i sjednica "Ali Babe i hajduka". Nema nas 40 ali...ovaj put ću stvarno šutit. Četvrtak sam već poslovično imala 7 sati nastave. Super je to jer tamo negdje 5. sat već lagano ne znam što pričam...jezik mi se zapetlja i redovito nešto smuljam. Srećom, gimnazijalci prate pa me isprave kad zaribam. A ja nisam osjetljiva na to pa nema frke. Ali ima jedna "mucica" koja bi me vječito ispravljala i koja vječito ima nešto svoje za pitat. E tu sam jednom ušutkala pa je sad mir. I danas...petak...sve je nekako lakše...Ni 7 sati nije problem odradit petkom... Vikend će biti sunčan, kažu Vakula i ekipa s HMZ-a (pišem kraticu jer inače odoše prsti k vragu...hidrobrrrrrrrrrrrrrrrrrrr). E da, danas sam srela jednu kolegicu s kojom sam prije 5 godina radila na jednoj radio postaji (koja riječ...). Ona je oduvijek honorarni suradnik već nekih 12-13 godina, ima desetak godina više od mene i dijete koje završava osmi razred. A nije stalno zaposlena. Kaže da joj ugovor ističe sad u prosincu i da ju ili moraju primit za stalno ili joj dati otkaz. Za... (neću šutit. Jebeš zlato!) popizdit!!! Europa... .........šutnja je zlato.......... Sad sam se uzrujala. I to jako. Idem malo gledat slike mog prijatelja Luke i menekojažmirim.

petak, 11.11.2005.

Che sara'...que sera... Che sara', che sara', che sara'... che sara' della mia vita, chi lo sa... so far tutto o forse niente, da domani si vedra'. Che sara', sara' quel che sara'... Tako kaže jedna pjesma koju mi moj tata često pjevuši. I to zato jer ne zna baš dobro talijanski pa krivo tumači tekst. A ja ga nisam nikad htjela razočarati, kad mi već tako lijepo pjeva... Danas je vjerojatno prvi put kad bih ja zaista željela čuti tu pjesmu. Jer me živo zanima che sara' della mia vita. Stan i dalje tražimo. A ja već sanjam kako bih voljela da mi izgleda kuhinja. Mama je nabavila novi Ikein katalog i već smo jučer "opremile" cijeli stan kojeg još nemamo. Kako ono kažu, ražanj spreman a zec u šumi. E pa bojim se da je ovaj zec još prilično daleko... Nije bitno. Ja sam već odabrala kuhinju, stalak za televiziju, stol za kompjuter i krevet. To je ono najosnovnije. Mama mi je, dok sam još učila pisati, kupila set nekih turbo lonaca. Plahte imamo, ručnike isto. A stan je u šumi. Bila sam maloprije kod jedne poznanice. Bila sam u prolazu pa sam išla pogledati kako si uređuje stan. Potkrovlje u kući roditelja. Jako lijepo izgleda. Veselo i mladenački. Ukusno. Šareno. Kad me ulovi kriza, utješi me to što kažem "k vragu, uspjeli su ostali, uspjet ćemo i mi". Pa onda opet kažem "k vragu". Ali takav tip utjehe zasad pali. Oni s Milijunaša me nisu zvali. A ja se više nisam prijavljivala. Ali hoću. Danas sam na radiju slušala izvlačenje nagradne igre Novog lista. Peugeot 307 je bila nagrada. I mi smo poslali kupone. Ovaj put na tatino ime. Inače budu na mamino, s tim da tata u zagradi, nakon prezimena, napiše "pegula". Ali ni sa ni bez pegule, mi nikad nismo dobili auto. Jednom kad sam bila mala dobili smo značke i sad nedavno neke knjige... Enivej, auto je danas dobila neka ženska koja je, rekli su to u tijeku prijenosa izvlačenja "sretnih dobitnika" (možda zato moja mama pegula nikako da nešto osvoji), u ožujku ove godine kod tog istog Peugeot zastupnika koji daje nagradu, kupila auto. Nadam se da nije toliko nesretna pa da je kupila isto tristosedmicu! Kako će sad jadna s dvije?! Nadam se da je kupila dvjestošesticu. Nije fora imat dva ista auta. Jedan kupljeni a drugi dobiven na nagradnoj igri. Kaže moja baka da sreća uvijek obavlja nuždu (da ne kažem...ma reći ću: sere) uvijek na kup! Isti kup. Que sera, sera...whatever will be, will be...the future's not our's, to see....que sera, sera

srijeda, 09.11.2005.

Kontrolni I onda neka mi netko kaže da je nama lako dat kontrolni učenicima! Pa cijelo poslijepodne pripremam dva kontrolna za sutra. Sve gledam hoće li bit teško, neće li bit teško...hoće li oni to znati... I sad sam konačno zgotovila oba i isprintala ih. Ostalo je na njima. Nadam se da su učili. Da, da...suprotno uvriježenom mišljenju, profesorima uglavnom (ima iznimaka kao i uvijek) nije baš turbo drago podijelit komade. Zašto? Pa zato što opet treba radit ispravke. I tako do Bog zna kad. No dobro, ovi za sutra su vjerojatno učili. Inače su ok pa vjerujem da će biti i ovaj put. Odoh sad odradit trbušnjake pa pogledat kapke iznutra!

nedjelja, 06.11.2005.

Samo za žene. Muškarcima se od ovakvih tekstova povraća. Nisam izdržala. Opet sam upala. U klopku. Njenu klopku. Prokleta bila. Tko? Nitko. Što? Vaga. Nejverojatno je to. Što se više trudim smršaviti i paziti na svoje bla bla bla navike, ona je sve okrutnija. I nije to ništa novog. Tako je već 25 godina i par mjeseci. Danas je pokazala dva i pol kg. Dva i pol kilograma više nego što sam očekivala. -Na dijeti si? -Da. -A otkad? -Od rođenja. -Oh. -Oh. -Ali ti ne bi bila ovako buci buci da si mršavija...Daj, pa super si ovako! Bila bi smiješna da si mršavija. Nja nja nja. Nije stvar u estetici nego u onom osjećaju...ono kad netko kaže da se osjeća dobro u svom tijelu. Pa onda mogu imat i 90 kilograma, ali ako je meni dobro, boli me ono što nemam za broj 90! Ali stvar je u tome da ima puno dana kad se ja ne osjećam dobro u svom tijelu. Kad ne znam što izvući iz ormara da bih se dobro osjećala. Jebiga, ne vodim dnevnik pa da me prikazuju samo do prsa. Da je tako bilo bi super, jer prsa su mi adut :o Tamo gdje ja radim postoji nekih 20-ak modnih kritičara (onih zločestih) koji se svaki sat izmjenjuju... A ne mogu ja cijelo vrijeme sjedit! Oni koji me tu i tamo čitaju, znaju da ja nisam od onih koji sjede, kukaju i plaču, te se tješe s ogromnom teglom Nutelle ispred sebe. Dapače... Nutella, što je to??? Ne znam kad sam ju posljednji put jela. Ja se trudim paziti, vozim sobni bicikl (evo, i danas sam odvozila 20 km), jedem stvarno malo...i sve to skupa. A opet nije dobro. Neki dan mi kolegica na poslu predlaže dijetu. Već sami naziv dijete mi je digao tlak. "Dijeta za zdrave debele ljude". Ja debela? Odjebi. Nisam to rekla kolegici jer nije ona kriva, nije ona dala dijeti ime, ali nije me ni nagovorila da se toga ulovim. Tri mjeseca traje sve to skupa. Proteinski dan, škrobni dan, ugljikohidratni dan, voćni dan, vodeni dan... Hau jes nou. Nije još napisan scenarij za taj film. A tek glavna glumica! Autorica ovih redaka nema talenta za takvu ulogu. "Izgladnjela profesorica krala učenicima marende". A ne. Ja ću i dalje po svome. Vozit bicikl, paziti što i koliko jedem i - koliko to nekima zvučalo smiješno - paziti da se čim manje nerviram. Jer sam primjetila da me i stres deblja. Neki kažu da kad imaju ispit ili nešto tako da smršave. Da od briga mršave. Ja suprotno. Ali ja sam inače u mnogo toga naopaka pa... Eto, sad mi je nekako lakše. Nisam ja lakša, nego mi je na srcu lakše. Jebo vagu i kilograme. Sad kad moja deblja polovica i ja uletimo u kredit za stan, smršavit ću. Ne od stresa...

četvrtak, 03.11.2005.

Danas ...je jedan od onih dana koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Uf kako je teško kad te iznevjeri i povrijedi jedna od dvije osobe od kojih to najmanje očekuješ. Takvo što jednostavno nije u njihovom opisu radnog mjesta.