Bio sam, dakle, na predstavljanju knjige putopisa naslovljene "U mislima čupam borove - Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca", u sklopu pulskog Sajma knjiga. Povukla me tamo velika radoznalost, ali i sumnjičavost kako će sve to ispasti, jer sam na lanjskom Sajmu slušao dva "čitanja" priloga za ovu knjigu.
Knjigu sam donio doma, o njoj više kad ju cijelu pročitam. S predstavljanja, u kojemu je uz urednicu Alidu Bremer sudjelovalo i sedam-osam autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi, valja posebno istaknuti čitanje Ivane Sajko, koje osim vrlo dobrog teksta karakterizira i nevjerojatno dražesno izgovaranje slova "s" i "z", te nastup češke književnice Magdalene Platzove, koja je hrabro progovorila hrvatski, i dosta joj dobro ide, uz sva simpatična zastranjenja u govoru koja se događaju strancu koji počinje usvajati naš jezik. Ova knjiga je izvorni projekt Sajma knjige u Puli, a financirala ga je (plaćajući boravak pisaca u Istri, te pretpostavljam i troškove proizvodnje knjige) Turistička zajednica Istarske županije, što me malo i naljutilo, jer je do lanjske sajamske obznane to pokroviteljstvo držano u tajnosti, dok s druge strane mi u Pazinu nismo uspijevali dobiti puno manje potpore, koje smo na istoj adresi tražili, za neka naša književna događanja. Uglavnom priređivači su javno priznali da se projekt baš i nije ponio prema njihovim očekivanjima. Urednica Alida Bremer u predgovoru knjige priznaje: "Bile smo podsvjesno neiskrene - htjele smo dobiti književni vodič bolji od svakog turističkog vodiča, htjele smo da pozvani suvremeni pisci napišu ono što su propustili napisati Thomas Mann i James Joyce. Htjeli smo da im se sama objasni i ukaže terra incognita...". Međutim, ispostavilo se da pogotovo strane pisce više zanima politika nego ljepota krajolika, mističnost ambijenta i povijesnog nasljeđa, gastronomije i vina; da su oni Istri doživljavali kao vrata Hrvatske, novonastale države koja je nedavno vodila rat, koja se u svjetskim medijima spominje u vrlo kontroverznim kontekstima, iz koje su ljudi bježali, čije građane traži sud u Haagu, i koja nosi taloge prošlosti nekolicine propalih država. Većina tekstova, računajući tu i priloge domaćih autora, ispala je antituristička, što naravno nije u književnom smislu ni po čemu negativno, osim, naravno, bojazni što će na sve to reći sponzor.
Osobno, imam velikih zamjerki na reference iz starije i suvremene književnosti o Istri koje su priređivači uključili u idejnu potku, te citirali ili navodili u predgovoru i pogovoru ove zbirke putopisa, a pogotovo na reference koje nisu uključili, vjerojatno ne znajući za njih, a s tim u vezi i na odabir autora koji su u projektu sudjelovali. No, ovo je tema za jedan cijeli poveći zaseban tekst, pa i o tome više kad knjigu pročitam do kraja. Treba samo reći da popis autora čiji su prilozi objavljeni u knjizi nije jednak popisu autora koje se prije godinu dana najavljivalo da će sudjelovati u projektu.
Renato Baretić nije bio na predstavljanju, iako se muvao tamo negdje naokolo (voditeljica ga je ispričavala par puta ponavljajući kako je "vjerojatno na šanku"), a njegov mi je tekst još od lanjskog "čitanja" ostao u posebnom sjećanju, jer se vrtio oko divljenja nazivima istarskih mjesta. No, lijeni je autor sa zemljopisne karte "pokupio" samo nazive tiskane većim slovima, pa se, što je nama ovdje ispalo pomalo smiješno, divio zvučnosti i skladu imena, primjerice, Roča, Premanture, Medulina, Ližnjana, Ćićarije, Pićna, Karojbe, i time zakinuo čitatelje izvan Istre za jezično-zvučno-značenjske bravuroze koje se, primjerice, kriju u imenima manjih istarskih mjesta kao što su Picupari, Manjadvorci, Cunj, Rakotule, Filipana, Čabrunići, Golji, Krkuš, Mutvoran, Kumpanj, itd., te moj osobni favorit, selo možda najljepšeg imena u cijeloj Istri - Hajnožići.
Post je objavljen 09.12.2005. u 08:44 sati.