Stara Bookaleta
29.12.2005., četvrtak
Fritule i brusidba
Potakla me Helix u svom postu o fritulama (i slika je njezina) na neka razmišljanja o dijalektalno-jezičnim zbrkama sasvim određenoga tipa do kojih može doći u komunikaciji između Istrijana i sugovornika preko Učke... Već i same fritule su dosta zgodan materijal za nesporazumijevanje. Recimo, pitate nekog iz Labina što sprema za Božić, a on (ili ona) kaže da sprema mlince ili blince... e, sad bi neki cro-unitarist oduševljeno uskliknuo kako eto dokaza kako smo svi mi isti, jerbo i Istrijani spremaju puricu s mlincima... jes, klinac! Labinjanima su mlinci ili blinci (kako u kojemu selu) isto što i fritule Istrijanima zapadno od rijeke Raše...I sad, zamislite da se nađete na nekoj seoskoj fešti negdje na Labinšćini, i domaćica vam ponudi mlince (odnosno - fritule), i u želji da pohvalite njezin trud kurtoazno pripomenete: "Uuuu, šjora, kako vam je krasna i slatka ova vaša fritula!", a kad ono - zaradite šamar od domaćice, ili u gorem slučaju, kacot od njenog muža. Naime, fritula ili fritulica je u nekim mjestima Labinšćine pučki naziv od milja za žensko spolovilo. A da. Sada znate što zapravo znači kad Istrijan tepa svojoj dragoj: "Fritulice moja!". Bilo je, u stvarnom životu, svjedočio sam im, zgodnih zabuna i nesporazumaka između prekoučkarskih i istarskih sugovornika kada je komunikacija nenadano i neželjeno skretala u područja lascivnosti. Recimo, slučajno odabrani Purger dobrohotno bi slučajno odabranom Istrijanu pripomenuo: "Joj, kak vi u Istri imate lepe puce!". Učinak takvoga obraćanja međutim školski je primjer komunikološkog teorema koji kaže da stvarni sadržaj poruke nije onaj koji je poslan, nego onaj koji je primljen. A u ovom konkretnom slučaju, treba znati da puca u Istri ne znači isto što i u Zagrebu. U Istri je puca dijalektalni naziv, i to ne od milja, za muški spolni organ. I sad, kako da dotični Istrijan shvati dotičnoga Purgera? Nakon takvog nesporazuma i eventualnog crvenila, obično slijedi isprika, nešto u stilu: "joj sorry, mislil sam na cure". I eto novog nesporazuma, jer u Istri je cura također nešto drugo nego u krajevima preko Učke, naime, tako se na poluotoku u dijalektu naziva tava, onakva u kakvoj se peku palačinke. Iznervirani će purger onda pitati: pa kako k vragu i u Istri zovete djevojke, mlade žene? No, tu jedinstveni odgovor neće dobiti, jer jedinstveni pojam za djevojku iz arhaičnih dijalekata i lokalnih govora naprosto u Istri nije ušao u moderni žargon današnjice, kao što ušli jesu izrazi poput puca i cura. Buzećani djevojku zovu dikajina, Žminjci za mladu ženu kažu malica ili mladica (ovo vam je poznato iz pjesama Gustafa, ako nikako drukčije), itd., svatko će se u tom nazivanju snaći prema mjestu, vremenu i prilici. No, jedan drugi pojam kojim ću zaključiti priču o bezobraznom istarskom dijalektalnom nazivlju, modernizirao se i raširio po cijeloj Istri, a riječ je o glagolu kojim se označava seksualna radnja, kopulacija. Taj glagol u infinitivu glasi brusiti, a znači isto što i riječ koja se u hrvatskom jeziku udomaćila još otkako je zapisana u Vinodolskom zakonu, naime riječ "jebati" (da prostite). Pravo je čudo da se nitko još nije domislio u literaturi poigrati fritulama, pucama, curama i brusidbom. Ali nikad ne reci nikad. |
- 14:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #
27.12.2005., utorak
Željim, željim...
|
U zadnja dva mjeseca pojavilo se jako puno zanimljivih domaćih knjiga, a ja još nisam našao vremena pročitati ni manji dio. Zato najprije želim sebi, a i vama, više vremena za čitanje. Štogod drugi mislili o tome (pogotovo naši šefovi, supružnici, rodbina, djeca, i ne-književni prijatelji), vrijeme posvećeno čitanju je korisno utrošeno vrijeme, ulaganje je to koje se može vratiti i ako vam pisana riječ nije zanimanje, i nikad ne treba reći da za čitanje nema vremena. Osim onog što mi se već nudi, a nisam još stigao pročitati, u novoj bih godini volio biti počašćen i, recimo, sljedećim iznenađenjima: - Da Igor Rajki napiše novi roman "za odrasle"; - Da se Zoran Lazić vrati sa stranputice i još malo pozabavi svojim gradovima iz polumašte; - Da Lucija Stamać napiše nešto što će premašiti "Labuda"; - Da Ludwig Bauer napiše, recimo, povijesni roman koji bi bio smješten, recimo, u napoleonsko doba; - Da Robert Mlinarec bilo što napiše. I Damir Karakaš također. I Tatjana Gromača da napiše novi roman; - Da ustraju i ponovno nam se nekim tekstom jave pisci koji su nas ove godine obradovali svojim debitiranjem, kao što je primjerice Zrinka Horvat; - Da se nekom novim tekstom jave neki koji su prije godinu-dvije-tri zablistali, ali od tada za njih baš i nismo čuli, kao što su primjerice Jelena Čarija, Slađana Bukovac (kad je o prozi riječ), Ana Zubak, itd.; - Da nakon nedavnog "pospremanja", Davor Slamnig počne objavljivati malo češće; - Da domaći SF pisci nastave s uzletom, koji eto traje već dvije-tri godine, da se nastave množiti domaći SF fanzini, časopisi i knjige, i da se nastavi prodor hrvatskog SF-a u svijet; - Da se književnost nastavi razvijati na blogovima, da se blogeri-pisci nastave usavršavati i poboljšavati (talent je pet posto, sve ostalo je ispravljanje, dorađivanje, skraćivanje, produžavanje, dotjerivanje, popravljanje, lektura i redaktura), i da do proljeća ugleda svjetlo dana prva zbirka blog-priča; - Da mi uspiju (tu se opet vraćamo na faktor vremena) i neki osobni uredničko-izdavačko-spisateljski planovi; ...i barem još dvadesetak tema i imena kojih se ovog časa nisam uspio sjetiti. Čitamo se! Samo vi pišite! |
- 11:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #
24.12.2005., subota
Sretan Bookžić i Nova knjigodina
|
Puno čitajte, još više pišite, zdravo se hranite, puno se volite, uživajte u životu, darujte druge ljepotom. Jedna kartica, mjera za tekst koju mnogi izgleda tek otkrivaju, iznosi 1800 znakova uključujući i razmake. Puno vam knjiga želim u Novoj godini, a još više novih poznanstava s dobrim ljudima koje ćete preko knjiga upoznati. Blogajte s dušom, iskoristite kvalitetno taj virtualni prozor u svijet, uvidjet ćete da se sivo susjedstvo lako može proširiti u šareni svemir u kome se boje mogu birati po želji. Sve najbolje, |
- 15:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.12.2005., ponedjeljak
Jure Grando, vampir iz Kringe (4)
|
Dugujem vam epilog priče o Juri Grandu, vampiru iz Kringe, najstarijem evropskom vampiru poznatog imena i prezimena, o kome je zapis ostavio Johan Weikard Valvasor u svom djelu "Slava vojvodine Kranjske" ("Die Ehre des Herzogthums Krein") iz 1689. godine. Najprije književno-povijesni dio, u čijem je rasvjetljavanju puno pripomogao književnik Boris Perić, boraveći nedavno u Pazinu i okolici radi istraživanja pozadine ovog vampirskog slučaja. Priča ide ovako: od Valvasora, slučaj Jure Granda isprepisivali su mnogi sastavljači raznoraznih vampirskih zbornika koji su izlazili u narednim stoljećima. Priča je došla i do njemačkog Porajnja, gdje je, u gradu Koblenzu, dosta dugo izlazio almanah "Rajnski Antiquarius" (izbor iz tog almanaha je 1920-tih za tisak priredio Herman Hesse). Sad selimo priču u Švicarsku, u ljetnikovac lorda Johna Gordona Byrona na Ženevskom jezeru, gdje se njegovo društvo skuplja i prepričava jezive priče. Godina je 1816., i Byronu stiže u goste jedan sunarodnjak, koji je baš stigao iz Porajnja gdje je i sam skupljao jezive priče, pa ih je stao prepričavati Byronu i njegovom društvu. Tada je pala ona čuvena opklada odnosno "interni natječaj": tko će preko noći napisati stravičniju priču. Prvi gost, Percy Shelly, zakazao je i nije napisao ništa, međutim njegova žena Mary Shelly je baš tada napisala svog Frankensteina (i svi su joj priznali pobjedu). Byron je napisao romančić o vampiru, ali nije njime bio zadovoljan, pa ga je bacio u smeće. Iz smeća ga je međutim izvadio Byronov osobni liječnik i prijatelj John Polydori, i sam pisac-amater, iako, kažu suvremenici, dosta netalentiran. Polydori je Byronov romančić o vampiru dovršio, i objavio pod svojim imenom, pod naslovom "Vampir". Bio je to prvi vampirski roman uopće! Još je sedamdesetak godina trebalo proći da se pojavi Stokerov "Dracula", i da u vampirsku terminologiju uopće uđe, posve neutemeljeno, lik vlaškog (a ne transilvanskog, kako je Stoker pisao!) kneza Vlada Tepeša Draculee. Iako još uvijek ne možemo sa sigurnošću dokazati (no time ćemo se baviti tijekom narednih godinu dana), sasvim je moguće da je upravo istarski vampir Jure Grando poslužio poslužio kao predložak, kao model za oblikovanje lika viktorijanskog književnog vampira, s osobinama koje su kulminirale u Stokera, i nastavile se razvijati sve do današnjih dana. Kako se u Kringi, i u općini Tinjan kojoj Kringa kao mjesto pripada, pojavila sjajna mlada ekipa koja želi razvijati i komercijalizirati priču o svome vampiru iz 17. stoljeća, u zavičaju najstarijeg evropskog vampira slijedi niz zanimljivih aktivnosti. Od 21. siječnja počinje serija književnih večeri, nazvana "Vampirske noći", na kojima će se u Kringi, u kafiću "Vampire", jednom mjesečno predstavljati autori vampirskih i drugovrsnih horror priča, a prva će, toga datuma, nastupiti Viktoria Faust. Poradit će se na uređenju i obilježavanju lokaliteta vezanih uz legendu o Juri Grandu, a lokalni poduzetnici uvest će u svoju ponudu jela i pića s vampirskim štihom. Po sličnoj shemi po kojoj se provodi i istrakonski natječaj, raspisan je novi natječaj samo za vampirske priče, od kojih se želi sastaviti zbirka koja bi se predstavila na 5. Festivalu fantastične književnosti čiji će se prvi dan održati 11. kolovoza 2006. godine u Kringi, i bit će u cijelosti posvećen vampirskoj tematici (počev od akcije dobrovoljnog darivanja krvi, za koju sve sudionike unaprijed pozivamo da se pripreme). Osim spomenute zbirke, do tada bi se trebalo pojaviti još nekoliko knjiga o vampirima, među ostalim hrvatski prijevod "Vještica i sablasti iz Rajnskog Antiquariusa", zbornika što ga je onomad bio uredio Herman Hesse, zatim "Vampirska kuharica" Borisa Perića, a isti autor piše i vampirski roman u kojem će važnu ulogu imati i Jure Grando. Bit će svega, javite se, dođite, uključite se. |
- 11:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #
15.12.2005., četvrtak
Novi Rajki! Yes!
|
slučajno sam u mojoj knjižnici naletio na novu (bar za mene novu) knjigu Igora Rajkija. Naslov joj je "Užasana", nakladnik je "Nova knjiga Rast", a kako je izašla u biblioteci Teen, pretpostavljam da se radi o omladinskom romanu... Nema veze, sve što Rajki napiše uživancija je čitati. Report slijedi nakon čitanja. |
- 14:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.12.2005., ponedjeljak
Vikinzi u Istri
Već godinama skupljam podatke o filmovima snimljenima o Istri, i u Istri. Ovih prvih ima svega tri (barem kad se radi o domaćim igranim dugometražnim), ovih potonjih oko tri stotine, najvećim dijelom koprodukcijskih. Desetljećima se već u Istri snimaju filmovi, ovuda su harali filmski komandosi, samuraji, garibaldinci, kauboji i Indijanci, Kinezi i Englezi, vampiri i mušketiri, a 1963. godine bogami i Vikinzi. Tada je u Istri snimljen film "Dugi brodovi" (The Long Ships), prema istoimenom romanu Fransa G. Bengtssona, redatelja Jacka Cardiffa, s Richardom Widmarkom u glavnoj ulozi (detalje pogledajte na IMDB-u). Radnja se vrti oko legende o velikom zlatnom zvonu kojeg zovu "Majka glasova"... Na obalama Limskoga kanala, uzanog i dugačkog morskog zaljeva između Vrsara i Rovinja, što ga mnogi pogrešno nazivaju fjordom (jer je, geološki, ovdje riječ o potopljenoj riječnoj dolini, nastaloj postupnim uzdizanjem morske površine) bilo je za potrebe snimanja ovog filma podignuto kompletno vikinško naselje s kolibama i tvrđavom. Kulise su na obalama Lima ostale još mjesecima, neki kažu čak i godinama nakon snimanja filma, dok seljaci nisu razgrabili drvenu građu za svoje potrebe, kao što to čine već tisućljećima. To je vikinško selo u ono doba bilo čak i turističkom atrakcijom, mnogi su ga dolazili vidjeti. Ja se toga ne sjećam, premali sam bio, čini mi se da nisam ni slike vidio, a nisam nažalost gledao ni film, no moralo je izgledati atraktivno u onom pejzažu kojeg od sličnih norveških vizura razlikuje možda tek vrsta crnogoričnog raslinja.Sjetio sam se tih "Dugih brodova" čituckajući putopis Briana Aldissa "Cities and Stones", koji će uskoro izaći u hrvatskom prijevodu. U kratkom odlomčiću Aldiss, koji je ovuda prošao 1964. godine (a knjiga je objavljena 1966.), spominje vikinško naselje i uzgajalište kamenica, i time nehotice ostavlja podatak koji mi baš dobro dođe. Na slikici je donji dio španjolskog plakata za film "Dugo brodovi", koji se tamo zvao "Los invasores". |
- 16:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
09.12.2005., petak
Čupajući borove
|
Bio sam, dakle, na predstavljanju knjige putopisa naslovljene "U mislima čupam borove - Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca", u sklopu pulskog Sajma knjiga. Povukla me tamo velika radoznalost, ali i sumnjičavost kako će sve to ispasti, jer sam na lanjskom Sajmu slušao dva "čitanja" priloga za ovu knjigu. Knjigu sam donio doma, o njoj više kad ju cijelu pročitam. S predstavljanja, u kojemu je uz urednicu Alidu Bremer sudjelovalo i sedam-osam autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi, valja posebno istaknuti čitanje Ivane Sajko, koje osim vrlo dobrog teksta karakterizira i nevjerojatno dražesno izgovaranje slova "s" i "z", te nastup češke književnice Magdalene Platzove, koja je hrabro progovorila hrvatski, i dosta joj dobro ide, uz sva simpatična zastranjenja u govoru koja se događaju strancu koji počinje usvajati naš jezik. Ova knjiga je izvorni projekt Sajma knjige u Puli, a financirala ga je (plaćajući boravak pisaca u Istri, te pretpostavljam i troškove proizvodnje knjige) Turistička zajednica Istarske županije, što me malo i naljutilo, jer je do lanjske sajamske obznane to pokroviteljstvo držano u tajnosti, dok s druge strane mi u Pazinu nismo uspijevali dobiti puno manje potpore, koje smo na istoj adresi tražili, za neka naša književna događanja. Uglavnom priređivači su javno priznali da se projekt baš i nije ponio prema njihovim očekivanjima. Urednica Alida Bremer u predgovoru knjige priznaje: "Bile smo podsvjesno neiskrene - htjele smo dobiti književni vodič bolji od svakog turističkog vodiča, htjele smo da pozvani suvremeni pisci napišu ono što su propustili napisati Thomas Mann i James Joyce. Htjeli smo da im se sama objasni i ukaže terra incognita...". Međutim, ispostavilo se da pogotovo strane pisce više zanima politika nego ljepota krajolika, mističnost ambijenta i povijesnog nasljeđa, gastronomije i vina; da su oni Istri doživljavali kao vrata Hrvatske, novonastale države koja je nedavno vodila rat, koja se u svjetskim medijima spominje u vrlo kontroverznim kontekstima, iz koje su ljudi bježali, čije građane traži sud u Haagu, i koja nosi taloge prošlosti nekolicine propalih država. Većina tekstova, računajući tu i priloge domaćih autora, ispala je antituristička, što naravno nije u književnom smislu ni po čemu negativno, osim, naravno, bojazni što će na sve to reći sponzor. Osobno, imam velikih zamjerki na reference iz starije i suvremene književnosti o Istri koje su priređivači uključili u idejnu potku, te citirali ili navodili u predgovoru i pogovoru ove zbirke putopisa, a pogotovo na reference koje nisu uključili, vjerojatno ne znajući za njih, a s tim u vezi i na odabir autora koji su u projektu sudjelovali. No, ovo je tema za jedan cijeli poveći zaseban tekst, pa i o tome više kad knjigu pročitam do kraja. Treba samo reći da popis autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi nije jednak popisu autora koje se prije godinu dana najavljivalo da će sudjelovati u projektu. Renato Baretić nije bio na predstavljanju, iako se muvao tamo negdje naokolo (voditeljica ga je ispričavala par puta ponavljajući kako je "vjerojatno na šanku"), a njegov mi je tekst još od lanjskog "čitanja" ostao u posebnom sjećanju, jer se vrtio oko divljenja nazivima istarskih mjesta. No, lijeni je autor sa zemljopisne karte "pokupio" samo nazive tiskane većim slovima, pa se, što je nama ovdje ispalo pomalo smiješno, divio zvučnosti i skladu imena, primjerice, Roča, Premanture, Medulina, Ližnjana, Ćićarije, Pićna, Karojbe, i time zakinuo čitatelje izvan Istre za jezično-zvučno-značenjske bravuroze koje se, primjerice, kriju u imenima manjih istarskih mjesta kao što su Picupari, Manjadvorci, Cunj, Rakotule, Filipana, Čabrunići, Golji, Krkuš, Mutvoran, Kumpanj, itd., te moj osobni favorit, selo možda najljepšeg imena u cijeloj Istri - Hajnožići. |
- 08:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
07.12.2005., srijeda
Franina i Jurina
Zadnjih pet-šest godina imam veliko zadovoljstvo biti članom malene i samozatajne ekipe koja sebe naziva redakcijom kalendara odnosno godišnjaka "Franina i Jurina", jedne od najdugovječnijih institucija istarskog izdavaštva na hrvatskom jeziku. "Franina i Jurina" je godišnjak, zbornik vrlo raznorodnih tekstova među kojima ipak prevladavaju kulturno-povijesne teme, dakle ono što me osobno najviše zanima, iako se nađe i svakojakih obljetničkih crtica, pa i praktičnih savjeta za zdravlje, poljoprivredu, kućanstvo, i slično. Takvih kalendara u raznim hrvatskim regijama ima još, za Krk znam sigurno, i to su uvijek vrlo dragocjeni izvori osnovnih informacija za bilo kakve regionalne teme. Posljednjih godina uspijevao sam "gurnuti" u "Franinu i Jurinu" i neke malo modernije književne teme, pa ponešto od etnografskih i mitoloških temica o kakvima sam pisao i tu na blogu. Sjećam se kako sam kao student po zagrebačkim antikvarijatima tražio i skupljao stare brojeve ovog godišnjaka ("Franina i Jurina" u raznim oblicima i kod raznih nakladnika izlazi već 84 godine, naravno s prekidima zbog znanih povijesnih okolnosti, no dosad su izašle već 52 knjige), a kad se počeo raspadati sustav koji se, znate već, raspao, onda su knjigoljupci, među njima i ja, s guštom pustošili skoro nikad otvarane vitrine pretrpane jako zanimljivim knjižuljcima i knjižurinama u raznim komitetima i sekretarijatima, tako sam skoro popunio i zbirku ovih kalendara.Devedesetih je "Franinu i Jurinu" zadesila sudbinska pauza u izlaženju, a onda je, na pragu novog milenija, stvar preuzeo u ruke Miroslav Sinčić, poznati istarski novinar, književnik, urednik i nakladnik, i sada "Franinu i Jurinu" izdaje njegova izdavačka kuća "Reprezent", s adresom u Račicama kraj Buzeta. Novi broj, za 2006. godinu, je upravo izašao, može se naći na Sajmu knjiga u Puli, a skoro 2.500 primjeraka prodano je u pretplati! O starim brojevima detalja ima na webu... Uživajte! |
- 11:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.12.2005., utorak
Milo Dor, Istra i masoni
U ponedjeljak, 5. prosinca, u Beču je preminuo književnik Milo Dor, javlja Iskonova kulturna rubrika. Bio je autor povijesnih romana, prevoditelj i publicist, a umro je u dobi od 82 godine od srčanog udara u jednoj bečkoj bolnici. Pravo mu je ime bilo Milutin Doroslavac, rođen je 1923. u Budimpešti, od 1943. godine živi u Beču, a neko je vrijeme živio i radio u Rovinju. Ostale detalje o njemu možete pročitati u spomenutom Iskonovom nekrologu, no meni je ovaj autor zanimljiv prvenstveno zbog romana "Sva moja braća", o masonskoj obitelji Zanović, čiji je jedan član, barem u Dorovom romanu, svoju avanturističku karijeru skončao u Poreču. Inače, o obitelji Zanović objavljena je još 1928. godine jako zanimljiva povijesna studija, ajmo reći: obiteljska biografija, pod naslovom "Antun Conte Zanović i njegovi sinovi", autora Mirka Breyera. Obje su knjige krasan primjer kako se tema masonerije u beletristici može obraditi puno zanimljivije nego u dosadnim pseudopovijesnim studijama o masonima kakve kod nas izlaze zadnjih godina.Kako je Istra, uz mnoge druge svoje hirove, bila i zavičaj masonerije od samih njenih početaka, ta me tema nekad jako privlačila, ali upregnete li se u istraživanja, vrlo brzo saznate da su količina i opseg raspoloživih podataka jako mali, i da se povrh onog što je već objavljeno, tu više nema što raditi. Ali, zato u toj temi leži veliki literarni izazov, kad bi se netko usudio dohvatiti se svih tih istarskih povijesno-mističnih motiva i znalački ih povezati, "Da Vincijev kod" bio se mogao sakriti. (Eh, evo kud me odvela jedna vijest o smrti.) |
- 12:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #
01.12.2005., četvrtak
O Internetu, utopiji, Sotoni, i stvarnome svijetu
|
Novi nastavak kolumne "Noga filologa" Nevena Jovanovića (koju i dalje smatram najboljom redovitom rubrikom u cijelom hrvatskom medijskom prostoru) u najnovijem Zarezu posvećen je Internetu (jel' vam spelling checkeri još uvijek riječi "Internet" nabacuju veliko početno slovo?), a posredno me podsjetio na jedan moj stariji post o Babilonskoj e-biblioteci. Još uvijek se grozim kada se u među informatički nepismenim pukom najpopularnijim medijima o Internetu govori kao o "opasnosti", kada se "imanje" Interneta automatski percipira kao rizik za djecu, kada neznalice totalno pobrkaju pojmove pišući o cyber-kulturi (nikad neću zaboraviti biser iz mojih vlastitih novina u vjerojatno slabo prevedenoj agencijskoj vijesti gdje se kaže da je Kevin Mitnick izmislio cyberpunk!!!), i kada se sve što ima tipke i ekran apriori sotonizira. Već se osam godina osobno uvjeravam, pače uživam svaki put kada to iznova osobno iskusim, kako je Internet jedan od najkorisnijih ljudskih izuma uopće, ali u laičkim medijima će se jedan pozitivni primjer uporabe Interneta naći među dvadeset negativnih. Nevenov tekst vam neću prepričavati (kad ovaj broj Zareza prestane biti novi, tekst će biti dostupan preko njegovog bloga), dovoljno je reći da je to jedan od izuzetno pozitivnih primjera kakvu blagodat Internet može donijeti ljudima koji znaju što hoće i koji znaju kako tražiti ono što im treba. Sinoć sam, u mom redovnom seoskonovinarskom poslu, prisustvovao skupu na kojem je jedna prosvjetna djelatnica kazala otprilike sljedeće: "Trebamo se zalagati da nam djeca provode pola sata aktivno s knjigom, a ne pola sata pasivno pred kompjuterom". Čak i upitnik je ovdje suvišan kao komentar, no i kroz takve primjere pokazuju se pomalo utopijskima sve one teorije koje su se javljale u prvim godinama širenja Interneta, da će se "društvo" vrlo brzo u potpunosti informatizirati. Siguran sam da to neće biti tako skoro, barem dok su još živi i dok u populaciji prevladavaju oni koji u "svemu s tipkama i ekranom" vide Sotonu i opasnost za djecu. Mislim da su oni koje Internet ugrožava, ugroženi i bez njega. A utopija Interneta... oni koji hoće, žele, mogu i razumiju, već su tamo. |
