Stara Bookaleta
30.01.2006., ponedjeljak
Muke po natječaju
|
Pretpostavljam da će, među ljudima koji će ovo čitati, omjer ljudi koji su se ikada javili na neki književni natječaj i ljudi koji su ikada organizirali neki natječaj, biti premoćno u korist "javljača", i da malo tko zapravo ima ikakvu konkretniju predodžbu kako to izgleda organizirati i provesti neki natječaj. E, zato ovo i pišem, polazeći od petogodišnjeg iskustva organiziranja i provođenja Istrakonovog natječaja za kratku SF&F priču (do 5 kartica, odnosno 9000 znakova uključujući i razmake, ni znaka više). Iskustvo se moralo stjecati metodom pokušaja i pogrešaka, kroz godine se o raznim pogreškama uspijevalo poučiti i sudionike natječaja, no nadam se da će nekome biti zanimljivo čuti kakvih je to pogrešaka bilo, kakve su situacije iz toga nastajale, i kako su rješavane. Naravno, ako se nešto provodi iz godine u godinu, uvijek dolaze novi ljudi, koji još o nekim bitnim stvarima nisu poučeni, tako da organizatori natječaja neprestano dobivaju novi materijal za pametovanje o tome kako nešto treba ili ne treba činiti. Pridržavaju li se sudionici natječaja pisanih i nepisanih pravila, ili pak pukih pravila pristojnosti pri svom javljanju na natječaj, neće samo olakšati organizatorima rad na završnim fazama natječaja, nego će time pridonijeti da njihovo djelo, njihov rad kojim se javljaju na natječaj, bude sagledano koncentriranije i objektivnije, pa čak i da uopće bude sagledano (pročitano). Istrakonov natječaj, koji se provodi od 2002. godine, ima neke polazne pretpostavke od kojih svaka ima svoje više ili manje bitne razloge. Među ostalim: - Traže se priče točno određene kategorije, tzv. minijature, duljine do pet kartica teksta. Podrazumijeva se da smo apsolvirali pitanje žanra, i da priče koje nisu žanrovske - otpadaju iz konkurencije. Za takvu formu odlučili smo se iz više razloga: nigdje u državi ne postoji sličan način poticanja i vrednovanja SF&F minijatura, s minijaturama se daje prilika većem broju autora, a pogotovo debitanti ili početnici, koji možda psihološki odnosno autorski nisu spremni na duže forme, mogu doći do izražaja. Drugim riječima, Istrakonov natječaj je i neka vrsta poticaja na pisanje SF-a uopće, i za iskusne i za neiskusne autore. K tome, Istrakonov natječaj i zbirka koja iz njega proizlazi vezani su uz konvenciju Istrakon, pa je cilj autore koji uđu u zbirku pozvati na tu konvenciju, tu ih javno pokazati njihovoj publici, i dati im priliku da se malo provesele, zabave, i razmijene ono što već žele razmijeniti sa sebi sličnima. Takva shema je zgodnija kad je dvadeset ljudi u pitanju, nego da ih je samo tri ili sedam, koliko bi ih bilo da su u natječajnim pravilima određene duže forme. - Zatim, Istrakonov natječaj je anoniman, i tog se pravila držimo do daske pošteno. Sve priče koje stignu na natječaj ravnopravne su, sve se čitaju i vrednuju s potpuno istih polaznih pozicija, i tek kad se donesu odluke o rezultatima natječaja (među članovima komisije usuglase stavovi o pričama koje "otpadaju", o onima koje ulaze u zbirku, i onima koje dobivaju nagrade, i te se odluke više ne mogu mijenjati), tek se tada otvaraju koverte sa šiframa i tek se tada saznaje tko je kojoj priči autor. - U uvjetima koji se postavljaju pred sudionike natječaja, nekoliko ih je tehničke naravi: uz duljinu priče (o čemu će više biti riječi kad počnem nabrajati pogreške), tražimo jedan primjerak otiska priče, i jedan primjerak priče u elektronskom obliku, kao tekstualnu datoteku na disketi ili CD-u. Priča na papiru je "kontrolni uzorak", komisija čita priču iz fajla, a iz poslanog fajla priča ide i na dalju obradu odnosno u pripremu knjige. Ti tehnički uvjeti natječaja najviše zbunjuju naše sudionike, tu imamo najveću zbrku i najveće muke u tehničkoj provedbi natječaja. Zato ću sada pokušati pobrojati pogreške i neobične problematične situacije koje su nam se događale u minulih pet godina, e kako bi od toga, možda, neki koristan poučak izvukli budući sudionici ne samo Istrakonovog nego i drugih književnih natječaja, a možda i njihovi organizatori. Evo redom: - Najprije, pitanje duljine teksta. Pojam "kartica" koji se najčešće koristi u svim komuniciranjima koja se odnose na obradu teksta radi objavljivanja, najjednostavnije se može objasniti kao skup od 1.800 znakova, a pod znakovima se podrazumijevaju slova, brojke, znakovi interpunkcija, i prazni prostori između njih (blankovi). Većina programa za obradu teksta ima komandu "word count" (u onima s hrvatskim sučeljem: brojanje riječi), koja će piscu reći koliko mu tekst ima znakova, i time mu pokazati koliko još može dopisivati, ali i koliko, u slučaju potrebe, mora skraćivati. Nismo cjepidlake, dopustit ćemo neko minimalno prekoračenje od nekoliko desetaka znakova, ali stvarno nam nije jasno kako nam netko, umjesto propisanih 9.000 znakova, može poslati priču koja broji čak 12.000 znakova (svake godine imamo barem tri-četiri takve), a jednom smo dobili i priču od punih 25.000 znakova. Takve priče, kolikogod bile dobre, idu u koš, jer uvažiti njih ne bi bilo pošteno prema drugim autorima koji su se disciplinirano držali propisane duljine, i svoju kreativnost prilagodili tom zadanom okviru. - Zatim, vrijeme slanja. Sudionici natječaja najčešće ne misle da njihove kuverte netko mora primiti, otvoriti, provjeriti je li sve na broju, tehnički pripremiti za komisiju, a to je fizički posao koji se ponavlja onoliko puta koliko koverti ima na stolu. Istrakonov natječaj je otvoren skoro punih godinu dana, od prvog dana nakon završetka Istrakona (kao konvencije, događaja poznatog datuma), pa do 15. siječnja sljedeće godine, i tako je već godinama. Unatoč tome, 90 posto priča stiže nam u zadnjih pet dana oko krajnjega roka za slanje, i uvijek ima ljudi koji će nakon toga roka nazvati ili pisati (dakle, potruditi se naći broj kojeg treba zvati ili adresu na koju treba pisati) i pitati do kada je rok za slanje priča. Tekst natječaja za sljedeću godinu uvijek se objavljuje najprije u knjizi za ovu godinu, a zatim i na otprilike stotinjak drugih mjesta i svatko kome je stalo, može ga lako naći. - Sadržaj koverti koje nam šalju sudionici natječaja daleko je od jednoobraznosti (koja bi nam jako olakšala život). Idealna koverta koja se šalje na Istrakonov natječaj trebala bi izgledati ovako: pošiljku čini jedna velika koverta u koju je upakirano sve ostalo. Uz adresu primatelja na koverti obavezno treba napisati "za Istrakon", inače se pošiljka može izgubiti u masi druge službene pošte. U velikoj koverti trebaju biti zapakirana tri obavezna elementa: print priče na papiru, potpisan šifrom; snimak datoteke s pričom na disketi ili CD-u; i mala zatvorena koverta na kojoj je napisana samo šifra (ista ona kojom je potpisana priča), i eventualno naslov priče; a u toj maloj koverti na papiriću trebaju biti stvarni podaci o autoru, zajedno s kontakt podacima poput telefona ili e-mail adrese. Mnoge koverte koje nam stižu nažalost nemaju taj "idealan sadržaj": u otprilike petini slučajeva nedostaje ili disketa ili kovertica s rješenjem šifre. Neki nam autori šalju u posebnoj koverti priču i disketu, a u posebnoj koverti rješenje šifre - i, kako onda da "sparimo" te dvije koverte bez da onu manju, sa šifrom, unaprijed otvorimo? Ima i autora koji nam šalju više priča (propozicije natječaja dopuštaju tri priče po autoru) - svaku u svojoj koverti i svaku s drugom šifrom, što je nepotrebno, slobodno ušparajte novac i šaljite sve u jednoj koverti, ishod će biti isti. - S disketama, kad ih u pošiljci uopće ima, je u minulih pet godina bilo svakakvih veselih doživljaja. Od cca 380 priča koliko smo ih ukupno dobili u ovih pet godina, za dvadesetak ni diskete ni CD-a uopće nije bilo (onda je radila Recognita, što drugo, no dobro je da sam to uopće imao, netko drugi bi takvu pošiljku bez pardona škartirao), desetak puta sam na disketi dobio virus, dvadesetak puta je disketa bila oštećena a fajlovi nečitljivi, čak ni nakon scandiska i sličnih intervencija, petnaestak puta je na disketama umjesto priča bilo nešto sasvim drugo - neki drugi fajlovi, igre, jednom čak cijeli nečiji diplomski rad, nekoliko puta samo shortcuti na priče umjesto priča, itd. CD-i nisu ništa sigurniji nego diskete u ovom slučaju, i njih je bilo neispravnih ili s pogrešnim sadržajem. Zar je teško nakon što snimite priču na disketu ili CD - provjeriti jeste li snimili ono što ste htjeli i je li sve u redu? - Šifre su posebna priča. Šifre su potrebne zbog anonimnosti natječaja, no uvijek ima sudionika koji ne žele (ili ne znaju?) biti anonimni, pa nam umjesto šifre daju pravi potpis, ili svoje ime napišu naopako, ili šifrom provociraju (tako nam kasnije kažu, naravno da nam nije ni na kraj pameti baviti se razotkrivanjem šifri prije nego za to dođe vrijeme) da pogađamo o kome se radi. Neki autori šiframa izražavaju stav prema uvjetima natječaja, tako nam se jednom jedan autor potpisao šifrom koja je glasila "Ova je priča prije imala 13.000 znakova i bila je puno bolja"; neki namjernu pišu šifre u četiri-pet redaka misleći da će nas time nasekirati ili nasmijati, što li. Šifra je samo identifikator, oznaka, apsolutino nije bitno kakva je, problem je kada šifre nema, a još veći kada nema rješenja šifre odnosno podataka o stvarnom autoru. U jednom od prvih natječaja, jednom smo autoru za objavljivanje u zbirci odabrali sve tri priče, ali kad smo otvarali koverte s rješenjima šifri (da, taj je autor uredno poslao koverticu) - ova je bila prazna. Nikakve indicije nije bilo tko bi autor mogao biti. Pravu smo detektivsku potragu tada pokrenuli, čak s mnogo smiješnih i anegdotalnih detalja, i tajnu razriješili pukim slučajem: naša šifra bez rješenja bila je naslov priče očito istog autora ali poslane na jedan drugi natječaj! Na moj "javni poziv" u potrazi na nepoznatim autorom, javio se organizator tog drugog natječaja, i pomogao nam da ispod priča stavimo pravo ime autora. - Ipak, najkompliciranija i najaznovrsnija iznenađenja zatjecala su nas na disketama ili CD-ima, u fajlovima s pričama. Skoro svaka priča pisana je u drugom fontu, mnoge i u raznim bojama, fajlovi su imali svakojaka zaglavlja i podnožja, bilo je svakojakih divljih formatiranja, neki su fajlovi kopirani bez ekstenzija, neki su uz tekst imali i razne tablice, frejmove, čak i ilustracije. Istina, nije to ništa što se ne može srediti (osim ludih fontova ako ih na svome stroju nemam, što daje rizik da se moja interpretacija slova s kvačicama razlikuje od autorovih), ali na to odlazi jako puno vremena, koje bi se korisnije moglo utrošiti kroz bavljenje tekstom, a ne njegovim oblikovanjem. Mogli smo sve detalje o tome kako snimiti priču staviti i u tekst natječaja, no gdje bi nas to odvelo, natječaj bi ispao predug. Ipak, ako ćete slati neke priče na neki natječaj, pokušajte se pri kreiranju njihovog elektronskog oblika, držati sljedećih postavki: 1. Priču pišite u Wordu za Windowse ili kojem god drugom programu, u fontu Times New Roman, u veličini od 12 točaka, u crnoj boji, ali ju sejvajte kao .rtf datoteku. Lakša je, jednostavnija za rukovanje, i otpornija na viruse. Na disketu/CD ju snimite dvaput, kao original i kao sigurnosnu kopiju, tako da vam ju ne pojede "bad sector" koji se na disketi može pojaviti, među ostalim, pri kontaktu vaše pošiljke, primjerice, s magnetom u telefonu, koji ju može nepovratno oštetiti. 2. Na početku fajla stavite naslov priče, pa ostavite jedan prazan red, pa onda dolazi tekst priče, pa na kraju potpis odnosno šifra, i pazite da nakon potpisa/šifre ne bude suvišnih praznih redova! 3. Ne stavljajte nikakva zaglavlja ni podnožja, ni brojeve stranica, ne mijenjajte "page properties" odnosno veličinu margina, ne umećite stilove, i nije važno da prored bude najveći (kao što je važno za otisak na papiru); vaša priča u elektronskom obliku neće ići u dalju obradu u obliku u kojem ste je kreirali na ekranu, nego u obliku "čistog" teksta. 4. Dijaloge, ako ih u priči ima, pišite s crticama na početku uvučenog reda radije nego s navodnicima, ali pazite da vam pri nastavku pisanja ta crtica ne postane automatski "natuknica" koja se ponavlja sa svakim novim "enterom", dakle, dobro je isključiti takvu automatiziranu opciju u vašem programu za pisanje. 5. Pobogu, pregledajte priču prije slanja, pripazite na jezik, gramatiku, pravopis, propustite svoj tekst barem kroz "spelling checker", nepismena priča ostavlja loš dojam i ima više šanse biti eliminirana. Hm, je li ovo postao "tehnički priručnik za organizatore i sudionike književnih natječaja"? Ako je barem dijelom na tom tragu, nadam se da sam učinio dobro djelo. Čitamo se, a vi - samo pišite! |
