boddahrock

nedjelja, 30.12.2007.

Evo, emo dizajn...napokon...ali osjećam takvu krivnju kaj sam si ga dela...ne znam...to nisam ja....trenutno sam u takvom raspoloženu da bi se najradije išla bacit morskim psima, pa me nek rastrgaju na komade...znam morbidne misli, al kaj buš,,,ne znam koji mi je da ne velim kaj danas...ljutim se na cijeli svijet...zato jer vam otkrivam djeliće svoje osobnosti...al ako sam već počela, onda vam evo još...pa si onda mislite kakva sam čudakinja...sad vam bum napisala dijelove svojih misli iz svoja 5 dnevnika...

Evo, ova je jedna od mnogih za kurta...
„... pročitala sam opet kosa anđela. Mrzim kurta isto koliko ga i volim. Ali ga svejedno mrzim jer je kreten koji se išel klat. Al svejedno ga volim, no ipak hoću samo da postoji neko ko ga mrzi jer je imal u životu puno ljubavi samo ju on nije znam prihvatiti i prepoznati!

Za rukomet...
„...baš si razmišljam, dok zgubimo, moja ekipa, ja nemam onaj neki osjećaj krivnje i savjesti, i jednostavno mi nije previše krivo kad izgubimo. Znam da bi trebala imati taj jebeni osjećaj ali jednostavno nemam. Muči me to kaj dok zgubimo, onda se neke znaju čak i plakati, a ja potpuno ravnodušna, flegma...“

- to je bilo 15.10.2006. i otada se taj osjećaj postupno mijenjal, al ne tak jako...al ima pomaka...

„...svi ljudi imaju maske...to mi je tek danas doprijelo do savjesti...ljudi su glupi...bilo koji!“

Bog te poziva u svoje zajedništvo

„ pa moglo bi se reći da je Bog prisutan u našim umovima i među nama. Baš sam si razmmišljala. Sve kaj je god u vezi s njim, temelji se na tome da mi ljudi, njegove pristaše, na zemlji djelujemo...sve više vjerujem da je kršćanstvo jedna ideologija koju su ljudi stvorili u stanju očaja. Zmislili su si nekog ko im bu pomogel. Možda im je to pomoglo da budu optimističniji. Ali, kak da mu potpuno vjerujem kad imam dokaze samo na temelju Biblije i onih starih zapisa.

Ah, ko bi znal...

- 18:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 28.12.2007.

osjecam se zahebano...to je sve kaj bum rekla...Nema više pjesma....nema više mene...nestala je ona čar bloga ...i glupo mi je da pišem te pjesme uopće tu na blog kaj bu neko od vas mogel reći: “dobre su ti pjesme“...wow! to mi more reći i baka prek telefona kojeg nema...! sve je to postalo bezveze...isfurano...nemam više uopće volje...ko da ikoga od vas ko čita moj blog zanima kaj se meni desilo u zadnjih par dana i kaj ja mislim o nečemu kad me ovak i onak ne poznate tak da niti ne kužite kaj mislim i kakvo je uopće moje razmišljanje...nema svrhe...cijeli je ovaj svijet samo kutija u kojoj smo svi mi ljudi glumci zatvoreni bez trunke svjetlosti a njeni su rubovi zaljepljeni s tak jakim selotejpom da ne postoji ni najmanja moguća nada da se to ikad promijeni...da se pokidaju veze među svim tim našim prokletim lažnim vezama...svi samo čekaju da čim prije završe taj svoj usidjeli život i da umru...zašto onda uopće živite! A ovak i onak svi na kraju umremo...kak je to glupo pitanje...zake živimo? A jesam i ja debil...a kad pokušavam biti iskrena...i onda to tak na kraju ispadne...a tak je uvijek..uvijek kad hoćeš nekaj dobrog, najčešće ispadne upravo suprotno od toga...volim filozofirati, to mi je u krvi...i zbog toga sam neshvaćena...jbg...aj bok

- 22:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.12.2007.

gledam snijeg kako nevino pada nesvjesno pokrivajući tragove,
sjedim kraj tople peći što me grije u ove hladne dane
no srce mi je svejedno zatvoreno u ledenoj komori
zbog tebe…
obescjenjuješ svaki moj rad i moj trud pretvaraš u ništa
usporedbom povećavaš moju bol koja se trudi nestati
i umjesto da na mom licu zasja sreća,
na njemu blistaju jasne suze…
boli me najviše ta tvoja ravnodušnost
koja me ostavlja bez ičega
samu u pustinji vlastitih grijeha
počinjenih željom za pažnjom i empatijom…
zašto trošiš vrijeme na donošenje osuda…
jesi li ikada vidjela svjetlo,
koje te probudi nakon ružnog sna
i znaš da će sve biti u redu, a nije…
prekidaš me u nastojanju da se popravim…
nadam se da uživaš u borbi sa svojim umom…
emotivnoj nestabilnosti prkosiš iz dana u dan
i toneš u još veći ponor izgubljenosti…
u prividnoj ljepoti uživaš sama,
nadajući se da ćeš me moći slomiti do kraja…
slomljenog srca hodaš ulicama patnje,
svjesna svoje pogreške,
žaleći za izgubljenim vremenom…

lik je zakon...ako ga vec neko nije cul, obavezno mora...!

- 20:14 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2007.

Pokušavajući popuniti sve praznine u meni
Napisah pjesmu za cijeli svijet
No ta pjesma zapela je kod onih
Što mrze svoju dušu
A najprije kod mene
Poput ptice
što svoja krila proteže daleko u visine
tako ja pokušavam prenijeti
poruku koju ova pjesma nosi.
Ona je sakrivena, duboko u riječima
Te onaj što ju samo čita
Ne može shvatiti njenu poantu.
Onaj što ju čita očima duše
Prepušta se njenoj ljepoti i dubini
Te ga obuzima
Kao droga nakon zlatnog šuta
Morbidno stvarajući u njemu
Iluzije savršenoga
Ne potiskujući mane ljudske čovječnosti.
Ne shvaćajući što pišem
Prepuštam se riječima
Da mogu oživjeti biće ljubavi
Što se krije iza ovih stihova
Nadajući se da će i vas
Pogoditi ova svijest što se krije u meni
O postanku naše zajedničke ludosti.

Danas pišem malo duži post. Pošto se bliže zimski praznici, hoću biti dobra prema svima pa bum zato napisala i malo više nego inače. Mislim, neću sad pisati ne znam kaj, a ovak i onak vas ne zanima ništ o meni jer kolko vas ima, mislim da samo jedan, i to martina-jim, veliki pozdrav tebi by kurt. Ah ne znam koju svrhu opće ima taj blog, osim da na njemu objavljujem svoje postove, koje opet niko nikad ne čita, tak da je opet bez ikakve svrhe. Znači da je najbolje da ga samo zbrišem pa smo kvit. Mislim, sramota je da imam jedan komentar po postu, i očajna je činjenica da te se samo jedan jedini frend zmisli, od njih 100. mislim, čovjek bi se onda trebal zapitati, dal uopće i imam frendove. Mislim, ak je nekome teško skočiti na net na 5 minut, da napiše bar svije riječi onda aj bok….ne znam zakaj uopće to pišem. Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh…opće me više nije briga za ništ na ovom svijetu, jedino mi preostaje bezosjećajna komunikacija s drugim ljudima….i sad dok idem razmišljat o životu, ne znam kaj da mislim….dal je dobar ili loš…
DA IDEM RAZMIŠLJAT O ŽIVOTU, MOGLA BI NAPISATI CIJELU KNJIGU DA TO TREBAM PRENIJETI NA PAPIR. SAD DOK TO PIŠEM NA LAPTOPU LJEPO MI JE TIPKATI PO TIM MEKANIM TIPKAMA KOJE SU OVAK I ONAK SAMO ZAMJENA ZA OLOVKU, ALI BITNA RAZLIKA IZMEĐU TIPKA I OLOVKE JE TA DA ME RUKA ZABOLI DOK MORAM PISATI S OLOVKOM. TO VAM JE JEDNA OD ŽIVOTNIH FILOZOFIJA. GLUPO ALI ISTINITO. NEMOJTE TO SHVAĆATI DOSLOVNO, DA SE JA SAD BRINEM ZA TO KAK ME RUKA BOLI. SAMO VELIM DA IMA JEDNOSTAVNIJIH NAČINA DA SE NEKAJ U ŽIVOTU RIJEŠI. BAŠ MUTAVO, GLUPOSTI PIŠEM. HTJELA BIH ZAPOČETI S NEKIM NORMALNIM ŠTIVOM, ALI KAD MI NIŠT NORMALNO NE PADA NA PAMET. NE ZNAM KAK LJUDI KOJI PIŠU KNJIGE OD PO 500 STRANICA PA I VIŠE, IMAJU IDEJA ZA NEŠTO TAKVOG. JA NE BI MOGLA NAPISAT KNJIGU OD 20 STRANICA, JER KAO PRVO NEMAM IDEJA, VOLJE NITI VREMENA. I BOLI ME, ALI JA BUM PISALA PO SVOM DIJALEKTU, LEPOGLAVSKOM.TO JE ZEZNUTI "JEZIK", I JA GA JOŠ NORMALNO GOVORIM, DOK NEKI ZNAJU RIJEČI IZGOVARATI GORE NEGO REA KOJA SAD IMA GODINU I POL. ONA IMA NEKI SVOJ ZMIŠLJENI JEZIK, KOJI JE ZAMRŠENIJI OD MAĐARSKOG. ČOVJEČE, SAMO JOŠ ČEKAM DA ZMISLE PRAVOPIS I GRAMATIKU DJEČJEG JEZIKA ZA BUDUĆE MAJKE. TAK SE BU I KNJIGA ZVALA. DA MI JE ZNATI KAK BU TO ZGLEDALO. BOLESNO, ALI JA VJERUJEM DA BUJU I TO ZMISLILI, AK SU VEĆ SAD OTKRILI PRVIH PET RIJEČI KOJE DOJENČE IZGOVARA DOK JE, NE ZNAM, GLADNO, UMORNO ILI NEKAJ TAKVOG. KAM TAJ SVIJET IDE. KLADIM SE DA O TOME NIKO NA OVOM SVIJETU JOŠ NIJE RAZMIŠLJAL. ZAPRAVO BI TREBALO IZMISLIT NOVU GRAMATIKU I PRAVOPIS ZA DANAŠNJI JEZIK, JER TO KAJ SE DANAS GOVORI, VIŠE NIJE NI J OD JEZIKA. NE MISLIM NA STANDARDNI JEZIK, VEĆ NA NAŠ KOMUNIKACIJSKI «JEZIK». DOK JA SLUŠAM KAJ, NAJČEŠĆE STARIJI, IZGOVARAJJU DOK SU USRED NEKOG ŽESTOKOG RAZGOVORA, ONDA SE STVARNO ZAPITAM KAM JE TAJ SVIJET OTIŠEL. I KAM IDE. A TO PITANJE SI POSTAVLJAM JAKO ČESTO U ZADNJE VRIJEME. A NA TO PITANJE M I NIKO NEMRE DATI ODGOVOR… NAŽALOST…
covjece koje ja gluposti pisem! ah, ko da je bitno...veliki pozdrav mojoj sestricni Dori i njezinim parentsima!
Evo vam sad malo više rečenica (ne znam kome se opće obraćam kad ovak i onak niko ne posjećuje moj blog) prije nego ga zbrišem….

- 17:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

the beat generation

evo vam malo informacija o najboljim pokretima u povijesti i najboljim ljudovima....ko bi dal da se ponovi to vrijeme...

Petog listopada 1965. u članku za novine San Francisco Examiner o novoj boemskoj sceni koja se razvija u četvrti Haight-Ashbury novinar Michael Fallon prozvao je članove te scene hipijima. Hipiji, zajednos novom ljevicom i pokretom za građanska prava smatraju se trima buntovničkim grupama kontrakulture šezdesetih.

Hipiji su u početku bili pokret mladeži koji se sastojao većinom od bijelaca tinejdžera i mladih između petnaest i dvadesetpet godina starosti. Naslijeđujući tradiciju kulturne pobune od boema i beatnika, hipiji su se bunili protiv uspostavljenih institucija, kritizirali su vrijednosti srednje klase, protivili se Vijetnamskom ratu, prigrlili su obilježja ne-judeokršćanskih religija, promicali slobodnu seksualnost i uzimali psihodelične droge i stvarali zajednice.

Eksperimentirali su s drogama, neuobičajeno se odjevali, uživali u novim oblicima “acid” glazbe i umjetnosti, istraživali egzotične religije...

Smatrali su dominantnu kulturu korumpiranim masivnim entitetom koji je imao moć nad njihovim životima koju ne zaslužuje i zvali su tu kulturu establišmentom, Velikim bratom ili Čovjekom. Etos hipija proširio se svijetom kroz mješavinu ranog rocka, folka, bluesa i psihodeličnog rocka. Kultura hipija također je pronašla izražaj u književnosti, dramskoj umjetnosti i vizualnoj umjetnosti, uključujući film, postere koji najavljuju rock koncerte i omote albuma.

Od beatnika do hipija

U SAD beat generacija postupno je ustupila mjesto kontrakulturi šezdesetih praćena promjenom terminologije iz “beatnik” u “hipi”.

Prema Edu Sandersu ta se promjena dogodila nakon događanja Human Be-In u Golden Gate parku u San Franciscu 1967. kada su Allen Ginsberg, Gary Snyder i Michael McClure vodili grupu u pjevanju "Om".
Obilježja beatnika, tamne boje, sunčane naočale i kozje bradice prepustile su mjesto šarenoj psihodeličnoj odjeći i dugoj kosi hipija. Dok su beatnici pokušavali biti smireni i ne isticati se hipiji su bili “cool” i ispoljavali su svoju individualnost. Dok su beatnici najčešće bili apolitični, hipiji su postali aktivni u pokretu za ljudska prava i proturatnom pokretu.

Haight-Ashbury

Neki od najranijih hipija iz San Francisca bili su bivši studenti koledža u San Franciscu koje je zaintrigirala razvijajuća psihodelična glazbena scena hipija i koji su odustali od studiranja nakon što su počeli koristiti psihodelične droge. Mladi Amerikanci diljem zemlje počeli su se seliti u San Francisco i do lipnja 1966. oko 15 000 hipija se doselilo u Haight.

Haight AshburyDo 1967. slava tog susjedstva počivala je na činjenici da je postalo raj za niz važnih bendova i izvođača psihodeličnog roka tijekom sredine šezdesetih. Izvođači kao što su Jefferson Airplane, Grateful Dead i Janis Joplin živjeli su nedaleko od tog slavnog križanja. Nisu samo osigurali besmrtnost tom mjestu u pjesmama već su poznavali i mnoge članove zajednice.

San Francisco i Haight stekli su ubrzo reputaciju središta kulture ilegalnih droga i rock and roll stila života, naročito zbog uživanja marihuane, LSD-a i drugih halucinogenih droga.

Susjedstvo se nepovratno promijenilo 1967. tokom Ljeta ljubavi na negodovanje mnogih stanara. Psihodelična rock glazba postala je mainstream i bivala sve slušanija na komercijalnim radio postajama. Pop festival u Montereyu u lipnju te godine zacementirao je status psihodelične glazbe kao dijela mainstream kulture i donio bendovima iz Haighta nacionalnu slavu.

Naslovna priča Time magazina "The Hippies: Philosophy of a Subculture", CBS-ova reportaža "The Hippie Temptation" i drugi interesi medija za subkulturu hipija donijeli su Haight-Ashbury četvrti ogromnu pažnju i popularizirali su pokret diljem zemlje i svijeta. Tisuće mladih preselilo se u Haight-Ashbury district.

U odgovor na migraciju stanovništva u Haight-Ashbury i rastuću medicinsku krizu uzrokovanu povećanom uporabom droga i nedostatkom zdravstvenog osiguranja doktor David E. Smith otvorio je u četvrti besplatnu kliniku. Njegov je cilj bio pružiti besplatnu medicinsku njegu bez predrasuda. Klinika i danas djeluje.

The Diggers

Aktivnost hipija u Haightu bila je usredotočne na The Diggers, uličnu kazališnu trupu koja je kombinirala spontano ulično kazalište, anarhizam i umjetnička događanja kako bi stvorili “slobodan grad”. The Diggers su nastali iz dviju radikalnih tradicija nastalih u tom području sredinom šezdesetih: boemske/underground umjetničke scene i novog ljevičarskog pokreta za građanska prava i mir.

Do kraja 1966. The Diggers su otvarali trgovine koje su jednostavno besplatno dijelile sve što su imale; davale su besplatnu hranu, medicinsku njegu, prijevoz i privremeni smještaj; također su organizirale besplatne glazbene koncerte.

Ljeto ljubavi

Četrnaestog siječnja 1967. događanje Human Be-In u San Franciscu populariziralo je kulturu hipija dijelm SAD. Dvadeset tisuća hipija okupilo se u Golden Gate parku. Pop festival u Montereyu koji je trajao od šesnaestog do osamnaestog lipnja uveo je rock glazbu među širu publiku i označio početak “Ljeta ljubavi”.

Što se tiče ovog razdoblja povijesti naslovna priča Time magazina "The Hippies: The Philosophy of a Subculture" opisala je smjernice načina života hipija:

"Radi što želiš, gdje i kad god osjećaš potrebu za tim. Odustani od studiranja. Napusti društvo kakvo poznaješ. U potpunosti ga napusti. Ostavi dojam na svaku osobu koju možeš. Navedi ih, ako ne na drogu onda na ljepotu, ljubav, iskrenost, zabavu."

Etika i obilježja

Jedan način izražavanja neovisnosti hipija od društvenih normi bio je njihov neobičan način odjevanja. Hipi žene nosile su malo ili nimalo uobičajene šminke, preferirajući prirodan izgled. Hipiji su favorizirali dugu kosu za oba spola. “Dugokosi” je postao pogrdni naziv među onima koji nisu voljeli hipije.

Hipiji su često nosili odjeću jarkih boja; neobičnih stilova, kako što su trapezice, veste, afrička narodna odjeća, seljačke košulje, duge suknje; i nezapadnjački inspiriranu odjeću s motivima Indijanaca, Afrikanaca i Južnoamerikanaca.

Životni stilovi

Hipiji su bili pacifisti i sudjelovali su u nenasilnim političkim demonstracijama kao što su marševi i protuvijetnamske demonstracije, uključujući spaljivanje poziva za novačenje i prosvjeda na konvenciji Demokratske stranke 1968.

Hippies against the warUz nenasilne političke demonstracije, protivljenje hipija Vijetnamskom ratu uključivalo je organizaciju političkih grupa koje su se protivile ratu, odbijale služiti u vojsci i provodile su prosvjede na kampusima na kojima su obrazovali ljude o povijesti Vijetnama i širem političkom tekstu rata.

Njihov politički izražaj često je poprimao oblik napuštanja društva kako bi proveli promjene koje su htjeli. Pokret za povratak poljodjeljstvu, kooperativni poslovi, alternativna energija, pokret za slobodno novinarstvi i organsko ratarstvo su politički pokreti koje su potpomagali hipiji.

Odbacivali su tipičnu američku prehranu i umjesto nje su istraživale vegetarijanstvo, post, prirodnu hranu, hranu iz zemalja Trećeg svijeta i mnoge druge alternative.

Seksualni stavovi

Hipiji su redovito prkosili društvenim zabranama međurasnih veza i brakova.

Sexual attitudesS naglašavanjem Slobodne ljubavi hipiji su promicali mnoga kontrakulturna uvjerenja koja se mogu naći u počecima Beat generacije. Suživot neoženjenih parova bila je norma, otvorene veze bile su uobičajene i hipiji i beatnici su se zalagali za društveno i zakonsko prihvaćanje većine oblika sporazumnog seksualnog izražavanja između odraslih.

Što se tiče homoseksualnosti i biseksualnosti beatnici su pokazali toleranciju tijekom razdoblja kada se bilo kakav oblik izražavanja homoseksualnosti kažnjavao strogim zatvorskim kaznama. Hipiji su općenito pokazivali istu toleranciju.

Tradicionalni zakoni i vjerska učenja koja su zabranjivala seks izvan braka i ne u svrhu razmnažanja naširoko su se odbacivala – predbračni seks, vanbračni seks, biseksualnost i tolerancija prema homoseksualcima bili su uobičajeni. Hipiji su također bili vrlo otvoreni prema golotinji.

- 16:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2007.

Jednom davno, bijaše djevojka po imenu Iva. Živjela ona u miru sa svojom bakom Marom. Zajedno su bile od Ivinog rođenja jer su njeni roditelji utopili se u bujici laži te su otišli u svijet u potragu za blagom ljepote. Iva tako ostade sama sa svojom staricom, učeći o dobroti ovoga svijeta. Naime, ona je bila pozvana u kraljevske dvore, na udaju za kraljevića Filipa. On nije bio na dobrom glasu. Narod se sa strahopoštovanjem odnosio prema njemu, jer bi on u protivnome zatvorio suprotstavljenoga u tamnicu, ako se ne bi vršila njegova volja, sve dok ne bi umro od samoće. Obično su to ljudi trpjeli, ne protiveći se ni najmanjoj pogrešnoj procjeni kraljevića, sve do jednog dana.
Iva je bila poštena djevojka, voljela je svoju baku, te joj pomagala oko svih poslova jer joj je baka bila već stara i slaba. Tako ona jednog dana krenula u grad na tržnicu, da bi kupila potrebne namirnice za ugodan ručak. Ništa posebno nije se toga dana trebalo dogoditi, ali…mirno šetajući gradom, Iva biva zaustavljena velikom kolonom kraljevih konja, na kojima bijahu kraljevi podanici, a na čelu bijaše kraljević. Gledali oni tako Ivu s visoka, promatrajući njenu jadnu odjeću, podrugljivo upirući pogledom u jadne cipelice kroz koje su joj virili prsti.
Skoči najednom kraljević pred Ivu, te onako umišljeno stade govoriti: «pođi djevo sa mnom u dvore, da te tamo služe kraljeve sluge, a ti ćeš biti moja družica, najbolje odjevena, najfinije dočekana.» Iva postiđeno spusti glavu, znajući da se ta poruga odnosi na njeno stanje. Zato odgovori: « ne mogu, poštovani, baka me moja starica kod kuće očekuje, zato moram hitro da jurim k njoj.» kraljeviću to nije bilo ni najmanje milo čuti, te na silu povuče Ivu na konja i hitro odvede u dvore.
Prošlo tako par dana, po selu se pričalo o kakvoj je grozoti riječ, a Ivina baka od muke je sve više slabila. Osjećala je da joj smrtna postelja nije daleko, te je odlučila posljednji put vidjeti unuku. Zato se uputi u kraljeve dvore, ne bi li smirila svoju ucviljenu dušu. Hodala baka tako, preko svih ravnica, da bi napokon došla u središte grada. Narod se okupio, te ju klikom pozdravio, a baka bješe uzdignuta ponosom, te je ojačala potporom građana. Za to je vrijeme, Iva na dvoru tugovala. Bijaše poslužena najfinijom hranom, najukusnijim pićem, najljepšom posteljom i najmekšom odjećom, no ona jadnica, još uvijek ostade u svojoj zakrpanoj odori, koja biva natopljena suzama prolivenim za bakom. Kraljević je već polako gubio strpljenje, ali je svejedno detaljno planirao svadbu koja se bližila. Najednom je čuo buku i ciku koja se digla oko njegova dvora. Sa svojim podanicima, krenuo je na rulju što se nagomilala oko njegova posjeda. Razbježali su se kad su ugledali kraljevića, i napokon sama ostane djevojčina baka. Kraljević joj se približi te ona padne na koljena, molećivo gledajući u njega. Naravno, tašt kakav je i bio, uze grubo baku te ju baci u tamnicu, neka pati ako već nije htjela poštivati njegovu riječ da se oženi za njenu unuku. Bijaše tamo blizu tamnice, smješten dobroćudan čarobnjak što je smišljao razne čarolije na dobrobit naroda. Njega je kraljević smjestio u posebnu prostoriju, kako bi za njega miješao razne napitke mladosti. Naime, taj kraljević bijaše već podosta star, imao on negdje oko pet desetljeća života. No, oštro je to krio od naroda, kako mu se ne bi izrugivali. Baka Mara, teško je podnosila dane u tamnici, znajući da je blizu svoje voljene unuke, a ne može joj se približiti, dok Iva nije ni znala što se događa s njenom staricom, nego jadna već bila upala u depresiju zbog boli što ju je osjećala.
Vjenčanje se opasno bližilo, a starica sve više slabila. Čarobnjak bijaše kraj nje, i upoznat sa situacijom nije mogao smisliti načina kako bi joj pomogao.
Došao je i dan vjenčanja. Mlada Iva, već se bila primirila, jer je znala da joj više nema povratka, i zorno je slušala sve kraljevićeve naredbe. Ustala ona u ranu zoru, te krenula na potok da se umije, kako bi razbistrila glavu. Voda je odjednom postala uzburkana, i počnu se pojavljivati krugovi. Najednom se u sredini stvori staričino lice te progovori unuci milim glasom: « ne boj se mila, preživjet ćeš ti ovu grozotu i sav narod će ti kliktati. A sad kreni radosno, srca puna ljubavi, na postolje, da postaneš kraljevna ovom narodu.»
Iva krene, zbunjenija nego ikad, te odjene najljepšu haljinu što je ikad sašita. Veo je padao daleko iza nje, a cvijeće što ga je nosila, izgledalo je svježije no ikad. Na vjenčanju, cijeli je narod prisustvovao uz veliko uzbuđenje. Kraljević je bio ponosan na sebe, jer je osjećao moć nad svim živim i mrtvim. Mlada je na vjenčanje stigla prije njega. U kutku je stajao i čarobnjak, koji je bio zadužen da danas kraljeviću spremi posebni napitak, koji bi ga pomladio za jedno desetljeće, te bi tako izgledao besprijekorno. Nitko, naime, nije znao za tu njegovu tajnu, a čarobnjak nije smio reći, jer bi to platio životom, a kako mu je način življenja bio mio, nije htio ostavljati sve na cjedilu. No kad je upoznao buduću kraljevnu, svejedno mu je bilo za kralja koji ga nije poštovao. Tako se napokon pojavi i kraljević koji je izgledao kao nikad prije. Sjeda brada i kosa, izbrazdano lice, ruke pune staračkih pjega, visoko uzdignute glave, ponosno noseći prstenje za sebe i mladu. Pošto je kraljević smatrao da je savršen, prije dolaska na vlastito vjenčanje, nije usudio pogledati se u ogledalo jer je vjerovao da to donosi nesreću. Narod se zgražao, no nikome nije bilo jasno tko je to zapravo. Napokon je čarobnjak doveo Ivinu baku na pir, te tamo javno objavio da za danas nije bio spreman nikakav napitak mladosti, već samo voda sa šećerom što ga je starica skupljala tijekom boravka u tamnici. Najednom jedno dijete iz naroda poviče: « gdje je kraljević, tko je ovaj starac?» nastao je ogroman žamor, te se počelo pričati o kraljeviću prevarantu. Filip nije znao što bi od srama učinio, te je pobjegao daleko u brda gdje ga nitko ne može pronaći. Tamo je ostao do kraja svog života, a iva se sa svojom bakom vratila u njihovu staru kućicu, preko doline, veselo slaveći s narodom izlazak iz bijede.

he he, ljudi nejte se smijati. to mi je samo tak došlo pa sam napisala. posveta mojoj sestrici. nemam pojma od kud mi inspiracija al eto. da neju uvijek pjesme, već malo i epika. jbg, učim se hrvatski (čak!) pa i to ima utjecaja. ajde, nadam se da ste uživali u ovom amaterskom pokušaju pisanja bajke. mislim, nije ko ivana brlić mažuranić, al još ju stignem...pozdrav svim mojim frendovima koji mi tak vjerno ostavljaju komentare.! booooooooooooooook

- 19:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

kažeš da smo prijatelji
a spuštaš pogled kad me sretneš
tražiš da budemo prijatelji
a srce ti je neiskreno
ne želiš prihvatiti
da se naši dani
nikada neće vratiti
utješna je jedino
posveta ove pjesme tebi
da znaš da u meni
još uvijek plamti
onaj žar prijateljstva.

jesi li se ikad osjećao
kao da ništa ne osjećaš
kad si pokušavao otkriti
što je iza tih hladnih očiju?
ti voliš stvari koje ja radim
i ako umirem ti voliš živjet
i još uvijek kažeš da smo prijatelji
jer naše prijateljstvo,
živi u tebi.

pokušavam skužiti zakaj pišem tak mutave pjesme, ali eto, ne uspijevam samo mogu reći, da sam ponovo glupavo zaljubljena u jednog lika, a taj lik nije vrijedan toga, ali, kak sam rekla, glupavo sam zaljubljena...protiv toga ne mogu...ne mrem pisati niti duge postove, jer nemam ni vremena, ni volje, ni inspiracije...a i da ne pišem pjesme, onda bi to bili poprilično dugi postovi,jer kak za nekog avrijedi da slika vrijedi više od tisuću riječi, tak bi pjesma vrijedila za mene...zato idem sad....aj bok i pozdrav svim mojim dragim prijateljima, oni znaju ko su...ajda...love u kurt

- 15:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

K	Keen
A	Appealing
J	Juicy
A	Accurate

Opis bloga

Linkovi

something about me!

music is me