boljizalet

četvrtak, 27.11.2014.

Jedini pravi adventski vijenac

Nisam zimski tip. Ljeto je oduvijek moje omiljeno godišnje doba. No, moram li odlučiti koji mi je najljepši mjesec u godini, odabrat ću ipak prosinac. Adventski mjesec, mirišljav, svjetlucav i pun iščekivanja, unatoč niskim temperaturama, najtopliji je dio godine. Čaroban prosinac uvijek nam zagrije dušu pa osvijestimo onaj osjećajniji, ljepši dio nas. Postanemo mirniji, spokojniji, bolji. Tijekom prosinca nesebičnije darujemo bolesne, siromašne, ostavljene. Božić je blagdan kojem se veselimo otvorenih očiju i punog srca. Svi ćemo ovih dana pisati, pričati i pjevati o sličnim temama očarani adventom i blagdanskim ugođajem.
U našem domu pripreme za Božić započinju pravljenjem adventskog vijenca. Budući da su moja djeca u najranijem djetinjstvu obožavala igru s tijestom u kuhinji, naš adventski vijenac i danas se mijesi, oblikuje rukama i peče. Otkad su postali malo odrasliji, svake godine nakon Božića dogovaramo se kako ćemo sljedećeg prosinca osmisliti sasvim drugačiji adventski vijenac. Tijekom prošle zime, po raznim božićno ukrašenim izlozima, časopisima i na internetu, sakupila sam i pripremila pregršt zanimljivih ideja. Kraj je studenog i vrijeme je za odluku. Sinoć sam, puna kreativnog veselja, u dnevnoj sobi pokušala unijeti malo blagdanske inventivnosti u naš dom. Ove godine možemo napraviti prekrasan rustikalan vjenčić od češera (uočen i snimljen početkom siječnja u izlogu malog mjesta u Dolomitima, pažljivo čuvan u mom mobitelu upravo za ovu prigodu). Nitko nije bio oduševljen. Svi opet žele naš, stari, jedini pravi adventski vijenac od tijesta s orasima, bademima i lješnjacima. Odustala sam od nagovaranja i odjednom shvatila. Adventski vijenac od tijesta postao je dio obiteljske tradicije. Bio bi pravi grijeh ne poštivati ovako lijepu tradiciju.

Danas radimo najdraži adventski vijenac moje obitelji.

Za izradu jedinog pravog adventskog vijenca trebamo pripremiti:
• 1 kg oštrog brašna
• 0,5 kg sitne morske soli
• malo vode
• razne orašaste plodove u ljusci (lješnjake, orahe, bademe, koštice od marelica i sl.)
• 4 svijeće
• 4 poklopca od staklenki iste veličine (promjer poklopca bi trebao biti što sličniji promjeru svijeće)
• zlatni sprej
• malo ljepila (za pomoć, ako orašasti plodovi budu ispadali iz tijesta)

Postupak:
Pomiješajte brašno i sol pa dolijevajte malo, pomalo vodu. Umijesite tijesto na pobrašnjenoj radnoj plohi i oblikujte rukama vijenac od tijesta. Pravilno rasporedite i utisnite u tijesto poklopce od stalenki. Slijedi ukrašavanje utiskivanjem orašastih plodova. Vijenac stavite u pećnicu zagrijanu na 100 stupnjeva. Neka se peče (suši) cca 2,5 sata.
Nakon što se ohladi, vijenac položite na stare novine (kako biste zaštitili radnu površinu) i sprejajte pažljivo orašaste plodove sa zlatnom bojom. Izvadite poklopce iz tijesta i na zaravnjeno mjesto pričvrstite (najbolje s vrućim voskom) svijeće.

Uživajte ove nedjelje u raskošnom plamenu prve svijeće na vašem orašastom adventskom vijencu!

Oznake: Božić

27.11.2014. u 22:12 • 38 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.11.2014.

Moja baka

Pametan čovjek shvaća kako proživljene godine i iskustvo nose silne blagodati. Godine nas čine mudrijima i opuštenijima. S vremenom naučimo razlikovati licemjerje od iskrenosti, mane od vrlina i počnemo se diviti običnim malim stvarima i uživati u njima.
Još donedavno bila sam tvrdoglavo uvjerena da su svi ljudi pozitivni i da smo svi negdje ispod površine krvavi i ranjivi. Mislila sam da se razlikujemo samo prema debljini kože i da će, ako upotrijebimo malo jaču oštricu, prokrvariti i onaj najgori. Ma kakvi, život me naučio da sam u zabludi. Krv ispunjava srce. Ako nemaš srce, krv ti niti ne treba. To je razlog zašto nikakva oštrica ne pomaže.
Svakodnevnica je ponekad neumoljiva i čovjek je prisiljen živjeti i s onima koje ne volimo. Njih je najbolje ignorirati jer, ako im dopustimo, skinut će nam u trenu osmijeh s lica i uništit će nam zdravlje.
Moja draga baka navršila je prošli mjesec sto godina. Život je nije mazio, ali hrabro mu je prkosila. Velika i skladna obitelj bakin je najveći uspjeh. Teret godina danas nije lak, ali kad bolovi u kostima popuste, živahna je i razgovorljiva poput djevojčice. Bakica živi u toplom obiteljskom domu okružena ljubavlju i beskrajnom pažnjom moje brižne tete , a naši trenuci druženja obično su popodnevni sati srijedom. Zahvaljujući zajedničkim srijedama kroz dugi niz godina postala sam ispunjenija, zadovoljnija, osjećajnija. U razgovorima s bakom otkrila sam mnoge važne životne stvari. Ona je spoznala prije mene da postoje ljudi bez srca i da ih se treba kloniti. Njezina iskustva pomogla su i nama, njezinim unukama, dati odgovor na mnoga važna pitanja.
Bakina živa sjećanja potvrđuju da je djetinjstvo najvažnije razdoblje u ljudskom životu. Nevjerojatno je kako uvjerljivo uvijek iznova prepričava doživljaje iz djetinjstva koje je proživljavala prije više od devedeset godina. Svi junaci njezinih priča djeluju stvarno, imaju ime i prezime, opisani su sa svim osobinama koje su ih krasile. Bakine respektabilne godine ne dozvoljavaju joj neiskrenost i uljepšavanje. Starost je duhovito iskrena. Često se od srca nasmijemo njezinim sjećanjima. Moja baka je istinski spomenik pravome životu.
Dragi moji, budite dobri prema svojoj djeci i posvetite im puno vremena i pažnje. Nadam se da ste shvatili što vam želim reći. Ako vam kćeri i sinovi dožive duboku starost, a životni vijek je sve duži i duži, pričat će o vama jednoga dana vrlo detaljno svojim unucima. Potrudite se da zajednička slika koju će pamtiti bude u što više veselih boja. Sreća naših obitelji naša je najveća sreća.
Napravite navečer finu večericu i okupite se oko stola. Malo smijeha, uz dobar zalogaj, uljepšat će vam i najtmurniji dan.

20.11.2014. u 22:32 • 31 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 13.11.2014.

Malo alegorije

U lijepoj bajkovitoj zemlji okruženoj gustom šumom i bistrom vodom živjele su u prijateljstvu razne životinje. Svaka je na svoj način vrijedno doprinosila zajednici. Bile su druželjubive, složne i zadovoljne. Hrane je bilo u izobilju.
Jednoga proljeća, skladnoj i raznolikoj obitelji pridružio se strašan lav. Dok su ostale životinje svakodnevno marljivo radile, lav je satima ljenčario i spavao. Kad nije spavao, zapovijedao je i hvalio se. Životinje u početku nisu marile, ali uskoro su osjetile koliko im se život promijenio. Prva je iz životinjskog raja otišla mudra sova. Odletjela je u potrazi za boljim životom. Nije htjela trpjeti lava i njegovu tiraniju. Donedavno opuštena lisica, postala je vrlo oprezna. Ostali su nastavili živjeti po navici. Spokoj i mir u kojima su prije uživali pretvorili su se u slatka sjećanja. Život je postao prava muka, uz malo loše hrane i nemiran san. Jednoga dana, nakon napornog rada, umorne i gladne, životinje su sjele u hladovinu kako bi se odmorile. Htjele su nešto prezalogajiti, ali nije bilo hrane. Lav im je opet pojeo ručak i mirno zaspao ispod susjednog drveta. Lisica je šutke podvila rep i praznog želuca nestala u šumi. Pametna koza napokon se pobunila. Ovaj put, kap je prelila čašu. Optužila je lijenog lava za sebičnost, a ostale za bezrazložnu odanost i požrtvovnost. Zašto dalje trpjeti? Zašto živjeti ropskim životom u strahu? Gladni i iscrpljeni, konj, vol i magarac složili su se s kozom. Ovca im se usprotivila i licemjerno stala u zaštitu nasilnog lava. Očekivala je njegovu pohvalu. Prestrašeni zec odmah ju je podržao. Ne mareći za ostale životinje, ovca je, gladna i pognute glave, nastavila raditi, sigurna da će se lav probuditi i kazniti sve neposlušnike. No, lav se nije probudio. Lukava lisica sve je predvidjela i otrovala je ručak.
Lav je platio glavom svoju pohlepu.
Ipak, ovca je i dalje ostala ovca, a zec je ostao zec.
U lijepoj bajkovitoj zemlji okruženoj gustom šumom i bistrom vodom živjet će životinje opet u sreći i izobilju.

13.11.2014. u 22:31 • 28 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.11.2014.

Dobro jutro s osmijehom

Kao većina Hrvata i ja mislim da smo vrlo šarmantan narod koji živi u prekrasnoj, mediteranskoj, bogomdanoj zemlji. Je li moguće da zbog poražavajuće gospodarske situacije i teške svakodnevnice samo tješimo jedini druge da je, unatoč svim problemima, kod nas ipak najbolje? Sunce, more, prirodne ljepote, opuštenost, sigurnost, kavice u gradu.
Prošlog prosinca odabrala sam obitelji i prijateljima, kao simpatičan božićni dar, netom izdanu knjigu Danci i stranci. Autorica Hrvatica Kristina Danilovski piše u njoj o vlastitom doživljaju kulturoloških razlika između Danaca i Hrvata kroz zanimljivu svakodnevnicu. Uoči ljetnih praznika, ponovno sam u Algoritmu naišla na dopadljivo štivo o komparaciji Hrvata i Amerikanaca. Odmah sam kupila novu knjižicu Propuh, papuče i punica splitskog zeta Amerikanca Codyja McClaina Browna. Ne moram niti spominjati, knjiga je postala ljetni hit u mojoj obiteljskoj kući na moru. Uskoro smo nabavili još nekoliko primjeraka na engleskom i poslali je našima u dijasporu. Obje knjige govore o Hrvatima na duhovit, ali pretežno topao i simpatičan način. Hrvati su oni koji znaju uživati u životu, osjećajni su, strastveni i druželjubivi. (Preporučujem od srca obje knjige, brzo se čitaju, svidjet će vam se i nasmijat će vas.) I mi volimo tako misliti o sebi. Slažem se, uglavnom smo dragi i topli, ali smo i nepristojni, namrgođeni, gunđavi, neljubazni. Ne mislim pritom na nesretnike koji su ostali bez posla i kojima je ugrožena egzistencija. Mislim na obične antipatične grintavce s kojima živimo.
Skoro svako jutro prođem pored susjeda koji se pravi da me ne poznaje. Redovito okreće glavu na drugu stranu kako me ne bi morao pozdraviti. Danas opet ista situacija. Kad mi jutro započne s nemilim namrštenim susjedom pa se nastavi s prodavačicom u pekari koja nervozno viče jer nema sitniša, čini mi se da je dan upropašten. I umjesto da uđem u auto poletna i vedra, okrećem ključ motora i ljutito rezignirana vozim prema poslu. Uh, ni Danci ni Amerikanci sigurno ne bi bili oduševljeni s ovakvim karakterističnim predstavnicima neugodnih Hrvata. Stoga, molim vas, dragi moji, sutra krenite u novi dan s osmijehom na licu i zaželite svim svojim susjedima radosno dobro jutro. Ne mora biti proljeće ili godišnji odmor i ne moramo biti u nekoga zaljubljeni da bismo mu poklonili osmijeh. Svijet bi bio ljepši da se češće smijemo.
Ubrzo će Božić. Grad će raskošno zasvijetliti. Sve će zamirisati po finim božićnim kolačićima i cimetu. Advent u Zagrebu je čaroban. Zasvirat će glazba na Zrinjevcu. Družit ćemo se uz neodoljivo vruće kuhano vino. Zagrijat će nam tijelo i dušu.
No, do Božića trebamo ostati zdravi, a počeli su harati virusi. Budući da nas u djetinjstvu nisu (kao Dance, iz knjige s početka teksta) čeličili spavanjem na otvorenom na -10, skloni smo groznim prehladama i virozama. Preporučujem kao preventivu divan španjolski umak od češnjaka alioli. Recept je na linku (isproban i izvrstan). Kupite hrvatski češnjak (onaj s brkovima). Umak je očaravajući, žestok, mediteranski.
Pokušajte uživati u svemu što radite i, ne zaboravite, mi s ovih prostora po rođenju smo hedonisti. Nitko, baš nitko, ne može nas natjerati da pristanemo na osrednjost. Ipak je, unatoč svim nesavršenostima, nama ovdje najljepše.

06.11.2014. u 21:32 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>