boljizalet

četvrtak, 18.12.2014.

Najljepši božićni dar

Prije točno dvadeset godina, iščekivanje Božića u mojoj obitelji doseglo je vrhunac napetosti već početkom prosinca. Bila je to moja prva trudnoća, a sretni termin zabilježili smo u kalendar još u proljeće. Tada smo s iznenađenjem izračunali, bit će to 24. prosinac, Badnjak, subota. Baš smo pogodili datum! Moji roditelji nestrpljivo su čekali prvo unuče, a njihovi roditelji prvo praunuče. Nas dvoje željeli smo što prije svoje djetešce i svakoga dana iznova smo se pitali kako će izgledati utjelovljena kombinacija naših zaljubljenih gena.
Svi koji su sudjelovali u sretnom iščekivanju znaju da se prva trudnoća prati detaljno i precizno iz dana u dan. Mlade trudnice, opskrbljene najnovijom literaturom, satima znatiželjno s uzbuđenjem proučavaju fotografije i podatke svakog tjedna svoje trudnoće. Niti ja nisam bila izuzetak. Prošla je polovica prosinca, moj trbuh se povećavao, ali nisam još osjećala da se bliži porod. Vani je romantično i tiho sipio snijeg, a ja sam u toplom domu izrađivala maštovite raznobojne ukrase za bor. Pravi adventski ugođaj. U strahu, zbog snježne idile, budući tata je na gume našeg Renaulta 4 stavio lance kako bi ga što bolje pripremio za ledenu uzbrdicu do Zajčeve bolnice. Usred noći, dan prije termina, javio se prvi trud. Nisam previše obraćala pažnju. U knjizi je pisalo kako se ne treba uzbuđivati dok trudovi ne započnu s ponavljanjem u pravilnim razmacima. Do jutra nije bilo novih znakova i moj muž je otišao na posao u bolnicu. Još me, do podne, nekoliko puta zaboljelo, a dva sata kasnije mudro sam zaključila da trudnoći polako dolazi neminovan kraj. Bila sam potpuno smirena. Muž mi je tada bio mladi specijalizant i bio je nedostupan u operacijskoj sali pa mi se na telefon javio njegov kolega. Konačno, nakon sat i pol, uspjela sam ga osobno izvijestiti da imam trudove. Zamolila sam ga da požuri. Morali smo odmah krenuti u rodilište. Pogledala sam kroz prozor i shvatila da je to potpuno neostvariva zamolba. Bio je petak 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, kraj radnog vremena. Kolnici su bili prekriveni snijegom, a velik broj automobila na cesti bio je bez zimske opreme. Stanujemo u Zvonimirovoj. Bila je to najveća gužva ikada viđena ispred naše zgrade. Počela me lagano hvatati panika. Ipak, nepoznatim prečicama, budući pater familias uspio se probiti do našeg doma. Zgrčena od bolova, spustila sam se hrabro niz stube do auta. Trudovi su bili sve češći i jači. S našim uključivanjem u promet započela je uzbudljiva adventska avantura s neizvjesnim završetkom. Morali smo se probiti do Zajčeve. Bilo je to razdoblje prije nesretnog preuređenja Kvatrića. Dakle, trebalo je zaobići snijegom zatrpanu tržnicu na kojoj je pola Zagreba još uvijek nemilice kupovalo zadnje dijelove jelovnika za badnju večeru i božićni ručak. Naš zadatak, stići do rodilišta, bio je izvediv, činilo se, jedino helikopterom. No, pokazat će se uskoro, nije bez razloga Renault 4 pravi mali div! Neustrašivi budući tata probio se s malim divom, neprekidno trubeći, kroz Šubićevu i ušao u žlijeb tramvajske pruge koja je tada bila potpuno odvojena od kolnika. Vozači u drugim autima križali su se i vikali da smo ludi, a ja sam glasno objašnjavala svima koji su mogli čuti da imam trudove i da jurimo u rodilište. U predbožićnom ozračju, unatoč gužvi i prometnoj nervozi, izmamili smo zagrebačkim vozačima blagdanski osmijeh na lice. „Sretno, požurite!“ vikao je simpatični tramvajac koji je stajao pored našeg auta.
U rodilište smo stigli iza pet popodne. U sedam i dvadeset, nakon filmskog završetka devetomjesečnog iščekivanja, večer uoči Badnjaka, dobili smo najljepši božićni dar. Našeg voljenog sina. Dragi naš Kiki, sretan ti dvadeseti rođendan!*

*Sretna obitelj postala je još sretnija dvije i pol godine kasnije, rođenjem naše kćerkice. ;)

Oznake: Božić, rođendan

18.12.2014. u 18:03 • 37 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 27.11.2014.

Jedini pravi adventski vijenac

Nisam zimski tip. Ljeto je oduvijek moje omiljeno godišnje doba. No, moram li odlučiti koji mi je najljepši mjesec u godini, odabrat ću ipak prosinac. Adventski mjesec, mirišljav, svjetlucav i pun iščekivanja, unatoč niskim temperaturama, najtopliji je dio godine. Čaroban prosinac uvijek nam zagrije dušu pa osvijestimo onaj osjećajniji, ljepši dio nas. Postanemo mirniji, spokojniji, bolji. Tijekom prosinca nesebičnije darujemo bolesne, siromašne, ostavljene. Božić je blagdan kojem se veselimo otvorenih očiju i punog srca. Svi ćemo ovih dana pisati, pričati i pjevati o sličnim temama očarani adventom i blagdanskim ugođajem.
U našem domu pripreme za Božić započinju pravljenjem adventskog vijenca. Budući da su moja djeca u najranijem djetinjstvu obožavala igru s tijestom u kuhinji, naš adventski vijenac i danas se mijesi, oblikuje rukama i peče. Otkad su postali malo odrasliji, svake godine nakon Božića dogovaramo se kako ćemo sljedećeg prosinca osmisliti sasvim drugačiji adventski vijenac. Tijekom prošle zime, po raznim božićno ukrašenim izlozima, časopisima i na internetu, sakupila sam i pripremila pregršt zanimljivih ideja. Kraj je studenog i vrijeme je za odluku. Sinoć sam, puna kreativnog veselja, u dnevnoj sobi pokušala unijeti malo blagdanske inventivnosti u naš dom. Ove godine možemo napraviti prekrasan rustikalan vjenčić od češera (uočen i snimljen početkom siječnja u izlogu malog mjesta u Dolomitima, pažljivo čuvan u mom mobitelu upravo za ovu prigodu). Nitko nije bio oduševljen. Svi opet žele naš, stari, jedini pravi adventski vijenac od tijesta s orasima, bademima i lješnjacima. Odustala sam od nagovaranja i odjednom shvatila. Adventski vijenac od tijesta postao je dio obiteljske tradicije. Bio bi pravi grijeh ne poštivati ovako lijepu tradiciju.

Danas radimo najdraži adventski vijenac moje obitelji.

Za izradu jedinog pravog adventskog vijenca trebamo pripremiti:
• 1 kg oštrog brašna
• 0,5 kg sitne morske soli
• malo vode
• razne orašaste plodove u ljusci (lješnjake, orahe, bademe, koštice od marelica i sl.)
• 4 svijeće
• 4 poklopca od staklenki iste veličine (promjer poklopca bi trebao biti što sličniji promjeru svijeće)
• zlatni sprej
• malo ljepila (za pomoć, ako orašasti plodovi budu ispadali iz tijesta)

Postupak:
Pomiješajte brašno i sol pa dolijevajte malo, pomalo vodu. Umijesite tijesto na pobrašnjenoj radnoj plohi i oblikujte rukama vijenac od tijesta. Pravilno rasporedite i utisnite u tijesto poklopce od stalenki. Slijedi ukrašavanje utiskivanjem orašastih plodova. Vijenac stavite u pećnicu zagrijanu na 100 stupnjeva. Neka se peče (suši) cca 2,5 sata.
Nakon što se ohladi, vijenac položite na stare novine (kako biste zaštitili radnu površinu) i sprejajte pažljivo orašaste plodove sa zlatnom bojom. Izvadite poklopce iz tijesta i na zaravnjeno mjesto pričvrstite (najbolje s vrućim voskom) svijeće.