Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 20.09.2012.
Chinua Achebe: "Svijet se raspada"
„Okonkwo je najveći živući hrvač i ratnik Umuofije, skupine sela plemena Ibo. Njegova slava širi se diljem zemlje kao šumski požar kada puše harmatan. Ugled i poštovanje u svome rodu stekao je teškim i napornim radom. No kada slučajno ubije čovjeka iz istoga roda, svijet se počinje raspadati. Vrativši se iz progonstva, zatječe u svome selu kršćanske misionare i kolonijalne upravitelje. Temelji njegova svijeta polako se urušavaju te mu ne preostaje ništa drugo nego srljati u tragediju.“
Otprilike se na gore navedeni način odvija radnja romana „Svijet se raspada“ nigerijskog romanopisca i pjesnika Chinue Achebe. Izdavač Novela Media još navodi da autor književnu karijeru započinje 1950. godine kao jedan od najvažnijih predstavnika novoga književnog vala koji se oslanjao na usmenu tradiciju plemena i urođenika. „Svijet se raspada“ je i najčitanija knjiga u povijesti afričke književnosti i jedan od sto najboljih i najvažnijih romana 20. stoljeća.
Moram priznati da me u prvi mah nije privukla, jer nalazim da mi je teško shvatiti romane i priče o drugim kulturama (u tom sam smislu eurocentrična, ili zapado-centrična), pa se onda u tijeku romana ne uspijevam niti povezati s likovima čiju motivaciju do kraja ne mogu razumjeti jer potječe iz drukčijeg mentalnog i društvenog sklopa kao što je moj. Zbog toga vjerojatno ne uspijevam uživati niti izvući značajne pouke.
Međutim, u daljnjem tijeku romana zaključila sam da moj eurocentrizam ovdje neće naći čvrsto uporište: autor potanko objašnjava kulturu svojih predaka, kako štuju bogove prirode, kako puno društvene pozornosti poklanjaju marljivom radu i kako cijene bogate jer to znači da su marljivi, spretni i snalažljivi (to je, pretpostavljam, univerzalno svakoj kulturi). Boje se blizanaca i zločeste, boležljive djece (preziru bolest i manjak snage, što je ponovno nešto s čime se instinktivno, kao ljudi, možemo povezati, pogotovo u negostoljubivoj prirodi u kakvoj žive), i imaju svoje običaje koji nam se mogu činiti neobičnima (ženidbena tradicija, način prenošenja obavijesti i odlučivanja u zajednici), ali nisu nešto zbog čega bismo zazirali od njih.
Ono što zapravo knjiga opisuje i jest taj nepomirljivi sukob između Zapada i Afrike: zašto bi Afrikanci prihvatili kršćanstvo, učili pisati ili se pokorili sudovima kolonijalnih upravitelja? Stoga glavni junak Okonkwo, koji visoko kotira u svojoj zajednici i dobro joj je prilagođen, predstavlja simbol pobune protiv nametanja stranih, izvanjskih vrijednosti koje kao Europljani, a pogotovo Južni Slaveni, vjerojatno ne možemo niti pojmiti s obzirom da smo neprestano bili izloženi (da ne kažem: bombardirani) novim i stranim društvenim normama.
Čitajući roman „Svijet se raspada“, možemo razmišljati o evoluciji (ovaj put ne prirodnoj, fiziološkoj, već društvenoj), ali ovoga puta gledanoj sa strane onoga koji umire jer nije dovoljno dobro prilagođen društvenim promjenama. Možemo se pitati jesmo li mi dobro prilagođeni i gdje je granica do koje nas okolina može savijati prije no što puknemo.
Sve su to ljudska pitanja: ne afrička, ne europska, već univerzalna pitanja svojstvena svakom pripadniku ljudskog roda.
Oznake: chinua achebe, svijet se raspada
