Iz emisije izdvajamo: i još jedan petak. I još jedan tjedan. Nije bio loš. Došla je zima.
No, krenimo redom...
Počet ću od nedjelje iako ja taj dan smatram zadnjim a ne prvim.
U nedjelju sam upoznala jednog malog Luku. Malog znači da ima tri mjeseca života iza sebe. Što da kažem? Oduvijek sam bila slaba na djecu ali u posljednje vrijeme...ne znam što mi je. Možda i znam. Ali bolje da šutim. Kažu da je to zlatno. Kad šutiš. Naravno, ako možeš. E pa ja ne mogu pa ću reći do kraja, i to na fiiiiiiiini način: budi se moj majčinski instinkt (koja riječ...jedva natipkala!). I tako, Luka i ja smo se slikali u raznim pozama. Njegova mama, moja vrlo draga prijateljica, trčala je oko nas s fotićem i stalno vikala kako uporno trepćem i kako ću na svima slikama biti zatvorenih očiju. Na kraju smo Luka i ja baš dobro ispali. Ja s gazom na ramenu a on s frizurom za koju se mnogi satima trude pred ogledalom. Baš smo dobar par. Pa makar ja non stop treptala.
U ponedjeljak sam pak dobila svoj prvi rođendanski poklon i to jedno tri tjedna prije rođendana, ali tako je jednostavno moralo biti. Inače ne bih mogla naći broj. Broj 37. Mama i tata su me opet obuli. A kad su me već obuli, mama i ja smo zaključile da na kožne crne čizme ne može ići bilo kakva torba. Pa sam tako dobila i torbu. I sad sam sretna kao malo dijete. Čizme su prvu noć provele u svojoj kutiji uz moj krevet, i bile su prva stvar koje sam ujutro pogledala. Pacijent, znam...
Utorak...kiša je došla ali nije dugo gnjavila.
Dan kasnije, u srijedu, bila sam cijeli dan na poslu. Najprije nastava a zatim "saslušanje" roditelja (to citiram jednog od njih) i sjednica "Ali Babe i hajduka". Nema nas 40 ali...ovaj put ću stvarno šutit.
Četvrtak sam već poslovično imala 7 sati nastave. Super je to jer tamo negdje 5. sat već lagano ne znam što pričam...jezik mi se zapetlja i redovito nešto smuljam. Srećom, gimnazijalci prate pa me isprave kad zaribam. A ja nisam osjetljiva na to pa nema frke. Ali ima jedna "mucica" koja bi me vječito ispravljala i koja vječito ima nešto svoje za pitat. E tu sam jednom ušutkala pa je sad mir.
I danas...petak...sve je nekako lakše...Ni 7 sati nije problem odradit petkom...
Vikend će biti sunčan, kažu Vakula i ekipa s HMZ-a (pišem kraticu jer inače odoše prsti k vragu...hidrobrrrrrrrrrrrrrrrrrrr).
E da, danas sam srela jednu kolegicu s kojom sam prije 5 godina radila na jednoj radio postaji (koja riječ...). Ona je oduvijek honorarni suradnik već nekih 12-13 godina, ima desetak godina više od mene i dijete koje završava osmi razred. A nije stalno zaposlena. Kaže da joj ugovor ističe sad u prosincu i da ju ili moraju primit za stalno ili joj dati otkaz. Za... (neću šutit. Jebeš zlato!) popizdit!!!
Europa...
.........šutnja je zlato..........
Sad sam se uzrujala. I to jako.
Idem malo gledat slike mog prijatelja Luke i menekojažmirim.