Jednom davno, bijaše djevojka po imenu Iva. Živjela ona u miru sa svojom bakom Marom. Zajedno su bile od Ivinog rođenja jer su njeni roditelji utopili se u bujici laži te su otišli u svijet u potragu za blagom ljepote. Iva tako ostade sama sa svojom staricom, učeći o dobroti ovoga svijeta. Naime, ona je bila pozvana u kraljevske dvore, na udaju za kraljevića Filipa. On nije bio na dobrom glasu. Narod se sa strahopoštovanjem odnosio prema njemu, jer bi on u protivnome zatvorio suprotstavljenoga u tamnicu, ako se ne bi vršila njegova volja, sve dok ne bi umro od samoće. Obično su to ljudi trpjeli, ne protiveći se ni najmanjoj pogrešnoj procjeni kraljevića, sve do jednog dana.
Iva je bila poštena djevojka, voljela je svoju baku, te joj pomagala oko svih poslova jer joj je baka bila već stara i slaba. Tako ona jednog dana krenula u grad na tržnicu, da bi kupila potrebne namirnice za ugodan ručak. Ništa posebno nije se toga dana trebalo dogoditi, ali…mirno šetajući gradom, Iva biva zaustavljena velikom kolonom kraljevih konja, na kojima bijahu kraljevi podanici, a na čelu bijaše kraljević. Gledali oni tako Ivu s visoka, promatrajući njenu jadnu odjeću, podrugljivo upirući pogledom u jadne cipelice kroz koje su joj virili prsti.
Skoči najednom kraljević pred Ivu, te onako umišljeno stade govoriti: «pođi djevo sa mnom u dvore, da te tamo služe kraljeve sluge, a ti ćeš biti moja družica, najbolje odjevena, najfinije dočekana.» Iva postiđeno spusti glavu, znajući da se ta poruga odnosi na njeno stanje. Zato odgovori: « ne mogu, poštovani, baka me moja starica kod kuće očekuje, zato moram hitro da jurim k njoj.» kraljeviću to nije bilo ni najmanje milo čuti, te na silu povuče Ivu na konja i hitro odvede u dvore.
Prošlo tako par dana, po selu se pričalo o kakvoj je grozoti riječ, a Ivina baka od muke je sve više slabila. Osjećala je da joj smrtna postelja nije daleko, te je odlučila posljednji put vidjeti unuku. Zato se uputi u kraljeve dvore, ne bi li smirila svoju ucviljenu dušu. Hodala baka tako, preko svih ravnica, da bi napokon došla u središte grada. Narod se okupio, te ju klikom pozdravio, a baka bješe uzdignuta ponosom, te je ojačala potporom građana. Za to je vrijeme, Iva na dvoru tugovala. Bijaše poslužena najfinijom hranom, najukusnijim pićem, najljepšom posteljom i najmekšom odjećom, no ona jadnica, još uvijek ostade u svojoj zakrpanoj odori, koja biva natopljena suzama prolivenim za bakom. Kraljević je već polako gubio strpljenje, ali je svejedno detaljno planirao svadbu koja se bližila. Najednom je čuo buku i ciku koja se digla oko njegova dvora. Sa svojim podanicima, krenuo je na rulju što se nagomilala oko njegova posjeda. Razbježali su se kad su ugledali kraljevića, i napokon sama ostane djevojčina baka. Kraljević joj se približi te ona padne na koljena, molećivo gledajući u njega. Naravno, tašt kakav je i bio, uze grubo baku te ju baci u tamnicu, neka pati ako već nije htjela poštivati njegovu riječ da se oženi za njenu unuku. Bijaše tamo blizu tamnice, smješten dobroćudan čarobnjak što je smišljao razne čarolije na dobrobit naroda. Njega je kraljević smjestio u posebnu prostoriju, kako bi za njega miješao razne napitke mladosti. Naime, taj kraljević bijaše već podosta star, imao on negdje oko pet desetljeća života. No, oštro je to krio od naroda, kako mu se ne bi izrugivali. Baka Mara, teško je podnosila dane u tamnici, znajući da je blizu svoje voljene unuke, a ne može joj se približiti, dok Iva nije ni znala što se događa s njenom staricom, nego jadna već bila upala u depresiju zbog boli što ju je osjećala.
Vjenčanje se opasno bližilo, a starica sve više slabila. Čarobnjak bijaše kraj nje, i upoznat sa situacijom nije mogao smisliti načina kako bi joj pomogao.
Došao je i dan vjenčanja. Mlada Iva, već se bila primirila, jer je znala da joj više nema povratka, i zorno je slušala sve kraljevićeve naredbe. Ustala ona u ranu zoru, te krenula na potok da se umije, kako bi razbistrila glavu. Voda je odjednom postala uzburkana, i počnu se pojavljivati krugovi. Najednom se u sredini stvori staričino lice te progovori unuci milim glasom: « ne boj se mila, preživjet ćeš ti ovu grozotu i sav narod će ti kliktati. A sad kreni radosno, srca puna ljubavi, na postolje, da postaneš kraljevna ovom narodu.»
Iva krene, zbunjenija nego ikad, te odjene najljepšu haljinu što je ikad sašita. Veo je padao daleko iza nje, a cvijeće što ga je nosila, izgledalo je svježije no ikad. Na vjenčanju, cijeli je narod prisustvovao uz veliko uzbuđenje. Kraljević je bio ponosan na sebe, jer je osjećao moć nad svim živim i mrtvim. Mlada je na vjenčanje stigla prije njega. U kutku je stajao i čarobnjak, koji je bio zadužen da danas kraljeviću spremi posebni napitak, koji bi ga pomladio za jedno desetljeće, te bi tako izgledao besprijekorno. Nitko, naime, nije znao za tu njegovu tajnu, a čarobnjak nije smio reći, jer bi to platio životom, a kako mu je način življenja bio mio, nije htio ostavljati sve na cjedilu. No kad je upoznao buduću kraljevnu, svejedno mu je bilo za kralja koji ga nije poštovao. Tako se napokon pojavi i kraljević koji je izgledao kao nikad prije. Sjeda brada i kosa, izbrazdano lice, ruke pune staračkih pjega, visoko uzdignute glave, ponosno noseći prstenje za sebe i mladu. Pošto je kraljević smatrao da je savršen, prije dolaska na vlastito vjenčanje, nije usudio pogledati se u ogledalo jer je vjerovao da to donosi nesreću. Narod se zgražao, no nikome nije bilo jasno tko je to zapravo. Napokon je čarobnjak doveo Ivinu baku na pir, te tamo javno objavio da za danas nije bio spreman nikakav napitak mladosti, već samo voda sa šećerom što ga je starica skupljala tijekom boravka u tamnici. Najednom jedno dijete iz naroda poviče: « gdje je kraljević, tko je ovaj starac?» nastao je ogroman žamor, te se počelo pričati o kraljeviću prevarantu. Filip nije znao što bi od srama učinio, te je pobjegao daleko u brda gdje ga nitko ne može pronaći. Tamo je ostao do kraja svog života, a iva se sa svojom bakom vratila u njihovu staru kućicu, preko doline, veselo slaveći s narodom izlazak iz bijede.
he he, ljudi nejte se smijati. to mi je samo tak došlo pa sam napisala. posveta mojoj sestrici. nemam pojma od kud mi inspiracija al eto. da neju uvijek pjesme, već malo i epika. jbg, učim se hrvatski (čak!) pa i to ima utjecaja. ajde, nadam se da ste uživali u ovom amaterskom pokušaju pisanja bajke. mislim, nije ko ivana brlić mažuranić, al još ju stignem...pozdrav svim mojim frendovima koji mi tak vjerno ostavljaju komentare.! booooooooooooooook
Post je objavljen 10.12.2007. u 19:17 sati.