Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 21.04.2013.
Dennis Lehane: "Mistična rijeka"
O autoru:
„Dennis Lehane je u nekom drugom životu bio savjetnik za hendikepiranu i zlostavljanu djecu, momak na parkingu, vozač limuzine, knjižničar... dok se nije prihvatio tipkovnice i napisao sedam romana, nakon kojih mnogi u književnom svijetu tvrde kako se radi o jednome od najboljih američkih pisaca današnjice...“
O romanu:
„Roman „Mistična rijeka“, emotivni tobogan u tamnu stranu ljudske prirode, grijeha i pokajanja, proglašen je širom svijeta ne samo krimićem, već i knjigom godine.“
Ovo je, moram priznati, roman sasvim po mom ukusu – na početku podsjeća na Stephena Kinga (dječja trauma, bizarna poput Kingovih reminiscencija), da bi se kasnije razvio u pravi krimić, dok u konačnici predstavlja društvenu kritiku.
Tri su dječaka – jedan iz bogatijeg dijela grada, i dvojica iz siromašnog dijela, sudbinski povezana kada jednoga od njih otmu dvojica zločinaca (on pobjegne nakon četiri dana, ali ostaje veliko pitanje što se ta četiri dana zapravo događalo). Dvadesetak godina poslije – Sean (iz bogatijeg dijela grada) je detektiv, Jimmy je vlasnik dućana i rehabilitirani sitni mafijaš, a Dave (onaj oteti) je tvornički radnik. Nakon što Jimmijeva kćer Katie bude ubijena pod sumnjivim okolnostima, Sean provodi istragu, ali Jimmy odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke i za zločin okrivljava Davea, koji, po Jimmijevom mišljenju, kao zlostavljana osoba zacijelo osjeća nagon nastaviti niz zlostavljanja. Takvu osobu treba eliminirati i time prekinuti zatvoreni krug nasilja.
Postavlja se niz pitanja: kao prvo, koja je snaga razlika između siromašnih i bogatih (Jimmy živi s braćom Savage, sitnim kriminalcima čiju je sestru oženio). Možda mi je najbolji citat o braći Savage (i općenito, najbolji odlomak u cijeloj knjizi) ovaj:
„Braća Savage bili su najluđi, najbješnji, najzagriženiji i najopičeniji jebači koji su se ikad rodili u Ravnici: imali su pogled koji je prodirao kilometar daleko, i tako raspaljiv temperament da bi popis stvari na koje su mogli popizditi ispunio čitavu jednu bilježnicu veličine Starog zavjeta. Njihov otac – i sam opičeni bolesnik – zajedno s njihovom majkom sveticom štancao ih je jednog za drugim svakih jedanaest mjeseci, kao da od 0-24h vodi brzi pogon ratne industrije. Braća su odrastala, nagruvana jedno na drugo, šugava i gnjevna, na krevetu veličine japanskog radioprijemnika, uz željezničke instalacije što su se nekoć nadvijale nad Ravnicom i skrivale sunce, prije nego što su ih srušili kad je Brendan bio dijete. Pod je u stanu bio oštro nagnut prema istoku, i vlakovi što su tutnjali pod braćinim prozorom dvadeset jedan sat na dan, svakog prokletog dana, tresući posranom trokatnicom takvom snagom da bi braća najčešće poispadala iz kreveta i ujutro se probudila nagomilana jedno na drugo, te bi dočekala jutro ljutita kao lučki štakori, mlateći se namrtvo da raščiste teren, kao za dobro jutro.“
Nadalje, jesmo li društveno i socijalno uvjetovani da budemo pošteni, odnosno nepošteni ljudi? (odnosno, ima li socijalni status veze sa sklonošću kriminalu?)
Konačno, može li se čovjek oduprijeti nagonu da čini zlo drugim ljudima?
Kao i u prošlom postu – snimljen je film „Mistična rijeka“ u režiji Clinta Eastwooda, sa Seanom Pennom, Kevinom Baconom i Timom Robbinsom u glavnim ulogama, film ima odličnu ocjenu na IMDB-u, pa uz čitanje preporučujem i gledanje.
Oznake: dennis lehane, mistična rijeka, clint eastwood, tim robbins, kevin bacon, sean penn
