U zjenice roje se misli
- purpurne daljine -
kao nad rijekom sklopljeni cvjetovi,
kao magla na jezeru
tiha brodim kroz noc,
i nosim neizbrisiv trag.
Na usnama okus trešanja,
dvorišta prepuna oblaka i ptica,
sva raskrižja na kojima nećemo se sresti
i jedan kofer za sne;
a negdje u meni
hladnih obala i vjetrova sjevernih zvuk.
Teče neka voda daleka,
na zvjezdanim grozdovima umiruća rosa.
U meni Una je zaspala;
sto izvora
nigdje obala.
|