L'angolo bordeaux

Još par sati i ode ova 2005.
Skužila sam ovih dana da je in napravit inventuru godine, pa ću i ja pokušat ukratko naravit rezime proteklih 12 mjeseci.

Ono što je svakako obilježilo moju godinu jest:

Svaka riječ je suvišna...



Update u 18 sati : evo što sam radila danas popodne dobra dva sata!:-)

To mi je jedna od najdražih pjesama prigodnih za današnji dan....

Teško je ponekad shvatiti nečije ponašanje. Uzalud mi sav trud ako na kraju ne uspijem razumijeti zašto mi je nešto rečeno ili učinjeno.
Zaista pokušavam doći do nekog zaključka, ali nijedan nije dovoljno dobar. Ne zato što sam ja komplicirana pa mi ništa nije zadovoljavajuće, već zato što neke stvari jednostavno ne mogu shvatiti.
Znam da pišem kao da rješavam križaljku i da je teško shvatiti što ovaj put želim reći, ali tako se i osjećam.

I onda drugi dan kao da ništa nije bilo.
Bojim se da prelako opraštam i prelazim preko nekih stvari. Pitala sam jučer mamu zašto me je tako odgojila i zašto mi je uvijek govorila "molim te, šuti. Bolje je tako". Da, bolje je. Za onu drugu stranu. Za mene ne.
Žalosna sam.

Zgadio mi se prosinac. I to već prije nekoliko godina. Desetak, otprilike.

Još malo pa je gotovo. I neka je, jer sam na izmaku snaga. Podržavam u potpunosti prijedlog (ne znam ni čiji, da li Ministarstva ili sindikata, ali nije bitno) da se na polugodištu ne zaključuju ocjene.
Atmosfera je grozna. I za jedne i za druge. Zadnjih pet dana bi svi učili, ispravljali i slično. A gdje su bili dosad? Nigdje. Što su radili? Ništa.

Još malo...

Kaže mi jučer jedna kolegica kako joj je mama rekla "ma daj svima dva i gotovo. Tako si na miru". Ne krivim ju, to i meni moji poznanici kažu. I razumijem ja to s obzirom na događaje o kojima čitamo i pričamo, ali nemoguće je. I nije u redu. Jer ako se tako počnemo svi ponašati (kažem svi jer neki već jesu), onda neka sve ide k vragu. A mi prat pijate u neki restoran.

Još malo...

Bura je ovaj vikend opet bila kod kuće u Rijeci. Svi kažu da je danas bilo hladnije nego jučer, ali meni se tako ne čini.

Ipak, sledila sam se maloprije kad sam na naslovnici bloga pročitala o "slučaju u riječkoj gimnaziji" kojeg je pokrenuo ovaj link.
Ne znam što bih rekla. U kakvom mi to svijetu živimo? Internet je svugdje oko nas, ušao je u svaku poru života. Radimo preko Interneta, kupujemo preko Interneta, ali ne želimo pročitati svoje ime i prezime na Internetu i uz njega bezazleni dječji komentar i ocjenu? Ne znam...ne znam što reći.
Ok, autor je mogao izbjeći pisanje imena i prezimena svojih profesora. Mogao je samo koristiti neke nadimke poznate njemu i njegovim kolegama iz škole, s obzirom na to da onima koji ne idu u tu školu ni imena neće govoriti pretjerano ništa. Ali nije bilo tako. On je naveo njihova imena i prezimena i uz svakog od njih napisao svoju ocjenu. I dobio...
Ukor pred isključenje? S kojom motivacijom? Narušavanje ugleda i dostojanstva? Hrabro, nema šta.
Hoće li inspekcija izaći na teren? S kojim rezultatom?
Nešto je trulo u državi Danskoj...

Danas mi je rođendan. Sinoć sam ga dočekala u suzama, nakon posjeta stranici http://karlab.blog.hr. Link sam dobila mejlom od jednog prijatelja.
Život je ponekad zaista nepravedan i jednostavno ga ne mogu shvatiti. Što je to malo biće skrivilo ikome na ovom svijetu da bi time zaslužilo ovakav život. Iako vjerujem da ima nekog gore, iznad nas, kad čujem za ovakve situacije, upitam se da li je otišao na godišnji ili u mirovinu.

Iako sam danas 26. put slavila rođendan, htjela sam tortu sa svjećicama. Onim od brojeva. Dakle kupila sam dvojku i šesticu, a budući da mogu trajati, poslužit će i za 62. rođendan. I puhala sam u svjećice. Moj mali prijatelj Carlo mi je pomogao. Njemu je to najbolji dio rođendana. Puhao je nekoliko puta u moje brojke.

Najbolje prijateljica mi je prva čestitala. Par minuta nakon ponoći. Sms-om. Nije me nazvala. Ne znam da li da budem žalosna zbog tog mobitelnog otuđivanja ili je to danas postalo normalno. A i mnogi koji me se inače na ovaj dan sjete, danas me se nisu sjetili. Ipak, nije bitno jer oni koji su mi zaista dragi nisu zaboravili da je danas 3.prosinac.

Na kraju sam opet žalosna. Dovela sam nekoga u neugodnu situaciju i ostala povrijeđena. Ali onako, teško. Oči su mi kao kapule, ali oporavit ću se ja. Moram. Spadam u one malobrojne koji vjeruju da razgovor rješava sve. Jedan dio sam već obavila a drugi ću, nadam se, sutra. U četiri oka. Jer vjerujem da mogu uspjeti. Jer volim i mislim da je to dobar put za rješenje nekih nesuglasica.

Ponekad poželim biti snažna i uspjeti sakriti neke svoje emocije. Neka svoja raspoloženja. Ali, ne ide. Možda naučim u dvadesetsedmoj...