Stara Bookaleta
13.01.2006., petak
Bijele vrane
Upravo sam, s velikim zadovoljstvom, završio čitanje knjige reportaža "Bijele vrane", (izdanje Profila), treće objavljene knjige Tatjane Gromače, Siščanke koja posljednjih nekoliko godina živi i radi u Istri (prvo u Pazinu, a u posljednje vrijeme u Puli). Tatjana Gromača je vrlo iznimna pojava na domaćoj književnoj sceni, sve tri dosadašnje knjige su joj različite, i sve tri su na svoj način antologijske. Prva je njena knjiga već poodavno objavljena poetska zbirka "Nešto nije u redu?" (Meandar, 2000.). Bilo je to zlatno doba poezije u Hrvata: zbirka je bila razgrabljena, te je iste godine objavljeno njeno drugo izdanje, a zatim su uslijedila izdanja u Srbiji, Sloveniji, Austriji. Inače poeziju ne pratim, može se čak reći da ju ne volim, no Gromačina zbirka pjesama bila mi je odlična (i to je, možda, jedina knjiga poezije o kojoj sam nešto svojevremeno i napisao), čak fenomenalna, jedna od najboljih knjiga pročitana tih godina uopće. Zatim, 2004. godine stiže Gromačin roman "Crnac", u izdanju Durieuxa. Ovaj odličan roman (o njemu sam već pisao, pa se neću pojavljati) otkrio nam je novo lice Tatjane Gromače kao autorice sposobne za izvrsnu, i iznimno modernu prozu. Njena zbirka i njezin roman imaju nešto zajedničko: tjeskobnu atmosferu koja izvire iz grube svakodnevice, i jedno i drugo su na neki način kronologija životne tjeskobe, u kojoj su rijetki trenuci sreće zaustavljeni tekstualnim sličicama nevjerojatno romantičnim i nježnim."Bijele vrane" su zbirka reportaža koje je Tatjana Gromača godinama objavljivala u "Feral Tribuneu". Riječ je o novinskim reportažama iz Istre, dakle forma je sasvim drukčija nego u prve dvije knjige, ali tjeskoba i dalje ostaje kao zajednička crta. Gromača piše o običnim malim ljudima, o nezamjetnim likovima čije postojanje neprimjetno upotpunjuje sliku malih istarskih gradića ili sela, piše o autsajderima, gubitnicima, došljacima, o likovima koji su preskromni u samosvijesti o svojoj važnosti u svijetu, ali zato kriju nevjerojatno bogate malene, unutrašnje svjetove, bili oni gostioničari, poljoprivrednici, penzioneri, boksači, prodavači mandarina, letači ili glazbenici iz hobija. Promatračka pozicija zapisivača ovih reportaža topla je, ali distancirana, interakcija s opisivanim likovima događa se rijetko, tek toliko da pitanjem ili glasno izrečenim dojmom potakne neodlučnog sugovornika, ali pripovjedačke intervencije, kojih u odmjerenim dozama ima u znatnijoj mjeri, izdižu ove tekstove za jednu razinu više: ja ih ne bih nazivao samo novinskim reportažama, već u najmanju ruku putopisima a ponekad čak i pričama. I to je karakteristično za Tatjanu Gromaču: ako je u prvoj zbirci poezija bila samo maska za prozno pripovijedanje, ako je u romanu proza bila samo druga forma poetskog nizanja dojmova i slika, onda su u "Bijelim vranama" reportaže poslužile za prikrivanje literature, za oslobađanje stvaralačke gladi, za pripovijedanje o sebi služeći se u pričama zamrznutim trenucima iz života drugih. Moram još nešto reći: ja (kao novinar, ostavimo literarni diskurs sada po strani) ovakve reportaže ne bih mogao pisati. Ne zato što ne bih znao, nego zato što sam, kad je o istarskim temama riječ, previše insajder. Mogao bih, možda, takvu seriju napraviti, ali ne o Istri, nego recimo o Hercegovini ili o Zagorju. Mene u reportažama znaju zanijeti faktografija, povijesne i etnografske digresije, Istra o kojoj ja pišem malo je "pročišćena" od polutanata dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća, ja moje sugovornike često vraćam unatrag, tjeram ih da se prisjećaju, kako bismo zajedno spasili od zaborava neke sitnice koje su malo kome danas važne. Tatjana Gromača, u Istri autsajder, njeguje pristup kojim meni (vi ćete iz njene knjige ubirati možda sasvim drukčije plodove), kao "univerzalnom neznalici" kad je o Istri riječ, otkriva jednu sasvim novu i nepoznatu Istru, Istru koju mnogi moji sugrađani ne primjećuju, ne priznaju, ili je se možda čak i srame. Povrh svega, "Bijele vrane" su i zabavna knjiga, puna toplog humora, pripovijedanja o uzbudljivim avanturama likova koji su se iz njih živi i zdravi vratili, o zanimljivim ljudima koji se bave zanimljivim stvarima, važnima možda i za sudbinu svijeta, iako se trenutačno tako ne čini. Srdačno preporučujem, kako onima koje zanima Istra, tako i onima koje zanima čista literatura. |
