Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 28.10.2014.

Goran Vojnović: "Čefuri raus!"

Goran Vojnović je slovenski pisac mlađe generacije (1980., Ljubljana), poznat i kao filmski i televizijski redatelj i scenarist, dok se kao filmski publicist pojavljuje u brojnim tiskovinama, te kao kolumnist nekih web-portala. 1998. godine je u vlastitoj nakladi objavio zbirku pjesama „Lep je ta svet“, a „Čefuri raus!“ je njegov prozni prvijenac, za koji je 2009. godine dobio nagradu Prešernovog sklada.

Što su čefuri? Riječ dolazi od riječi „čifuti“, a u slovenskom slangu obuhvaća pripadnike svih bivših jugoslavenskih naroda – Bosance, Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce i sve ostale, koji su se nakon raspada Jugoslavije doselili ili zatekli u Sloveniji. Kako ćemo prepoznati čefura?

„Tko je čefur? Čefur je osoba koja živi na području određene države, premda nije pripadnik tamošnje nacionalne većine. U našem slučaju to su ljudi koji dolaze iz krajeva južno ili istočno od rijeke Kupe. Među čefure u većini slučajeva ubrajamo i njihove potomke. Po svojoj fizionomiji od pripadnika većinskog dijela populacije razlikuju se po niskom čelu, spojenim obrvama, naglašenim kostima lica i snažnijoj donjoj čeljusti. Njihove osnovne karakteristike ponašanja su: vole lagodan život, psuju, vole alkohol, nježniji spol, nogomet. Obožavaju kič i zlatni nakit. Drage su im borilačke vještine i često su agresivni posve bez pravog razloga. Njihovo aklimatizacijsko razdoblje u većini je slučajeva veoma dugo.“


Radnja prati Marka Đorđića, srednjoškolca iz ljubljanskog kvarta Fužine, koji prema opisima glavnog lika (čijim očima pratimo cjelokupnu radnju, u nizu međusobno labavo povezanih epizoda koje ipak imaju romanu identičan slijed), predstavljaju Jugoslaviju (ili bolje rečeno, Balkan) u malom. Markovi roditelji, Radovan i Ranka su bosanski Srbi, gastarbajteri koji su čitav život kroz tri tjedna godišnjeg išli rodbini u rodno Visoko. Osim njega, Dejanov tata je Srbin, ali se oženio Slovenkom, pa ga nakon što se roditelji razvedu, očekuje selidba u Slovenske Konjice, što on kategorički odbija. Adi je Musliman, njegova mama Samira je domaćica, ne može raditi u Sloveniji jer ne govori ni riječi slovenskog, ali zato njegov tata Mirsad radi u Klagenfurtu i dolazi u Fužine u Mercedesu. Osim njih, tu je i Aco, čiji otac (niti njegova nacionalnost) nije poznat, a živi s majkom Marinom, koja je čistačica i dobri duh ovog romana.

Ovi klinci su totalno bez perspektive – getoizirani u kvartu u kojemu mogu samo sjediti ispred zgrada, gledati kako pijanci ispadaju iz lokalne birtije Kubana, slušati kako kroz otvorene prozore dopiru zvukovi svađa, psovki i kako netko tuče ženu, i eventualno igrati basket (ali čak ni toga sada nema, jer su se svi klinci zavukli u zgrade, kaže Marko). U školi su marginalizirani jer nisu dio nacionalne većine, njihova je kultura drugačija i nisu se asimilirali, zbog čega, kao i njihovi roditelji, osjećaju sram, pa se povlače u kutove učionica i u zadnje klupe, većinom mogu upisati samo zanatske strukovne škole u kojima padaju razrede i često ne završavaju školu.

Marko je u tom smislu na početku romana u nešto boljoj poziciji, jer igra košarku za klub koji je postao državni prvak. Međutim, nakon što se zamjeri treneru i bude izbačen iz kluba, njegov život se pretvara u niz epizoda s alkoholom, lakim drogama i vrlo lošim odlukama.

Međutim, nemojte misliti da je zbog toga roman manje duhovit, na mahove čak do mjere da se možete naglas smijati. Osobito su simpatične anegdote o zajedničkim osobinama svih Balkanaca, seljaka i čobana - uriniranje po ulici u urbanim središtima, glasna muzika iz automobila, burne i agresivne reakcije u obitelji, ali i ovo:

„Radovan opet uzdiše, Ranka trpi, meni je svega pun kurac. Uopće tih njegovih Krkovića i Ćućića i sličnih šalabajzera. Uvijek Radovan nekoga poznaje tko će nešto srediti, jer on opet nekoga pozna i sve sami čefuri koji se poznaju i svi nešto sređuju i na kraju ionako zajebu. Ako netko misli da je komunizam izumro, grdno se vara. Radovan ga i dalje fura s tim svojim Krkovićima i Ćućićima. Kod njih je sve ja tebi – ti meni. Ne možeš ići ni u dućan kupiti kruh da Radovan ne kaže: „Čekaj, zvat ću ja Ćućića da vidi jel u pekarni kod Krkovića ostala koja štruca viška!“ Za svaki kurac se traži veza, samo se gleda je li tko na –ić i onda se gleda tko ga poznaje, jer ako je na –ić onda je čefur, a čefura valjda poznaje neki drugi čefur. I isto, ako se pokvari vešmašina onda je ne kupuješ novu ili je odneseš na servis, nego zoveš Krkovića koji poznaje nekog Ćućića koji će to besplatno popraviti. I tako. Sve džabe. Čefur čefuru. Vešmašina onda za dva dana opet ode u kurac. Komunizam je otišao u kurac jer su ljudi radili za male pare. Samo Radovan i njegovi Krkovići i Ćućići to još nisu skontali. Njih je stalno više i posvuda su. Svi se poznaju i čine si usluge, u biti jedan drugoga zajebavaju. Kad sam počeo trenirati basket nije moglo bez Krkovića. Ne, on je morao na Slovanu kontaktirati nekog Ćućića i kao nešto izdilati. A svi ostali su došli lijepo na trening i počeli trenirati. Što ja znam, to je najvjerojatnije zato što su svi oni onda u Jugi došli u stranu republiku i nisu imali blage veze i svi usrani tražili su svoje ljude da im kao pomognu da se lakše snađu jer nisu znali ni jezik ni ništa. Ali nakon trideset godina mogli bi nešto na tom svijetu napraviti bez Krkovića i Ćućića, jebo ga Tito, da ga jebo.“


I dvadeset pet godina poslije – ovako je i u Hrvatskoj. Identično. Smijala sam se ko konj na ovo, iako zapravo nije smiješno, pa i zagrebački gradonačelnik je završio u istražnom zatvoru zbog sumnje na počinjenje prilično slične stvari, samo s nekim drugim Krkovićima i Ćućićima.

Na kraju još i zanimljivost, kad već govorimo o prelijevanju umjetnosti u stvarnost: prema pogovoru Borisa Dežulovića, autora Gorana Vojnovića su slovenski policajci pozvali na obavijesni razgovor, a zatim ga i optužili za kazneno djelo uvrede službene osobe, zbog teksta koji o slovenskim policajcima izgovara njegov glavni lik nakon što ga policajci u ćeliji prebiju kao psa, natjeraju ga da potpiše da ga nisu tukli, a onda ga puste. Vojnović se morao opravdavati da je to u službi teksta i da to ne odražava nužno i njegovo mišljenje o slovenskim policajcima. Optužbe su kasnije povučene pod utjecajem strukovnih novinarskih i književnih organizacija.

Oznake: Goran Vojnović, čefuri raus!, čefuri, Balkan, nepotizam, boris dežulović

28.10.2014. u 10:19 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< siječanj, 2020  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com