CITATOLOGIJA
Srkala je kavu i solila je očima.
Suzana Abspoel Đođo: "Snajperist"

Nekad smo ih voljeli, nekad su nas voljele. Ne nužno u isto vrijeme.
Željko Maurović: "Stare ljubavi"

Gore, na nebu, Bogovi su palili prve cigarete.
Veselin Gatalo: "Lov"

Jednom nam je pričala da je ona reinkarnacija Ivane Brlić-Mažuranić i Džingis-kana.
Danilo Brozović: "Adrenalin"

Baš sam davio mačiće na potoku, kada je preko livade dotrčao Toni i sav zadihan objavio: stigli su Francuzi!
Zoran Lazić, iz zbirke "Miss Krampus"


Elektronske cigarete & e-pušenje

FORUMI:

e-cigarete.info
elektronske-cigarete.info
Vaper-club
E-cig Serbia

WEB-SHOPOVI:

Hrvatska:

Ecigareta (Osijek)
Dimilica
Evapor (Donji Miholjac)
MTM store (Zagreb)
ROVI ili e-cigarete.net
Parilica
Egotek (Zagreb)
300 čuda (Split)
Nubilum (Varaždin)
GoldenZ (Pula)
TKIS e-tekućine (Zagreb)
SM-Bjelovar
Calligo (Zagreb)
Svijet pare (Našice)
V2 smoke
Mysteria (Petrinja)

Srbija:

Mayess
Inhalika
Eliquid

EU:

Pink Mule
InTaste
Toscana Mall
Ego2.pl
Inawera

Kina:

Fasttech
China-sells
Health Cabin
Heaven Gifts
E-cig.com

Stara Bookaleta

31.01.2006., utorak

Pjesmom na pjesmu

Otkad se bavim riječima, samo jednom mi se doista ukazala pjesma. Ide ovako:

Ča se sve va brajdah najde

Bontempo, brajdica, brgonja, teran
amburva, cibabiba, zake, baderjan
bergonja, čičuja, pagadebit, činčot
cika, šupljika, trebijan, merlot.

Koloroža, fragula, las, likant, gnjijet
duranija, hrvatica, piloza, karbunet
beli teran, trbijan, draganela, đovanin
malmazija, malvasija, pintuor, tinturin.

Plavina, ulovina, belina, petešić
ošćina, bilina, surina, pupčarić
mali teran, pagadebit, trminić, šanžlak
muhozobac, pasazobac, plemenka, trunjak.

Hrbatica, brajdenica, karbonera, plavac
indijana, inzulana, vizulana, šajbac
oport, rafoško, šajbec, tinta, šimiljon, treminer
petehovo jaje, vela pergula, vetriner.

Šajbeš, tintar, malvašija, pergola, plihač
španjol, španjo, uvaca, kokula, plitkač
valtliner, plavinac, hršćavac, malvažija
izulana, anzulana, muškat, i tintorija.


Nekoliko riječi objašnjenja. Naslov pjesme parafraza je puno starije pjesme "Ča se sve va jamah najde" poznatog (i nažalost pokojnog) pazinskog speleologa, ekologa, boema, anarhista (i još koječega) Drage Opašića Billyja. Stihovi pjesme "Ča se sve va brajdah najde" sastavljeni su od dijalektalnih naziva za razne sorte vinove loze, mahom one "starinske", danas većinom izgubljene i zaboravljene, iako među njima ima i prepoznatljivih naziva. Te sam nazive, uz gomilu drugih dijalektalnih izraza za pojmove iz tradicijske materijalne kulture, sakupljao širom Istre mahom sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća (to smo već spominjali u nekoliko postova o Istarskom besidarniku), kasnije tek dopunjujući fond povremenim slučajnim nalazima.

Pjesma mi se ukazala (eto, da iskoristim termin Igora Grbića) početkom ovog tisućljeća, kroz dva uzajamno poticajna povoda. U to doba se pripremala izložba, a uz nju i knjiga, u čast stote obljetnice prve sveistarske izložbe vina, održane 1901. godine u Pazinu, čemu sam dao i svoj mali doprinos, pa su se tijekom sređivanja materijala iz riječi razbacanih po papirima i fajlovima počeli ukazivati melodični nizovi slogova i rima. No, drugi i konačni poticaj došao mi je iz slično koncipirane pjesme mnogo uglednijeg kolege Daniela Načinovića. Njegova pjesma ide ovako (prepisat ću samo polovicu):

PERSONALSTAND DER K.U.K KRIEGSMARINE
(Ein Teilchen)

I

picinich rainer kutschera czapek
kassager švrljuga tittelbach sajz
panger podgornik coroszacz wieden
szecheny muscha bosznay und meiz

gramaticopolo parenzan perko
vogrich cocianig marusak sturm
willenik yaldez kovačić bulla
borovszky mazuranić dobrentei wurm

eberle wukellić viscovich pillwax
bernetich krčmar hovorka klopp
turina giadrossich dorčić ivanac
prendini szmola klobučar popp

kangrga vesely patek benussi
zemanek zaukotich streyhofer zorn
cremeville zsoldak stepancich dreher
dunay moretti scopinich thorn


I drugi dio Načinovićeve pjesme nastavlja se u istom stilu: nabrajanjem i ritmičko-slogovnim kombiniranjem prezimena negdašnjih mornara na službi u austrougarskoj mornaričkoj ratnoj luci u Puli. Pjesmu je Načinović inače redovito čitao na svojim nastupima tih godina, a objavljena je u genijalnoj knjizi "Jingle Joyce", za koju je autor dobio nagradu na književnom natječaju Drago Gervais 2001. godine (kasnije i niz drugih nagrada), a koju je objavio Izdavački centar Rijeka 2003. godine. Moja je pjesma pak tiskana u zborniku "Stoljeće vina", objavljenom u Pazinu u prosincu 2001. godine.

- 11:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.01.2006., ponedjeljak

Lijepo je kad direktori brinu

He-he, kod Direktora svemira sam uvršten u konkurenciju za blog tjedna. Na popisu je pet blogova po Direktorovom izboru, a redoslijed se određuje glasovima publike. Fala na pažnji!

- 15:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Muke po natječaju

Pretpostavljam da će, među ljudima koji će ovo čitati, omjer ljudi koji su se ikada javili na neki književni natječaj i ljudi koji su ikada organizirali neki natječaj, biti premoćno u korist "javljača", i da malo tko zapravo ima ikakvu konkretniju predodžbu kako to izgleda organizirati i provesti neki natječaj. E, zato ovo i pišem, polazeći od petogodišnjeg iskustva organiziranja i provođenja Istrakonovog natječaja za kratku SF&F priču (do 5 kartica, odnosno 9000 znakova uključujući i razmake, ni znaka više). Iskustvo se moralo stjecati metodom pokušaja i pogrešaka, kroz godine se o raznim pogreškama uspijevalo poučiti i sudionike natječaja, no nadam se da će nekome biti zanimljivo čuti kakvih je to pogrešaka bilo, kakve su situacije iz toga nastajale, i kako su rješavane. Naravno, ako se nešto provodi iz godine u godinu, uvijek dolaze novi ljudi, koji još o nekim bitnim stvarima nisu poučeni, tako da organizatori natječaja neprestano dobivaju novi materijal za pametovanje o tome kako nešto treba ili ne treba činiti. Pridržavaju li se sudionici natječaja pisanih i nepisanih pravila, ili pak pukih pravila pristojnosti pri svom javljanju na natječaj, neće samo olakšati organizatorima rad na završnim fazama natječaja, nego će time pridonijeti da njihovo djelo, njihov rad kojim se javljaju na natječaj, bude sagledano koncentriranije i objektivnije, pa čak i da uopće bude sagledano (pročitano).

Istrakonov natječaj, koji se provodi od 2002. godine, ima neke polazne pretpostavke od kojih svaka ima svoje više ili manje bitne razloge. Među ostalim:

- Traže se priče točno određene kategorije, tzv. minijature, duljine do pet kartica teksta. Podrazumijeva se da smo apsolvirali pitanje žanra, i da priče koje nisu žanrovske - otpadaju iz konkurencije. Za takvu formu odlučili smo se iz više razloga: nigdje u državi ne postoji sličan način poticanja i vrednovanja SF&F minijatura, s minijaturama se daje prilika većem broju autora, a pogotovo debitanti ili početnici, koji možda psihološki odnosno autorski nisu spremni na duže forme, mogu doći do izražaja. Drugim riječima, Istrakonov natječaj je i neka vrsta poticaja na pisanje SF-a uopće, i za iskusne i za neiskusne autore. K tome, Istrakonov natječaj i zbirka koja iz njega proizlazi vezani su uz konvenciju Istrakon, pa je cilj autore koji uđu u zbirku pozvati na tu konvenciju, tu ih javno pokazati njihovoj publici, i dati im priliku da se malo provesele, zabave, i razmijene ono što već žele razmijeniti sa sebi sličnima. Takva shema je zgodnija kad je dvadeset ljudi u pitanju, nego da ih je samo tri ili sedam, koliko bi ih bilo da su u natječajnim pravilima određene duže forme.

- Zatim, Istrakonov natječaj je anoniman, i tog se pravila držimo do daske pošteno. Sve priče koje stignu na natječaj ravnopravne su, sve se čitaju i vrednuju s potpuno istih polaznih pozicija, i tek kad se donesu odluke o rezultatima natječaja (među članovima komisije usuglase stavovi o pričama koje "otpadaju", o onima koje ulaze u zbirku, i onima koje dobivaju nagrade, i te se odluke više ne mogu mijenjati), tek se tada otvaraju koverte sa šiframa i tek se tada saznaje tko je kojoj priči autor.

- U uvjetima koji se postavljaju pred sudionike natječaja, nekoliko ih je tehničke naravi: uz duljinu priče (o čemu će više biti riječi kad počnem nabrajati pogreške), tražimo jedan primjerak otiska priče, i jedan primjerak priče u elektronskom obliku, kao tekstualnu datoteku na disketi ili CD-u. Priča na papiru je "kontrolni uzorak", komisija čita priču iz fajla, a iz poslanog fajla priča ide i na dalju obradu odnosno u pripremu knjige. Ti tehnički uvjeti natječaja najviše zbunjuju naše sudionike, tu imamo najveću zbrku i najveće muke u tehničkoj provedbi natječaja.

Zato ću sada pokušati pobrojati pogreške i neobične problematične situacije koje su nam se događale u minulih pet godina, e kako bi od toga, možda, neki koristan poučak izvukli budući sudionici ne samo Istrakonovog nego i drugih književnih natječaja, a možda i njihovi organizatori. Evo redom:

- Najprije, pitanje duljine teksta. Pojam "kartica" koji se najčešće koristi u svim komuniciranjima koja se odnose na obradu teksta radi objavljivanja, najjednostavnije se može objasniti kao skup od 1.800 znakova, a pod znakovima se podrazumijevaju slova, brojke, znakovi interpunkcija, i prazni prostori između njih (blankovi). Većina programa za obradu teksta ima komandu "word count" (u onima s hrvatskim sučeljem: brojanje riječi), koja će piscu reći koliko mu tekst ima znakova, i time mu pokazati koliko još može dopisivati, ali i koliko, u slučaju potrebe, mora skraćivati. Nismo cjepidlake, dopustit ćemo neko minimalno prekoračenje od nekoliko desetaka znakova, ali stvarno nam nije jasno kako nam netko, umjesto propisanih 9.000 znakova, može poslati priču koja broji čak 12.000 znakova (svake godine imamo barem tri-četiri takve), a jednom smo dobili i priču od punih 25.000 znakova. Takve priče, kolikogod bile dobre, idu u koš, jer uvažiti njih ne bi bilo pošteno prema drugim autorima koji su se disciplinirano držali propisane duljine, i svoju kreativnost prilagodili tom zadanom okviru.

- Zatim, vrijeme slanja. Sudionici natječaja najčešće ne misle da njihove kuverte netko mora primiti, otvoriti, provjeriti je li sve na broju, tehnički pripremiti za komisiju, a to je fizički posao koji se ponavlja onoliko puta koliko koverti ima na stolu. Istrakonov natječaj je otvoren skoro punih godinu dana, od prvog dana nakon završetka Istrakona (kao konvencije, događaja poznatog datuma), pa do 15. siječnja sljedeće godine, i tako je već godinama. Unatoč tome, 90 posto priča stiže nam u zadnjih pet dana oko krajnjega roka za slanje, i uvijek ima ljudi koji će nakon toga roka nazvati ili pisati (dakle, potruditi se naći broj kojeg treba zvati ili adresu na koju treba pisati) i pitati do kada je rok za slanje priča. Tekst natječaja za sljedeću godinu uvijek se objavljuje najprije u knjizi za ovu godinu, a zatim i na otprilike stotinjak drugih mjesta i svatko kome je stalo, može ga lako naći.

- Sadržaj koverti koje nam šalju sudionici natječaja daleko je od jednoobraznosti (koja bi nam jako olakšala život). Idealna koverta koja se šalje na Istrakonov natječaj trebala bi izgledati ovako: pošiljku čini jedna velika koverta u koju je upakirano sve ostalo. Uz adresu primatelja na koverti obavezno treba napisati "za Istrakon", inače se pošiljka može izgubiti u masi druge službene pošte. U velikoj koverti trebaju biti zapakirana tri obavezna elementa: print priče na papiru, potpisan šifrom; snimak datoteke s pričom na disketi ili CD-u; i mala zatvorena koverta na kojoj je napisana samo šifra (ista ona kojom je potpisana priča), i eventualno naslov priče; a u toj maloj koverti na papiriću trebaju biti stvarni podaci o autoru, zajedno s kontakt podacima poput telefona ili e-mail adrese.
Mnoge koverte koje nam stižu nažalost nemaju taj "idealan sadržaj": u otprilike petini slučajeva nedostaje ili disketa ili kovertica s rješenjem šifre. Neki nam autori šalju u posebnoj koverti priču i disketu, a u posebnoj koverti rješenje šifre - i, kako onda da "sparimo" te dvije koverte bez da onu manju, sa šifrom, unaprijed otvorimo? Ima i autora koji nam šalju više priča (propozicije natječaja dopuštaju tri priče po autoru) - svaku u svojoj koverti i svaku s drugom šifrom, što je nepotrebno, slobodno ušparajte novac i šaljite sve u jednoj koverti, ishod će biti isti.

- S disketama, kad ih u pošiljci uopće ima, je u minulih pet godina bilo svakakvih veselih doživljaja. Od cca 380 priča koliko smo ih ukupno dobili u ovih pet godina, za dvadesetak ni diskete ni CD-a uopće nije bilo (onda je radila Recognita, što drugo, no dobro je da sam to uopće imao, netko drugi bi takvu pošiljku bez pardona škartirao), desetak puta sam na disketi dobio virus, dvadesetak puta je disketa bila oštećena a fajlovi nečitljivi, čak ni nakon scandiska i sličnih intervencija, petnaestak puta je na disketama umjesto priča bilo nešto sasvim drugo - neki drugi fajlovi, igre, jednom čak cijeli nečiji diplomski rad, nekoliko puta samo shortcuti na priče umjesto priča, itd. CD-i nisu ništa sigurniji nego diskete u ovom slučaju, i njih je bilo neispravnih ili s pogrešnim sadržajem. Zar je teško nakon što snimite priču na disketu ili CD - provjeriti jeste li snimili ono što ste htjeli i je li sve u redu?

- Šifre su posebna priča. Šifre su potrebne zbog anonimnosti natječaja, no uvijek ima sudionika koji ne žele (ili ne znaju?) biti anonimni, pa nam umjesto šifre daju pravi potpis, ili svoje ime napišu naopako, ili šifrom provociraju (tako nam kasnije kažu, naravno da nam nije ni na kraj pameti baviti se razotkrivanjem šifri prije nego za to dođe vrijeme) da pogađamo o kome se radi. Neki autori šiframa izražavaju stav prema uvjetima natječaja, tako nam se jednom jedan autor potpisao šifrom koja je glasila "Ova je priča prije imala 13.000 znakova i bila je puno bolja"; neki namjernu pišu šifre u četiri-pet redaka misleći da će nas time nasekirati ili nasmijati, što li. Šifra je samo identifikator, oznaka, apsolutino nije bitno kakva je, problem je kada šifre nema, a još veći kada nema rješenja šifre odnosno podataka o stvarnom autoru. U jednom od prvih natječaja, jednom smo autoru za objavljivanje u zbirci odabrali sve tri priče, ali kad smo otvarali koverte s rješenjima šifri (da, taj je autor uredno poslao koverticu) - ova je bila prazna. Nikakve indicije nije bilo tko bi autor mogao biti. Pravu smo detektivsku potragu tada pokrenuli, čak s mnogo smiješnih i anegdotalnih detalja, i tajnu razriješili pukim slučajem: naša šifra bez rješenja bila je naslov priče očito istog autora ali poslane na jedan drugi natječaj! Na moj "javni poziv" u potrazi na nepoznatim autorom, javio se organizator tog drugog natječaja, i pomogao nam da ispod priča stavimo pravo ime autora.

- Ipak, najkompliciranija i najaznovrsnija iznenađenja zatjecala su nas na disketama ili CD-ima, u fajlovima s pričama. Skoro svaka priča pisana je u drugom fontu, mnoge i u raznim bojama, fajlovi su imali svakojaka zaglavlja i podnožja, bilo je svakojakih divljih formatiranja, neki su fajlovi kopirani bez ekstenzija, neki su uz tekst imali i razne tablice, frejmove, čak i ilustracije. Istina, nije to ništa što se ne može srediti (osim ludih fontova ako ih na svome stroju nemam, što daje rizik da se moja interpretacija slova s kvačicama razlikuje od autorovih), ali na to odlazi jako puno vremena, koje bi se korisnije moglo utrošiti kroz bavljenje tekstom, a ne njegovim oblikovanjem. Mogli smo sve detalje o tome kako snimiti priču staviti i u tekst natječaja, no gdje bi nas to odvelo, natječaj bi ispao predug. Ipak, ako ćete slati neke priče na neki natječaj, pokušajte se pri kreiranju njihovog elektronskog oblika, držati sljedećih postavki:

1. Priču pišite u Wordu za Windowse ili kojem god drugom programu, u fontu Times New Roman, u veličini od 12 točaka, u crnoj boji, ali ju sejvajte kao .rtf datoteku. Lakša je, jednostavnija za rukovanje, i otpornija na viruse. Na disketu/CD ju snimite dvaput, kao original i kao sigurnosnu kopiju, tako da vam ju ne pojede "bad sector" koji se na disketi može pojaviti, među ostalim, pri kontaktu vaše pošiljke, primjerice, s magnetom u telefonu, koji ju može nepovratno oštetiti.
2. Na početku fajla stavite naslov priče, pa ostavite jedan prazan red, pa onda dolazi tekst priče, pa na kraju potpis odnosno šifra, i pazite da nakon potpisa/šifre ne bude suvišnih praznih redova!
3. Ne stavljajte nikakva zaglavlja ni podnožja, ni brojeve stranica, ne mijenjajte "page properties" odnosno veličinu margina, ne umećite stilove, i nije važno da prored bude najveći (kao što je važno za otisak na papiru); vaša priča u elektronskom obliku neće ići u dalju obradu u obliku u kojem ste je kreirali na ekranu, nego u obliku "čistog" teksta.
4. Dijaloge, ako ih u priči ima, pišite s crticama na početku uvučenog reda radije nego s navodnicima, ali pazite da vam pri nastavku pisanja ta crtica ne postane automatski "natuknica" koja se ponavlja sa svakim novim "enterom", dakle, dobro je isključiti takvu automatiziranu opciju u vašem programu za pisanje.
5. Pobogu, pregledajte priču prije slanja, pripazite na jezik, gramatiku, pravopis, propustite svoj tekst barem kroz "spelling checker", nepismena priča ostavlja loš dojam i ima više šanse biti eliminirana.

Hm, je li ovo postao "tehnički priručnik za organizatore i sudionike književnih natječaja"? Ako je barem dijelom na tom tragu, nadam se da sam učinio dobro djelo. Čitamo se, a vi - samo pišite!

- 12:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

Prošlost budućnosti

Svakih petnaest dana uz prvu jutarnju kavu i obaveznu čašu vode na stolu mi je i novi Zarez, a prvo što u njemu pročitam, tamo negdje pri posljednjim stranicama (ostalo, pri ovom prvom jutarnjem susretu, samo prolistam), kolumna je Nevena Jovanovića, "Noga filologa" (spominjao sam ga/ju više puta, ima i blog, evo linka u stupcu desno). Svaki put me iznova ugodno iznenadi izbor teme, pristup, razrada, i čudesni putovi kojima tekst zavrluda; i dalje je Noga filologa meni osobno najzanimljivija redovita rubrika u bilo kojem mediju bilo koje vrste.
Ovaj put se Neven dohvatio, bar naizgled, SF-a. Polazeći od nekih postavki romana Mission of Gravity Hala Clementa iz 1954. godine (neću prepričavati, kupite Zarez i pročitajte sami, doista vrijedi), autor iz bjelodanih primjera kako su se mnogi SF autori malo prevarili u zamišljanju nekih sitnica u budućnosti, preokreće žarište teksta u tezu kako je nama iz budućnosti zapravo jednako teško zamisliti kakve su neke sitnice iz naše svakodnevice doista mogle biti u prošlosti. Život u negdašnjici zapravo nam je jednako (ne)dokučiv kao i život u budućnosti, a da je tome tako, ne svjedoči nam samo književnost kojoj su vrijeme nastanka i vrijeme radnje udaljeni stoljećima, nego i životno (i umjetničko) iskustvo jedne generacije. U svome novinarskom poslu razgovarao sam s ljudima koji se živo sjećaju života u kućama bez dimnjaka (o WC-ima da i ne govorimo), ili pak svakodnevnog pješačenja od središnje Istre do Trsta i natrag, radi, recimo, prodaje jaja na tamošnjim tržnicama, ili pak prozorskog stakla kao luksuza imućnijih.
Kad se nedavno reprizirala prva, originalna serija Zvjezdanih staza, s Kirkom, Spockom, Scottyjem i ekipom, mnogima su u današnjoj eri mobitela bili smiješni njihovi komunikatori nalik na već za nas demodirane brijaće aparate (imao sam jednog takvog Remingtona, bio je sav kockast baš kao i Kirkov komunikator), ili pak preklopni prekidači i lampice na onom prvom lončasto-tavastom Enterpriseu. No, da netko danas piše scenarij za Zvjezdane staze, bio bi prisiljen smisliti neki komunikacijski uređaj koji mora biti savršeniji i začudniji od današnjih mobitela, ne? Zato je SF, uz ostalo, i spomenik vremena u kojem je nastajao, a ne samo vizija vremena o kojem piše. A istodobno, prošlost kao predmet povijesne znanosti ispada puno kompliciranija nego što se može rekonstruirati iz spisa, starih novina i arheoloških nalaza.

- 11:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.01.2006., utorak

Zaključen Istrakonov natječaj

15. siječnja istekao je rok za slanje kratkih SF&F priča (do 5 kartica) za ovogodišnji Istrakonov natječaj. Pričekali smo još koji dan da stignu pošiljke poslane u zadnji čas, i nakon završnog zbrajanja s ponosom obznanjujemo da smo ove godine dobili ukupno 76 priča, iz svih krajeva lijepe naše, pa i iz susjednih nam država. Žiriranje je u tijeku, a za javnu obznanu rezultata morat ćete pričekati prvi dan Istrakona, dakle petak 31. ožujka, kada će se pojaviti i zbirka; a svečano proglašenje pobjednika i uručenje nagrada (iz ruku počasnog gosta Istrakona Briana Aldissa) zakazano je za drugi dan Istrakona, subotu 1. travnja, u 20 sati.
Rado ću podsjetiti na dosadašnje natječaje, njihove pobjednike, a i još neke odjeke priča iz dosadašnjih Istrakonovih zbirki:
- 2002. smo na natječaj dobili 57 priča, a 19 najboljih objavljeno je u zbirci Tvar koja nedostaje. Pobijedio je Raul Jereb iz Rijeke s pričom Ruhtakh, druga nagrada dodijeljena je Marini Jadrejčić iz Kanfanara za priču Tužna madona, a treća nagrada Velimiru Rodiću iz Zagreba za priču Uživajte!. Dvoje autora je za priče iz ove zbirke dobilo i nagradu Sfera: Zoran Krušvar u kategoriji minijature za priču Igra, te Marina Jadrejčić u kategoriji kratke priče za priču Tužna madona.
- 2003. godine je na natječaj stiglo također 57 priča, a u zbirci Svijet tamo iza objavljene su 23 najbolje priče. Pobijedio je Veselin Gatalo iz Mostara s pričom Vuk, drugu nagradu dobio je Zoran Krušvar iz Rijeke za priču Demoni, a treću Marina Jadrejčić iz Kanfanara za priču Ljudi bez lica. U zbirku je uvrštena i priča Zorana Krušvara Brodovi u tami, koja je iduće godine nagrađena Sferom.
- 2004. godine na natječaj stižu 84 priče, od kojih u zbirku Bolja polovica ulazi 25 najboljih. Prvu nagradu osvaja Bojan Sudarević iz Zagreba za priču Na prodaju: Mona Lisa, drugonagrađeni je Robi Selan iz Labina za priču The Istrian beast, dok treću nagradu dobiva Vedran Radovčić iz Zagreba za priču Hypnos. Za priču iz ove zbirke, Bilo jednom, Saša Škerla iz Pule dobiva nagradu Sfera za 2005. godinu, i tako već treću godinu zaredom priče iz Istrakonovih zbirki suvereno dominiraju u konkurenciji za Sferu između više od stotinu tijekom godine u raznim medijima objavljivanih minijatura. Nije nam krivo, ne.
- 2005. godina bila je rekordna: na natječaj je stiglo 115 priča, a u zbirci Ispod i iznad objavljeno je čak 35 najboljih. Pobijedio je Darko Macan iz Zagreba s pričom Preko Kalavalahalatine, druga nagrada pripala je Nenadu Stojkoviću iz Pule za priču Anaris, a treća Daliboru Perkoviću iz Zagreba za priču U fazi. Novouvedena posebna nagrada za najbolju obradu istarske teme (istarski pršut, cijeli) dodijeljena je Marini Jadrejčić iz Kanfanara za priču Zmajeve brazde.

Eto, tako je bilo u četiri dosadašnja Istrakonova natječaja. Tko će ove godine dobiti prvu nagradu od 1.500 kuna? Tko će dobiti drugu nagradu od 800 kuna? Tko će dobiti treću nagradu i 500 kuna? Tko? Kome će ove godine pripasti istarski pršut? Kome? Stay tuned!

- 11:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Malo TV-propagande

Današnji nastavak emisije Na rubu znanosti (u ponedjeljak, 23. siječnja, s početkom oko 23:15) urednika i voditelja Krešimira Mišaka bit će posvećen Julesu Verneu, a u njenoj je pripremi sudjelovalo više članova pazinskog Jules Verne kluba. U prilozima će nastupiti članovi Kluba Radenko Sloković, Mirko Grdinić i Marko Fančović, a u studiju će Mišakovi sugovornici biti Milena Benini i moja malenkost. Bit će mi drago čuti ili čitati vaše dojmove o emisiji.
Za dvadesetak dana ćemo na HTV-u imati još jednu atraktivnu promociju naših fantastičarskih tema, naime prije nekoliko dana u Kringi je prilog o vampiru Juri Grandu snimala ekipa emisije Globalno sijelo.

- 10:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Prva "Vampirska noć" - pun pogodak

"Ne vjerujem u vampire, ali volim pisati o njima jer tako mogu slobodnije progovoriti o mnogim ljudskim osobinama iz stvarnoga života", kazala je Viktoria Faust, prva dama hrvatskog horrora, i ujedno prva gošća serije književnih večeri Noći vampira u Kringi, koje su dio sada već višesadržajnog projekta Jure Grando - vampir iz Kringe. Prva je Vampirska noć u kafiću Vampire u Kringi, u subotnju večer, 21. siječnja, protekla fenomenalno - odaziv je bio iznad svoh očekivanja, sva su sjedeća mjesta bila popunjena, a mnoštvo se ljudi lijepo zabavljalo i u susjednoj prostoriji oko šanka. Među gostima je bilo dosta ljubitelja horror književnosti koji su došli iz raznih krajeva Istre, a dražesno je bilo vidjeti i lijep broj starijih mještana. Tulum je potrajao i još poprilično nakon završetka službenog programa.
Otvarajući književnu večer, načelnik općine Tinjan Vlado Ivetić, ugodno iznenađen brojnošću publike koja se okupila u kafiću Vampire, poželio je da ova originalna i nesvakidašnja tema i ubuduće bude "magnet za privlačenje turista". U živopisnom protokolu otvorenja prve Noći vampira, općinski pročelnik Mladen Rajko predstavio je uzvanicima, od kojih su mnogi prvi put tada došli u Kringu, osnove projekta o vampiru kojim se na temelju autohtone legende ovog kraja i povijesnih zapisa želi razvijati nove turističke, kulturne, gastronomske i gospodarske sadržaje. Neki su takvi sadržaji odmah i predstavljeni: vlasnik kafića Vampire Robert Hrvatin predstavio je i gostima ponudio na kušanje dva nova vampirska napitka - Grandovu supu, koja se od originalne istarske supe razlikuje po tome što joj je dodan češnjak i još neki tajni sastojci, i malo lakšu, "žensku", Ivaninu supu. Prve suvenire kojima se promovira legenda o križanskom vampiru: glogov kolčić na privjesku, boce oslikane jezovitim pejzažima Kringe, bočice s češnjakom u rakiji (za hitne slučajeve!) i razne dekorativne minijature, predstavio je tinjanski poduzetnik i proizvođač suvenira Branko Banko (inače bloger Bellarte), uručivši zatim prvu oslikanu bocu gošći Viktoriji Faust. Razmjena poklona je zatim nastavljena i nekim neočekivanim gestama: Viktoria Faust je Robertu Hrvatinu poklonila novi još nekoliko horror-knjiga za prošli thedan osnovanu knjižnicu odnosno horror-zbirku namijenjenu budućim gostima kafića, a kanfanarska umjetnica Ines Burić Šabanović je Hrvatinu uručila svoju sliku Vampir, kao doprinos sadržajnom oplemenjivanju ovog zanimljivog prostora.
U nastavku večeri Viktoria Faust je govorila o svojoj književnosti i predstavljala svoje dosad objavljene knjige, a izvatke iz njenih tekstova čitali su učenici tinjanske osnovne škole. Zanimljivo je da u vampirskoj tematici ova autorica vidi prije svega simboliku za mračnije strane ljudskih karaktera, a vidljiva fabulativna borba između dobra i zla između vampira i njihovih protivnika ili žrtava u takvoj je književnosti tek živopisni prikaz unutrašnje borbe u svakom ljudskom biću. Najprije kroz književnost, a u novije vrijeme ponajviše kroz film, vampirska je tematika postala sastavnim dijelom mode i popularne kulture, a budući da su u Transilvaniji lokalni poduzetnici pokazali kako se na potpuno izmišljenim temeljima može graditi profitabilna turistička priča o vampirima, ona smatra da su Kringa, Tinjanština i Istra uopće, idealni baš za takve oblike turističke i kulturne ponude, pogotovo jer iza sebe imaju baštinu koju ne treba izmišljati.
Uz tinjanske i križanske domaćine, Noći vampira suorganiziraju pazinske udruge Albus i Jules Verne klub, a sljedeća će književna večer biti održana sredinom veljače, kada će u Kringi gostovati pisac Boris Perić.

- 00:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

Književna večer s Viktorijom Faust

Viktoriju Faust zovu "prvom damom hrvatskog horrora", budući da je najproduktivnija, a bogami i najcjenjenija autorica ovoga žanra na domaćoj književnoj sceni. Dosad je objavila sedam knjiga horror-proze: roman "U anđeoskom liku zvijeri" (2000.), zbirke priča "Galerija užasa" (2003.), "Skice za umiranje" (2003.), "Vampirski snovi" (2003.), te još romane "Anđeo na mome grobu" (2003.), "Smrtno uplašen" (2005.) i "Neizgovorena priča" (2005.), kao i niz priča po periodici. Dvostruka je dobitnica nagrade "Sfera", za minijaturu "Teško je biti vampir" (2002.) i za kratku priču "Vrištač" (2004.)
Eto, ta i takva Viktoria Faust bit će prvi gost "Vampirskih noći" u Kringi, gdje će se jednom mjesečno predstavljati ponajbolji hrvatski horror pisci.
Književna večer s Viktorijom Faust dogodit će se u subotu, 21. siječnja, u 20 sati, u kafiću "Vampire" u Kringi (desetak kilometara od Pazina prema Poreču). Uz talk-show s autoricom i predstavljanje njenih djela, gostima nudimo na uživanje i prve vampirske koktele ikad doživljene u domaćem ugostiteljstvu, te na kraju večeri, kao posebnu poslasticu, kušanje jednog novog napitka (kojeg, to do subote mora ostati tajna) koja fenomenalno spaja istarsku tradiciju s legendom o istarskom vampiru Juri Grandu.

Vidimo se u subotu, svi ste pozvani!

- 09:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak

Blogeru doletio balon iz Francuske

Danas me posjetio kolega bloger Bellarte i donio zanimljiv artefakt kojeg je pronašao za jutarnje šetnje tijekom jednog od posljednjih dana rijetkih sunčanih prijepodneva. U travi, na livadi, zagledao je cedulju za koju je bio privezan okrhak raspuknutog ružičastog balona, a na cedulji piše, na francuskom, sljedeće (neću moći prenijeti slova s francuskim naglascima, no nadam se da će onima koji znaju francuski, a kojeg ni ja ni on ne znamo, ipak biti razumljivo):

L'association mouillerennaise "Aidons les"
Organise le TELETHON 2005
Sur le theme national:
"Toi et moi en guerre contre la maladie"

Tu peux ecrire ton message, dessiner ou colorier

ATTENTION:
Pour le lacher de ballons viens des 15 heures le 3 decembre 2005 sur l'esplanade de l'Hotel de ville de Mouilleron le Captif

Prix du carton: 1 euro


Kartončić s ostatkom balona Bellarte (koji o tome piše i na svome blogu, naravno) je pronašao 15. siječnja, znači da je, ako je balon pušten, kao što iz spomenutog datuma pretpostavljam, 3. prosinca, od središnje Francuske do Tinjana u Istri putovao 43 dana. Frankofonci, ako vam nije teško, pomognite da dešifriramo što piše na kartončiću! Meni se čini da se radi o sljedećem: neka organizacija, udruga, što li, u gradiću Mouilleron le Captif (hvala Googleu na linku) organizirala je akciju puštanja balona, koje su ljudi kupovali za 1 euro, i time skupljala priloge za neku akciju protiv neke bolesti. Baloni su se puštali 3. prosinca ispred gradske vijećnice u spomenutom gradiću. Na kartončiću je potpisan/a Tessier Landry, odnosno, to bi bila osoba čiji je balon uspio doletiti čak do Istre. Nigdje ne piše što se očekuje od nalaznika kartončića odnosno balončića, no Bellarte kaže da će svakako javiti na navedenu adresu kakva je sudbina njihove poruke. Dražesno!

- 23:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čang Kaj Švejk

Kasni ručak, lijeno poslijepodne, vani minus deset, s kauča gledamo Najslabiju kariku. Na pitanje u kojoj je državi rođen vojskovođa Čang Kaj Šek, natjecateljica odgovara "U Poljskoj"! Probuđena iz drijemeža mojim urlikanjem, žena se zanima što je bilo, pa kad joj ponovim, ona mrtva hladna ispali: "Ma sigurno je mislila na Švejka". Nakon toga nije više mogla drijemati od mog neprestanog cerekanja, barem neko vrijeme.
Eto, to su te sitnice koje čine život ljepšim :-)

- 18:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.01.2006., nedjelja

Vampirski kokteli

Vampiroljupci, pozor! Priča o vampiru Juri Grandu iz Kringe dobiva nove nastavke, prije svega zaslugom mašte i poduzetničkog duha domorodaca iz ovog pitoresknog drevnog mjestanca nedaleko Pazina. Na slici vidite dva vampirska koktela, u rukama čovjeka koji ih je smješao i kreirao, Roberta Hrvatina, vlasnika kafića "Vampire" u Kringi. Lijevi, onaj mutniji s pjenom, se zove "Vampirsko srce", a desni, onaj prozirniji, je nazvan "Jure Grando". Uočite da su umjesto uobičajenih šarenih suncobrančića u čaše s koktelima uronjeni štapići s napiknutim režnjevima češnjaka! Zgodna, ali i okusom sasvim odgovarajuća dosjetka, uvjerite se kao što smo se i mi uvjerili! Oba su koktela predstavljena na konferenciji za novinare prošlog petka (tamo su bili kolege iz Jutarnjeg i Večernjeg, nadam se da će i oni nešto napisati). Bio je petak trinaesti, i bila je noć punog mjeseca, dakle, tajming nije mogao biti bolji. Lijepo smo se zabavili, pa i natulumarili uz spomenute vampirske koktele i još neke tekuće delicije (dobro, ni krutih nije falilo) o kojima će se tek čuti, no najprije nekoliko tom prilikom priopćenih informacija:
- u kafiću "Vampire" stvara se, neću spekulirati koliko je to originalno ili jedinstveno, zbirka horror knjiga, a začeta je donacijom pazinske Sf&F udruge "Albus" (riječ je o prvom hrvatskom izdanju romana "Dracula" Brama Stokera, dar Borisa Perića, i dva nova romana Viktorije Faust, dar autorice. Svi ste pozvani da prilikom budućih posjeta kafiću "Vampire" svojim donacijama upotpunite i obogatite zbirku, i time omogućite i sebi i drugim budućim posjetiteljima da se uz vampirske koktele i druge slične zanimacije, malo i čitucka, čisto atmosfere radi, i tako doprinesete širenju vidika i opće kulture :-)
- u subotu, 21. siječnja u 20 sati na istom tom mjestu, u kafiću "Vampire" u Kringi, održava se prva književna večer iz ciklusa "Vampirske noći". Prvi gost ovog književnog programa bit će Viktoria Faust, "prva dama hrvatskog horrora", autorica sedam dosad objavljenih romana i zbirki pripovijedaka o vampirima i srodnim strašnim noćnicima. Uz gostovanje Viktorije Faust priprema se i degustacija još jednog novog vampirskog napitka, i predstavljanje prvog izvornog vampirskog suvenira. Nadam se da ćete doći!
- priprema se obilježavanje lokaliteta iz legende o vampiru Juri Grandu, tako da će do početka ljeta u Kringi i okolici već biti sadržaja koji će vas, buduće goste, moći zaokupiti i cijeli dan.
- usput, podsjećam i na natječaj za vampirske priče koji je otvoren do 1. travnja, te na peti Festival fantastične književnosti čiji će se vampirski dio održati u Kringi 11. kolovoza ove godine, a počet će akcijom dobrovoljnog darivanja krvi.

- 13:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

Bijele vrane

Upravo sam, s velikim zadovoljstvom, završio čitanje knjige reportaža "Bijele vrane", (izdanje Profila), treće objavljene knjige Tatjane Gromače, Siščanke koja posljednjih nekoliko godina živi i radi u Istri (prvo u Pazinu, a u posljednje vrijeme u Puli). Tatjana Gromača je vrlo iznimna pojava na domaćoj književnoj sceni, sve tri dosadašnje knjige su joj različite, i sve tri su na svoj način antologijske. Prva je njena knjiga već poodavno objavljena poetska zbirka "Nešto nije u redu?" (Meandar, 2000.). Bilo je to zlatno doba poezije u Hrvata: zbirka je bila razgrabljena, te je iste godine objavljeno njeno drugo izdanje, a zatim su uslijedila izdanja u Srbiji, Sloveniji, Austriji. Inače poeziju ne pratim, može se čak reći da ju ne volim, no Gromačina zbirka pjesama bila mi je odlična (i to je, možda, jedina knjiga poezije o kojoj sam nešto svojevremeno i napisao), čak fenomenalna, jedna od najboljih knjiga pročitana tih godina uopće. Zatim, 2004. godine stiže Gromačin roman "Crnac", u izdanju Durieuxa. Ovaj odličan roman (o njemu sam već pisao, pa se neću pojavljati) otkrio nam je novo lice Tatjane Gromače kao autorice sposobne za izvrsnu, i iznimno modernu prozu. Njena zbirka i njezin roman imaju nešto zajedničko: tjeskobnu atmosferu koja izvire iz grube svakodnevice, i jedno i drugo su na neki način kronologija životne tjeskobe, u kojoj su rijetki trenuci sreće zaustavljeni tekstualnim sličicama nevjerojatno romantičnim i nježnim.
"Bijele vrane" su zbirka reportaža koje je Tatjana Gromača godinama objavljivala u "Feral Tribuneu". Riječ je o novinskim reportažama iz Istre, dakle forma je sasvim drukčija nego u prve dvije knjige, ali tjeskoba i dalje ostaje kao zajednička crta. Gromača piše o običnim malim ljudima, o nezamjetnim likovima čije postojanje neprimjetno upotpunjuje sliku malih istarskih gradića ili sela, piše o autsajderima, gubitnicima, došljacima, o likovima koji su preskromni u samosvijesti o svojoj važnosti u svijetu, ali zato kriju nevjerojatno bogate malene, unutrašnje svjetove, bili oni gostioničari, poljoprivrednici, penzioneri, boksači, prodavači mandarina, letači ili glazbenici iz hobija. Promatračka pozicija zapisivača ovih reportaža topla je, ali distancirana, interakcija s opisivanim likovima događa se rijetko, tek toliko da pitanjem ili glasno izrečenim dojmom potakne neodlučnog sugovornika, ali pripovjedačke intervencije, kojih u odmjerenim dozama ima u znatnijoj mjeri, izdižu ove tekstove za jednu razinu više: ja ih ne bih nazivao samo novinskim reportažama, već u najmanju ruku putopisima a ponekad čak i pričama. I to je karakteristično za Tatjanu Gromaču: ako je u prvoj zbirci poezija bila samo maska za prozno pripovijedanje, ako je u romanu proza bila samo druga forma poetskog nizanja dojmova i slika, onda su u "Bijelim vranama" reportaže poslužile za prikrivanje literature, za oslobađanje stvaralačke gladi, za pripovijedanje o sebi služeći se u pričama zamrznutim trenucima iz života drugih.
Moram još nešto reći: ja (kao novinar, ostavimo literarni diskurs sada po strani) ovakve reportaže ne bih mogao pisati. Ne zato što ne bih znao, nego zato što sam, kad je o istarskim temama riječ, previše insajder. Mogao bih, možda, takvu seriju napraviti, ali ne o Istri, nego recimo o Hercegovini ili o Zagorju. Mene u reportažama znaju zanijeti faktografija, povijesne i etnografske digresije, Istra o kojoj ja pišem malo je "pročišćena" od polutanata dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, ja moje sugovornike često vraćam unatrag, tjeram ih da se prisjećaju, kako bismo zajedno spasili od zaborava neke sitnice koje su malo kome danas važne. Tatjana Gromača, u Istri autsajder, njeguje pristup kojim meni (vi ćete iz njene knjige ubirati možda sasvim drukčije plodove), kao "univerzalnom neznalici" kad je o Istri riječ, otkriva jednu sasvim novu i nepoznatu Istru, Istru koju mnogi moji sugrađani ne primjećuju, ne priznaju, ili je se možda čak i srame.
Povrh svega, "Bijele vrane" su i zabavna knjiga, puna toplog humora, pripovijedanja o uzbudljivim avanturama likova koji su se iz njih živi i zdravi vratili, o zanimljivim ljudima koji se bave zanimljivim stvarima, važnima možda i za sudbinu svijeta, iako se trenutačno tako ne čini. Srdačno preporučujem, kako onima koje zanima Istra, tako i onima koje zanima čista literatura.

- 14:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

Mali svijet

Prošla godina, osim što sam putovao više nego prethodnih godina, uredio više knjiga nego prethodnih godina, pa i zaradio malo više novaca nego prethodnih godina (iako je to još uvijek daleko od dovoljnog, he-he), protekla mi je i u znaku velikog broja obnovljenih i novostečenih poznanstava i prijateljstava, a u istom je duhu započela i ova. Naprosto, istina je se da ljudi sličnih sklonosti, kad im se jednom ukrste putovi, prije ili kasnije opet susretnu, pa im pri ponovnim susretima interesi postaju pročišćeniji, razgovori malo dublji, mnogo je podrazumijevajućih misli koje se mrtvo-hladno mogu prešutjeti i time ušparati na vremenu, a da se sklopiti i pokoji obostrano zanimljiv posao. I, nakon nekog vremena (recimo da bi to bilo, prema mome iskustvu, oko dvije godine), vrlo brzo upoznaš sve koji za sferu tvojih interesa nešto znače; što je dobro, jer se onda lakše zapažaju novi ljudi, ljudi koji se temom tvoga interesa tek počinju baviti (pa su vjerojatno u tome svježiji i kreativniji). I onda dolazi do zanimljivih situacija: nakon duljeg vremena ponovno sretnem osobu A, i razgovor slučajno dotakne osobu B, koja je meni bila bliska kao i osoba A, ali u drugom vremenu, a pretpostavljam da se osobe A i B ne poznaju; kad ono ispada da su u međuvremenu osobe A i B na istoj valnoj duljini radile nešto zajedno, na način na koji sam ja nešto radio posebno s osobom A i posebno s osobom B, a tijekom tog njihovog zajedništva, ni osoba A ni osoba B nisu bile svjesne da poznaju mene. Ovakve interferencije u posljednje mi se vrijeme događaju jako često, i sve češće, čak i u međunarodnim razmjerima, i mnogo novih osoba neprestano ulazi u taj sustav cikličkog umrežavanja, otkrivanjem veza s drugim osobama koje su već umrežene. Mislim da su to dobri znakovi, to smanjivanje svijeta. Pročišćavaju se komunikacijski filtri, i iako se broj ljudi u komunikacijskom polju povećava, svijet i nekakve male misije u trudu da se taj svijet popravi i uljepša, postaju nekako jasniji, bistriji. Znaš da imaš s kime raditi, i znaš za koga radiš, ako me razumijete...

- 14:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.01.2006., nedjelja

Pazinski Futuropolis

Na sličici je detalj slike ili bolje reći crteža naslovljenog "Futuropolis", proslavljenog hrvatskog umjetnika Antuna Motike. Futuropolis je nastao 1917. godine, u vrijeme dok je Motika bio đak pazinske Velike carsko-kraljevske državne gimnazije. U to je doba Motika, u istom duhu koji ga je ponio u stvaranje Futuropolisa, napravio i dva proto-stripa inspirirana romanima Julesa Vernea. Zašto je to važno? Prvo, lokalno: ovo je još jedna novootkrivena kulturno-povijesna veza između Pazina i Julesa Vernea (povrh već nadam se znane vam priče o romanu "Mathias Sandorf"). Drugo, nacionalno: uvažimo li Motikina djela kao stripove, bitno se, za sedam-osam godina, pomiče dosad znano vrijeme nastanka prvog hrvatskog stripa uopće. Treće, globalno: uvažimo li Motikine đačke radove kao stripove, bitno se, za 19 godina, pomiče vijeme nastanka prve strip-adaptacije djela Julesa Vernea u svijetu uopće. O najranijem razdoblju stvaralaštva Antuna Motike prošle sam subote u Glasu Istre objavio intervju s povjesničarkom umjetnosti Jericom Ziherl, koja o Motiki sprema doktorat; a kako web-izdanje mojih novina traje samo dva dana, intervju je, sa svim slikovnim prilozima, dostupan i na mom webu, u sve bogatijoj rubrici Simo-tamo (koju sam danas dopunio s još dva priloga). Uživajte! (i nadam se da će ti tekstovi biti zanimljivi barem dvojici od stotinu posjetitelja) :-)

- 16:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.01.2006., ponedjeljak

Onegači

Prema lokalnim govorima i dijalektima nekih mjesta u Istri, Baretićev trećićounski pravi je mačji kašalj (mada mačkama, pretpostavljam, a rekoše tako i u jednom crtanom filmu, vjerojatno nije baš lako kašljati). S jednom se rječju (u zbirci od nekoliko tisuća koje sam dosad skupio, vidi malo niže post o "paruckanju") tako već nekoliko godina "zabavljam", nalazeći je sporadično tu i tamo, a najukorjenjenija je, ne isključujem mjesta za koja još ne znam, u Ročkome Polju i u Svetom Petru u Šumi.
Riječ, u istarskom "skraćenom infinitivu", glasi: onegat. To je glagol, a dva su njegova temeljna značenja: prvo, to je zamjenski glagol koji se u svakodnevnom govoru koristi kao zamjena za bilo koji drugi glagol, uglavnom kad se govornik u brzini ne može sjetiti odgovarajućeg ispravnog glagola ili mu je u datom trenutku prekomplicirano izgovoriti pravu riječ; i drugo, glagolom "onegati" označavaju se (tu smo opet u duhu donjeg posta o fritulama i brusidbi) seksualne radnje.
Međutim, u svakodnevnom se govoru koriste i mnoge izvedenice iz korijena "onega", pa tako nastaju zamjenske riječi ne samo za glagole, nego i za imenice (oneganje, onegači), i za pridjeve i priloge (onegački). Povrh svega, riječ "onega" je u istarskim lokalnim govorima i uobičajena poštapalica, kao "ovaj" ili "ovoga" ili "onaj" ili "onoga" u standardnom govoru gostiju televizijskih talk-show emisija. Upotreba glagola "onegat" i svih njegovih izvedenica najčešće je isprepletena i s govorom tijela, ljudi koji u svakodnevnoj komunikaciji koriste takve riječi obično se dobro poznaju, pa svoje oneganje potkrepljuju trzajem ramena, namigivanjem, značajnim pogledavanjem u pravcu objekta razgovora, i slično.
Tako se u mjestima u kojima je oneganje udomaćeno sredstvo izražavanja kao sasvim normalna može čuti rečenica poput "Ej, onega, ča si zonega onega z onin onegačen?", ali se isto tako može čuti mještane kako za određenu žensku osobu kažu kako "si je našla onegača", ili će za mušku, tipično patrijarhalno-mačistički, reći kako je onegač "na glasu".
Ben, u Noven litu želin van da si sve zonegate kako van onega, da onegate kolikogod van onega, i da budete dobri onegači (ili onegačice).

- 15:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije
Blogosfera
Best of blog's world:

Knjiški moljac
Blogov kolac
Babl
Rahatli
Manistra
Zrine
Istra, Istria, Istrien!
Jules Verne News
Ire's Corner Office
Pax et Discordia
Bitke kroz povijest
Rant
Filologanoga
Tofu - teka tankih crta
Književni terorist
Jesus Quintana
Buddha u supermarketu
Cyberfolk
Ptica trkačica
Helix
Bodulska bilježnica
Začkoljice
Jezični savjetnik
Moj potok
Turska kava
Eurosmijeh
Vicevi


...itd...



O čemu se pisalo na Bookaleti (izbor):

- Objavili su me u Francuskoj!
- Pet postotni milijunaš
- Par dojmova iz Frankfurta
- Anđeli i vanzemaljci
- Natječaj za vampirske priče
- Divovska lignja
- Goli ili obučeni oslobodilac?
- Kako lutati Istrom a da se ne izgubite
- Pisac u gostima
- Istrakonov natječaj za 2006.
- Kako sam upoznao astronauta
- Priča o dvojici drvosječa
- Domoljubna poezija
- Tko su Istrijani?
- Jules Verne Mondial
- Brian Aldiss dolazi na Istrakon 2006!
- Ferićevi gafovi
- Ukinuli mi rubriku
- Porečka riba i pazinski zmaj
- Istarska nezavisnost
- Istarska blogomanija
- Metak za teatar
- Istarski Stonehenge
- Tri novinarska zakona
- Gradska proza
- Kovanice i novčanice
- Antun Šoljan kao duhovni otac blog-književnosti
- Babilonska e-biblioteka
- Jure Grando, vampir iz Kringe (3)
- Brodolom kod Thule
- Jure Grando, vampir iz Kringe (2)
- Heki i Japanci
- Istarska tarantula
- Jure Grando, vampir iz Kringe (1)
- Alka i Prstenac
- Uzlet domaćeg SF-a
- Valcer, šampanjac i bijele rukavice
- Freud i biska
- Motovun by Orson Welles
- The Empire of Istria
- Izmišljeni istarski gradovi
- Šešir u taksiju ili vlaku
- Gudalo, vijolin i SF
- Warp, holodek, teleport...
- Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo

Neke starije slike nisu dostupne! Blože, zašto?


eXTReMe Tracker
Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr