Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 10.09.2012.
Amy Chua: "Majka uspjeha"
A sada nešto sasvim drugačije – kako odgajati (uspješnu) djecu na kineski način! Autorica Amy Chua je profesorica prava na Yaleu, udana je za pravnika i pisca Jeda Rubenfelda, autora romana „Tumačenje umorstva“, i majka je dviju sada već odraslih kćeri, Sophije, koja je koncertna pijanistica, i Lulu, koja je dugo i uspješno svirala violinu, a sada se bavi tenisom.
Evo nekih parametara kako biti uspješna kineska majka (pri čemu nije bitno da doista budete kineskog podrijetla, već je dovoljno da se kao konačnim rezultatom možete pohvaliti superuspješnom djecom):
„Izraz „kineska majka“ rabim slobodno. Nedavno sam, naime, upoznala superuspješnog bijelca iz Južne Dakote (vidjeli ste ga na televiziji) i pošto smo razmijenili iskustva i mišljenja, zaključili smo da je njegov otac, pripadnik radničke klase, nesumnjivo bio kineska majka. Poznajem i nekolicinu podobnih korejskih, indijskih, jamajačkih, irskih i ganskih roditelja. No poznajem i neke majke kineskog podrijetla, gotovo bez iznimke rođene na Zapadu, koje nisu kineske majke, bilo zato što su same tako odlučile ili zbog kakva drugog razloga.
Slobodno rabim i izraz „zapadni roditelji“. Zapadnih roditelja ima svih vrsta. Zapravo, usudila bih se reći da su zapadnjački roditeljski stilovi uvelike raznolikiji od kineskih. Neki su zapadni roditelji strogi, drugi su popustljivi. Ima tu roditeljskih parova istog spola, ortodoksnih Židova, samohranih roditelja, parova bivših hipija, investicijskih bankara i vojnika. Nitko od tih „zapadnih“ roditelja ne mora nužno dijeliti nazore i stajališta pa kad rabim izraz „zapadni roditelji“, ne mislim, dakako, na sve zapadne roditelje – kao što se ni izraz „kineska majka“ ne odnosi na sve kineske majke.
Svejedno, čak i kad misle da su strogi, zapadni roditelji obično nisu ni približno slični kineskim majkama. Primjerice, moji zapadni prijatelji koji sebe drže strogima tjeraju djecu vježbati sviranje svakog dana po pola sata. U najboljem slučaju sat. Kineskoj je majci prvi sat sitnica. Muke joj zadaju drugi i treći.“
Slobodno rabim i izraz „zapadni roditelji“. Zapadnih roditelja ima svih vrsta. Zapravo, usudila bih se reći da su zapadnjački roditeljski stilovi uvelike raznolikiji od kineskih. Neki su zapadni roditelji strogi, drugi su popustljivi. Ima tu roditeljskih parova istog spola, ortodoksnih Židova, samohranih roditelja, parova bivših hipija, investicijskih bankara i vojnika. Nitko od tih „zapadnih“ roditelja ne mora nužno dijeliti nazore i stajališta pa kad rabim izraz „zapadni roditelji“, ne mislim, dakako, na sve zapadne roditelje – kao što se ni izraz „kineska majka“ ne odnosi na sve kineske majke.
Svejedno, čak i kad misle da su strogi, zapadni roditelji obično nisu ni približno slični kineskim majkama. Primjerice, moji zapadni prijatelji koji sebe drže strogima tjeraju djecu vježbati sviranje svakog dana po pola sata. U najboljem slučaju sat. Kineskoj je majci prvi sat sitnica. Muke joj zadaju drugi i treći.“
Ono na čemu se bazira kineski odgoj jest puno veće povjerenje roditelja u sposobnosti djece: njihove su aktivnosti strukturirane i njihov odgoj usmjeren jer kineski roditelji smatraju da njihova djeca mogu podnijeti takav raspored, zbog čega nisu skloni razmaziti djecu. Posljedično, kineska su djeca gotovo bez iznimke uspješna, a u području o kojem govori ova knjiga (bavljenje klasičnom glazbom), Kinezi gotovo prevladavaju.
Vrlo je zanimljiva recepcija knjige u američkoj javnosti (inače, mislim da je vrlo uspješan prenesen prijevod naslova kod nas, iako se u izvorniku knjiga zove „Battle hymn of the tiger mother“) – američki mediji su doslovce razapeli Amy, nazivajući je zlostavljačicom djece, njezino majčinstvo opsesivnim, a njezin odgoj djece sebičnom i luđačkom potragom za samohvalom. TV-voditeljice su joj priznavale da su i same „kineske majke“ ili da su ih odgojile „kineske majke“ iza kamera, ali čim bi se kamere uključile, počele bi postavljati osuđivačka pitanja poput: je li istina da ste kćerima vratili rođendanske čestitke koje su vam izradile zato što ste tvrdili da mogu izraditi i bolje čestitke? Jeste li doista prijetili da ćete spaliti sve njezine plišane igračke? i slično.
OK, a sad osobno mišljenje: moji su roditelji bili prilično strogi i puno su zahtijevali od nas djece. Ne mogu reći da sam se psihički razboljela od toga ili da mi zbog toga nešto nedostaje u životu. Međutim, valja reći i ovo – to funkcionira u zdravom društvu u kojem rad i trud posljedično donose uspjeh; ako uspijevaju oni koji su najbolji, to je jasna putanja koju valja slijediti. No moji su se roditelji našli u nebranom grožđu nakon što smo mi klinci odrasli jer se ispostavilo da se uopće nije potrebno truditi i raditi (već nešto sasvim drugo, ali uopće neću zagađivati blog primjerima), pa se oni danas pitaju jesu li nas pogrešno odgojili.
Kako vi (blogeri koji imate djecu) odgajate svoje potomstvo?
