Zgadio mi se prosinac. I to već prije nekoliko godina. Desetak, otprilike.
-Gdje ćeš za Novu godinu?
-Gdje ćeš slaviti?
-Gdje ćeš na doček?
-Si odlučila gdje ćeš na Staru godinu?
Bla bla bla
Slavit? Što imam slavit? To što sam preživjela još jednu godinu? To što ću umjesto petice nakon dvojke i dvije nule pisat šesticu? Ne'š ti razloga za slavlje!
Ne kužim i gotovo.
Meni je to dan kao svaki drugi. A opet, neki ga doživljavaju kao dan/noć kad je sve dopušteno. Kad se isplati potrošit dvije i pol mjesečne plaće za četiri pet sati provoda. Bezveze. Dan kao i svaki drugi. Izlazak kao i svaki drugi. Uz jeftinjava šampanjac.
Kuda idem? Nikud organizirano, već godinama. Uglavnom smo doma, uz zdjelu francuske salate i narezak. Odbrojavamo zadnjih deset sekundi uz, već poslovično, odličan tv program, čestitamo si i onda uglavnom instaliramo na zidove nove kalendare. I to je to. Doček je uspio.
A tek Božić? To je smak svijeta. Par tjedana prije ne možeš ući u niti jednu trgovinu jer svi kupuju darove. Iz svakih novina iskaču ankete tipa "koliko ćete potrošiti na kupnju darova? Što ćete kuhati? Što ćete jesti na Badnjak?". Gluposti. Nekad toga nije bilo. A Božića je uvijek bilo.
Ne sjećam se više da li se ovo dogoilo za Velu Gospu ili za Dan domovinske zahvalnosti, ali nije niti bitno. Uglavnom, otišla ja do Todorićevog carstva kupit par gluposti. A ono...gužva za skretanje s glavne ceste prema crveno-zelenom cirkusu. Pomislih si "možda se nešto besplatno dijeli...možda slave rođendan...a možda su u šumi". Više nisu u šumi nego su svi došli napunit kolica prije blagdana! Jer Todorić je sutradan dao slobodan dan svojim djelatnicima. Dakle, neće se moći ništa kupiti! Jedan dan se neće moći ništa kupiti...Apokalipsa.
Grozno. Kad sam nakon tri sata došla kući, tata mi je rekao da je mislio da su me oteli.
Što će tek biti ovaj tjedan...
Nego, da se vratim prosincu.
Korzo nam je i ove godine grozno uređeno. Šatore su doduše zamijenile neke kućice gdje se prodaje sve i svašta, a budući da bura puše, nerijetko se vide i čarape u letu. Eskimi-prodavači su ipak uporni. Pa trče za čarapama. U Robnoj kući je gužvetina. Svi kupuju i troše novac kojeg većina nema. Ali dok ima plastike, ima i kupovine.
Ja ne kupujem darove za Božić. I ne očekujem ih.
I tako jedva čekam da ova ludnica prođe. Računi za struju su nekima i duplo veći jer od silne količine žarulja i lampica kojima su ukrasili svoje kuće i kućice po uzoru na one Made in USA iz filmova, u HEP-u pizde.
A tek sva ona silna čestitanja. Sretan čestit vesel. Sretna uspješna. A na kraju bude kako bude.
I onda dođe Valentinovo. Dan kada proizvođači čokolade i plišanih životinja trljaju ruke. Čista komercijala. Dan zaljubljenih. Grad pocrveni od silnih srdaca i riječi Volim te, Ti amo, Je t'aime, Te amo, Jaz te imam rad itd.
Bljak. Ja sam zaljubljena ali ne volim taj dan. Meni je svaki dan Valentinovo :o hehehehe.
Nakon toga, eto Uskrsa. Farbaju se jaja. A ostalih 364 dana se farbamo međusobno. Sretan Uskrs. Jaja svih oblika, veličina i okusa, ukrašena naljepnicama Big Brother likova koje jedan ugledni časopis poklanja svojim još uglednijim čitateljima, umotana u šarene i sjajne papire, s većim ili manjim iznenađenjima.
Ali, prosinac je najopakiji. Moj rođendan, pa Sveti Nikola, pa Božić, pa Nova Godina. Sretno! Vaš Djed Mraz.