|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
27.10.2007., subota
PREPUŠTANJE SUDBINI
Hladna i reska, bolno oštra misao
raste i buja neusklađenim drhtajima;
iznutra –
gotovo neuhvatljiva, kliska,
teška i kruta srebri
laticama olovnoga cvijeta;
prekriva me bjelinom
iako čujem kako dišem
činim se nepomičnom,
tvrdom kao kora orahova stabla.
Miris mlak tople ljetne kiše
i boja sunca snenih suncokreta
šapuću mi o modrini nedohvata.
UPDATE
Dragi moji,
sljedećeg tjedna neću moći biti s Vama onoliko koliko
bih željela, pa Vam ostavljam zagrljaj i obećanje da ću
čim budem mogla nadoknaditi propušteno.
Vaša Dream
|
23.10.2007., utorak
LICEM PREMA SUNCU
Već sutra
na uglu neke ulice,
u nekom kutu predgrađa
ostaviti ću brižljivo umotane čežnje
(darujem njima slučajnog prolaznika).
Na vijeđe staviti ću potpis nesanice
dok upornošću vjekova
požurujem vrijeme krute osamljenosti
koja pritiska mi ramena.
Već sutra
živjeti ću život u jednoj dimenziji;
rastopljena,
licem prema suncu,
i biti sasvim obična žena
- preteško je nositi
samonikle izdanke vjere u istinu
ukorijenjene duboko u svome tijelu.
|
19.10.2007., petak
PODSJETNIK
Zaboravljam riječi
kojima bih te mogla sresti,
pa pamtim gradove i ulice
što mirišu na more.
Zaboravljam riječi
kojima bih te mogla sresti,
pa navijam satove
u točno dogovoreno vrijeme tajni.
Zaboravljam riječi
kojima bih te mogla sresti,
pa ispisujem ih posvuda
znakovljem za slijepe ljubavnike
tako da mogu u vrhovima prstiju
osjetiti toplinu tvoje kože
kada mi budeš nedostajao.
|
15.10.2007., ponedjeljak
RASPRODAJA NEPOSTOJEĆEG SAVRŠENSTVA
Bezglasje nije znak lucidnosti;
komeša se stvarnost
otkidajući tračak svjetlosti,
cijedi se sa rubova
euforično naslikanog akvarela.
Tražim izgubljeno
u bjelini sterilnih misli i dodira
i je li vrijedilo ostati, kažem
cijelo vrijeme sumnjajući.
Čak i kada dozivam te predanošću
nepokolebljivog lovca na divlje zvijeri
Tvoje ruke ne čine napor dobrostivosti.
Tijelom živim život izvan borbe
sakupljajući onim što bijah
u svoje skute zabludjele ptice.
Znam da usnut ćeš me još jednom;
makar kao dah sigurnosti
u sijedim kosama vremena
jer život je postojao prije
i živjeti ćemo i poslije
svih tih prolaznika
ne praštajući jedno drugome nesigurnosti;
i znam da usnut ćeš me već ove jeseni
otvorenih očiju sanjajući proljeće
jer nitko nije imun na samoću.
|
10.10.2007., srijeda
ISPOVIJEST PUTNIKA
Prolaznosti stoje dok putujem
užarenim tračnicama riječi;
pretapam misao,
neuhvatljivu,
nedohvatljivu svojinu
spakiranu u izlizani kovčežić.
U ruci mi novine s izmišljenim vremenom,
u srcu praznine
zakrpane bezvremenskim zakrpama.
Vlakovi kasne
(kao i obično),
no ne brini,
navikla sam ja čekati
na praznim peronima kolodvora nadanja
- negdje u zaleđu.
|
06.10.2007., subota
UMIJEĆE BALANSA
Ne budi mi misao glasom
koji ne prepoznajem;
neka spava zarivena
duboko u tvoje pore
iz kojih crpila je snagu
(umara me periodično ponavljanje indiferentnosti).
Ne ljubi me riječima
hladnim od jednostavnosti;
razlijevaju se mojim obalama rijeke strasti
i teku ne pamteći daljine
(preko mostova tišine više ne znam prijeći).
|
02.10.2007., utorak
IGRAČU STAKLENIM PERLAMA
Urođenim umijećem da dišeš sam
pronalaziš utjehu putenosti
u mekoj mliječnobijeloj koži.
Razodijevajući nutrinu umom
ostavljaš je nagu, crvenu od srama
- začudna igra logike -
nesavršenstvo oblika prikriveno
kotrljanjem staklenih perli
u kojima zrcali se odraz bliskosti
- na raskrižjima sjena ulog je život -
tišinom odabireš svoj put
Mirišu jesenje, smjerno
duboko urezane brazde;
uzorana zemlja nagoviještava
povratak korijenima
- užitak i bol lice su i naličje postojanja -
|
|
|