Marketing
Najljepši božićni dar
Prije točno dvadeset godina, iščekivanje Božića u mojoj obitelji doseglo je vrhunac napetosti već početkom prosinca. Bila je to moja prva trudnoća, a sretni termin zabilježili smo u kalendar još u proljeće. Tada smo s iznenađenjem izračunali, bit će to 24. prosinac, Badnjak, subota. Baš smo pogodili datum! Moji roditelji nestrpljivo su čekali prvo unuče, a njihovi roditelji prvo praunuče. Nas dvoje željeli smo što prije svoje djetešce i svakoga dana iznova smo se pitali kako će izgledati utjelovljena kombinacija naših zaljubljenih gena.
Svi koji su sudjelovali u sretnom iščekivanju znaju da se prva trudnoća prati detaljno i precizno iz dana u dan. Mlade trudnice, opskrbljene najnovijom literaturom, satima znatiželjno s uzbuđenjem proučavaju fotografije i podatke svakog tjedna svoje trudnoće. Niti ja nisam bila izuzetak. Prošla je polovica prosinca, moj trbuh se povećavao, ali nisam još osjećala da se bliži porod. Vani je romantično i tiho sipio snijeg, a ja sam u toplom domu izrađivala maštovite raznobojne ukrase za bor. Pravi adventski ugođaj. U strahu, zbog snježne idile, budući tata je na gume našeg Renaulta 4 stavio lance kako bi ga što bolje pripremio za ledenu uzbrdicu do Zajčeve bolnice. Usred noći, dan prije termina, javio se prvi trud. Nisam previše obraćala pažnju. U knjizi je pisalo kako se ne treba uzbuđivati dok trudovi ne započnu s ponavljanjem u pravilnim razmacima. Do jutra nije bilo novih znakova i moj muž je otišao na posao u bolnicu. Još me, do podne, nekoliko puta zaboljelo, a dva sata kasnije mudro sam zaključila da trudnoći polako dolazi neminovan kraj. Bila sam potpuno smirena. Muž mi je tada bio mladi specijalizant i bio je nedostupan u operacijskoj sali pa mi se na telefon javio njegov kolega. Konačno, nakon sat i pol, uspjela sam ga osobno izvijestiti da imam trudove. Zamolila sam ga da požuri. Morali smo odmah krenuti u rodilište. Pogledala sam kroz prozor i shvatila da je to potpuno neostvariva zamolba. Bio je petak 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, kraj radnog vremena. Kolnici su bili prekriveni snijegom, a velik broj automobila na cesti bio je bez zimske opreme. Stanujemo u Zvonimirovoj. Bila je to najveća gužva ikada viđena ispred naše zgrade. Počela me lagano hvatati panika. Ipak, nepoznatim prečicama, budući pater familias uspio se probiti do našeg doma. Zgrčena od bolova, spustila sam se hrabro niz stube do auta. Trudovi su bili sve češći i jači. S našim uključivanjem u promet započela je uzbudljiva adventska avantura s neizvjesnim završetkom. Morali smo se probiti do Zajčeve. Bilo je to razdoblje prije nesretnog preuređenja Kvatrića. Dakle, trebalo je zaobići snijegom zatrpanu tržnicu na kojoj je pola Zagreba još uvijek nemilice kupovalo zadnje dijelove jelovnika za badnju večeru i božićni ručak. Naš zadatak, stići do rodilišta, bio je izvediv, činilo se, jedino helikopterom. No, pokazat će se uskoro, nije bez razloga Renault 4 pravi mali div! Neustrašivi budući tata probio se s malim divom, neprekidno trubeći, kroz Šubićevu i ušao u žlijeb tramvajske pruge koja je tada bila potpuno odvojena od kolnika. Vozači u drugim autima križali su se i vikali da smo ludi, a ja sam glasno objašnjavala svima koji su mogli čuti da imam trudove i da jurimo u rodilište. U predbožićnom ozračju, unatoč gužvi i prometnoj nervozi, izmamili smo zagrebačkim vozačima blagdanski osmijeh na lice. „Sretno, požurite!“ vikao je simpatični tramvajac koji je stajao pored našeg auta.
U rodilište smo stigli iza pet popodne. U sedam i dvadeset, nakon filmskog završetka devetomjesečnog iščekivanja, večer uoči Badnjaka, dobili smo najljepši božićni dar. Našeg voljenog sina. Dragi naš Kiki, sretan ti dvadeseti rođendan!*
*Sretna obitelj postala je još sretnija dvije i pol godine kasnije, rođenjem naše kćerkice. ;)
Post je objavljen 18.12.2014. u 18:03 sati.