|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
29.05.2008., četvrtak
OTISAK SJEĆANJA
U zjenice roje se misli
- purpurne daljine -
kao nad rijekom sklopljeni cvjetovi,
kao magla na jezeru
tiha brodim kroz noc,
i nosim neizbrisiv trag.
Na usnama okus trešanja,
dvorišta prepuna oblaka i ptica,
sva raskrižja na kojima nećemo se sresti
i jedan kofer za sne;
a negdje u meni
hladnih obala i vjetrova sjevernih zvuk.
Teče neka voda daleka,
na zvjezdanim grozdovima umiruća rosa.
U meni Una je zaspala;
sto izvora
nigdje obala.
|
25.05.2008., nedjelja
SOMEWHERE OVER THE RAINBOW
Negdje postoji netko
čije se oči pridignu
htijući upiti
moj glas;
negdje postoji netko
čije se ruke vođene željom
pretvore u san;
negdje postoji netko
tko razumije savršeni sklad
besmislenih riječi;
negdje postoji netko
čiji damari tuku
rastapajući mi
niti;
negdje postoji netko
tko dodaje mi boje
kada oslikati želim
san.
Negdje postoji netko
tko zarobljenu drži
u krletci zlatnoj
moju misao.
- Znajući što želim, dopuštam si lutati prostranstvom
od sebe ka sebi ;
...negdje iznad duge moj je dom... -
|
22.05.2008., četvrtak
PRISNOST
Govori,
tihim glasom koji budi damare
ispričaj mi bajku o svetosti tajne,
ocrtaj njime granicu okova
tako željene slobode,
umiri me riječima
u kojima slutim ljubav,
ogrni me sigurnošću čežnje.
I pusti,
pusti da utonem u tebe
osjećajući te svim čulima.
|
19.05.2008., ponedjeljak
IMAGINATION
Slušajući tvoju strast
osjetim te svim čulima;
treptajem oka, svakim dahom života
ljubim tvoju nježnost neizrečenu riječima.
U čudnim oblicima
nepoznatim,
neshvatljivim prolazniku,
nastajem oblikovana mišlju.
Uzimaš me nestvarnom ljepotom
bestjelesnog, nevidljivog dodira,
ispunjavaš me kapljicama života,
dio po dio.
Spuštajući svoju želju
na moje usne
budiš me.
|
15.05.2008., četvrtak
DAYDREAM DARKNESS
(Tama)
To noću biva:
očajna mrena svijesti ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše,
kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
( M. Krleža, Nokturno )
Kroz kamenite prolaze odaja mojih snova koracima tromim,
teškim, prolaze davno usnule, izgubljene duše ... i smiju se,
smiju se instinktom divlje zvijeri koja njuši krv, smiju se ne
znajući ... njihova olovna stopala ne dodiruju moje srce, ne
ostavljaju tragove u mojim venama.
O, osjeća se onda, da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.
To noću biva, kada zemlja kune,
kada sve gine, i sve kada trune.
( M. Krleža, Nokturno )
Stati ćeš jednoga dana pred ogledalo savjesti, ti, koji sebe
čovjekom nazivaš, stati ćeš i ugledati svoj odraz u njemu.
Što ćeš tada reći onome koji će tražiti odgovore?
Zašto si grizao vučjim zubima, pobješnjelo i divlje dok je ispred
tebe stajala trpeza ljudskosti; zašto si kružio upornošću lešinara,
smijao se hihotom hijena dok je tvoja duša stanovala u čovječijem
tijelu?
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
( Tin Ujević; Pobratimstvo lica u svemiru )
Nisi li, na trenutak, zaboravio da čovjekom se zoveš ili je pak
tako se zvati za tebe bilo preteško?
Lako je živjeti životom zvijeri, no ostati čovjekom jeste hrabrost.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema;
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi.
( Tin Ujević; Pobratimstvo lica u svemiru )
- Neke su granice nepremostive. -
|
13.05.2008., utorak
GREEN ROSE OF MY SOUL
(Zelena ruža moje duše)
Tiha je noć, tiša ne može biti.
Zaspale ulice opet bude nečiji nepozvani koraci.
Jedan je trenutak satkan od vječnosti udahnuo novi život izgubljenoj
duši.
Sanjam da budna sam.
Šapuće mi jutrom sunce da mi smo gospodari svojih želja pa pomislih
kako želim postati stoljetno stablo kojeg ništa ne može srušiti.
Ono je mir i spokoj.
Ono je istina, početak i kraj.
Kroz korijenje crpi zadnje osmjehe, grane svija kao ruke, najnježnije
ruke oko umornog tijela. Kao nevidljiva, tiha sjena promiče kroz
vrijeme, cijedi sivilo neba na dlanove žedne, dlanove gladne spokoja, dlanove koji mirišu na rosu ranojutarnju, svilene kapljice sa latica
zelene ruže koja cvate u čudesnim vrtovima moje duše.
-Ne plašim se tame jer znam, uvijek je najtamnije pred svitanje.-
|
10.05.2008., subota
IN THE CIRCLE OF COLOURS
Jednom, ne tako davno, procvjetale su moje riječi u odsjajima ljubavi,
živjele u krugovima od boja satkanim, mirisale mirisima moje duše na
nekim dalekim, gotovo nestvarnim perivojima mašte.
Ubrala sam mirisnu rukovet riječi duginih boja pisanih srcem, prigrlila je
s čežnjom jer u meni se rodila, u meni je rasla snagom mojih misli, ubrala
je i donijela ovdje gdje njezin je dom.
Riječi uvijek imaju boju kada dolaze iz srca.
ROAD OF MYSTIC SEA CORALS
(Crveno)
Udomi me u srcu,
skrij me u toplini naručja,
zanjiši me ritmom topota s visina
i pusti me da sanjam
zore crvene od naših usana.
Jedne davne, tihe noći, dok su čuvari snova spavali, nad njezine zjene
spustila se tuga.
Mokra večer orosila je kapljicama dalekih mora umorne joj trepavice.
Tople kapi bile su tek nagovještaj neočekivane ljetne kiše, tek plačan
prizvuk mokrih daljina.
Zlatnom nebeskom rijekom plovila su sjećanja; o vrelim usnama, o
očima vječnosti uprtim u treperava svjetla.
Bijahu to putokazi ka užarenoj lavi što buja i raste u njezinoj utrobi.
Poželjela je otploviti s njima, htjela je biti dio njih.
Vjetar s mirisom soli i dalekih mora uplela je u kosu, zarobila u
dlanovima crvenu Lunu, u damarima nosila čudesnu boju vrtova
skrivenih, dubokomorskih – da ne putuje sama.
Odlazila je mirna kroz suton, kroz krhko crvenilo prezrelih makova;
bez osvrtanja, bez ijedne riječi; onako kako odlaze oni koji se nikada
ne vraćaju; onako kako odlaze oni što nijemo čuvaju tajne utisnute u
srce.
Oslobođena okova šumne tišine čula je svoje misli koje joj do tada
bijahu uskraćene, mirisima davno zaboravljenim putovala je sretna
sputavajući daljine.
Samo bi se ponekad nazirala tuga u očima njenim, neobjašnjiva
no stvarna.
- What is the price of Experience? -
|
08.05.2008., četvrtak
BEZRIJEČJA
Spokojno,
kao da na njihovim krilima
zaspao je svemir
dopiru do mene modrine bezriječja
rastu iz mojih udova nedosegnute visine
i prolijeću nesanice kroz guste oblake
nakovrčanih misli.
Žedno, kap po kap
pijem ljubav sa tvojih dlanova,
cvjetam bremenitim dahom proljeća,
smijem se smijehom grlica
budeći vjetrove na poljima zaspalim
grleći raspletene perivoje snova
i sutone orošene čežnjom
probuđenih ptica.
|
04.05.2008., nedjelja
RIJEKA BEZ DNA
Voda sam hladna
u kojoj raste pupčano paperje;
o ispucale zidine bezimenog grada,
u bezdanu vira utopljene tvrđe
obale se moje lome
i svijaju se
i gaze
i liju,
pred olujom bježe
moji tokovi ponornice.
Put sam bez povratka,
izgubljena vizija razdjevičenih snova;
iz sutona usahlih ljubavi
kao jabuke prezrele što padaju
ispirem zlato predvečernjeg svjetla.
Hridima obala slapovima tečem neznajući
na kojoj izrasti će glas sav od svitanja
i koja mjesta ispisati će početak istine
u tisuće godina starim krošnjama platana
nad dolinom u kojoj se rađam.
|
|
|