01.01.2009., četvrtak

Ipak je vrijeme danas!

Revolucija je počela!

26.12.2006., utorak

Sa 24 na 25

Badnja noć. 23:00 sata. Povlačin čašu viskija, palin duvan i krećen put auta. Razgledavnje gradske pozornice i svih glumaca grada Splita je započelo okretanjem ključa i hroptanjem motora koji se djelomice opirao mojoj ideji djiravanja u to vrime. Možda je i on sam svjesniji od mene kako je glupo očekivat da bljutavo žestoko piće, razarajuć duvan i utapanje u noćnom životu mogu vratit one neke Božiće koji stvaraju čistokrvnu radost.

Spuštam se niz Poljičku cestu. Auta ko u podne. Uglavnom bemvei i mercedesi. Pločnici puni pijanih mulaca koji su navodno na ponočci. U okruženju crkava gužva. Ljudi ušminkani i utopljeni u gelu. Guše se.

Trafika radi. Prodavač od pedesetak godina. Nepomično gleda u kasu. Gori televizija sa smetnajama. Pive je nestalo.

Na rivi prolaze svi koji žele bit viđeni da idu u svetog Duje. Ulazin u kafić. Trgan viski. Srećen ekipu. Trgan pivo. Na desetke ljudi zajedno a svi bulje u mobitele. Trgaju ljudskost.

Idemo u O'Hare. Jedva vozin. U glavi kitin bor. U javi pivan drunk remix White Christmasa. Pljucan četri banke za upad. Zavlačin se u masu. Bivan grljen od polupoznatih ljudi. Gušin se. Trgan viski. Palin Duvan. Kljucan.

Iden van. Govorin Sretan Božić svim prolaznicima. Urlan. Padan u auto. I sanjam... Bijeli Božić.



13.12.2006., srijeda

RANJIVA DOLINA

Lutajući internetom privremeno postižeš popunjavanje rupe koja ti u pozadini svijesti konstantno stvara onaj neki osjecaj da toliko toga propuštatš. Katkad mi se čini da je internet najvise dobro došao razvoju ovog ustroja u kojem smo samo poslušni robovi koji svojim radom za globalističku bagru nemamo vremena okusit šta sve život može pružit. Ta utjeha u nekoliko dnevnih minuta elektronskog proživljavanja svega odgađa našu težnju da pobignemo od svega. Nikad mi neće bit jasno zašto smo dopustili da nam se vrijeme toliko kompresira za tuđi boljitak i svede na obično proživljavanje iz dana u dan do smrti. Normalno je da se svi katkad zapitamo da li smo mogli napravit sebi bolji svijet, da li smo mogli uzdignit glave kao društvena jedinka i u lavini jednog tijela rastalit pojedince koji nas kroz svoju od nas danu moć čine hodajućim truplima kojima se upravlja na daljinski. Imagine...


13.04.2006., četvrtak

EPICENTAR SLOBODE

Ima li uopće ikog na onoj strani ekrana tko se zapita zašto je emocija i doživljaj dobio digitalnu popularnost eksponiranja. Zašto su nasi mračni kutovi uma dobili priliku postati razgoličena tjelesa u svijetu srama i sputavanja. Zašto smo svi u realnosti samo poslušne radilice sa šavovima na ustima, a na blogovima, forumima i chatovima najveći revolucionari. Zato što smo dopustili da naš opipljiv lik postane rob tisuća predrasuda, jer je naša realnost samo gomila straha koja nas veže za kojekakva pravila.
Interesantno je to kako se čovjek sjeba stvaranjem kulture straha u kojoj živimo. Zamislite nas oslobođene svih tih pizdarija. To bi tek bilo ostvarenje pravog smisla slobode. Ne političke, ne govora, i ne bilo koje druge već jedne sveobuhvatne koja bi svojim krugom obuhvatila sve ostale.

28.12.2005., srijeda

Nikad mi nije više trebalo bit bezosjećajan nego u trenucima svih ovih blagdana u kojima se forsira nekakva emocionalna prostitucija, isključivo zato šta nikad nisam dobro reagira na forsiranje ikakvog tipa. Svaki dan se probudin i sjeben s toliko blesavih nepotrebnih obveza koje me poprilično zamaraju, te sam definitivno odlučija uzet odmor tipa «mozak na pašu». I tako moja odluka dobiše potkrijepu posjetivši turističku agenciju putem koje odlazim na moždanu pašu do Budimpešte. Vjerujem da bi taj grad moga imat ono nešto šta začara iscrpljen um i šta popuni praznine nastale isisavanjem unutarnje topline raznoraznim nepotrebnim pizdarijama i obvezama.
Na lijepom plavom Dunavu, sa mojom lijepom plavom djevojkom, uz čaš(-u)(-e) dobrog crnog vina – sounds perfect!

27.12.2005., utorak

BOŽIĆNA PRIČA

Mnoštvo zavjesa medijskog Božića se polako spušta i za nama ostaje još jedan dobar posao globalističkog svijetskog miljea, koji zadovoljno trlja ruke u svojim trezorima, a pravi smisao svega je još jednom uspiješno presječen oštricom koristoljublja. Još jednom je uspiješno pobijedila kontradiktornost, te je zarađen novac u ime rođenja onog koji je siromasima namijenio najveća bogatstva. Tisuće i tisuće tih siromašnih ljudi, čiji bi to blagdan ponajprije i trebao biti, je moralo obavljati svoje ropske dužnosti nauštrb svog Božića s najmilijima, kako bi masni i ljigavi vlasnici robovskih korporacija financirali poklone svojim ljubavnicama, te kako bi imali što veću financijsku moć širenja tog istog carstva bogatih i siromašnih.
Kada ćemo se više naglas zapitati gdje to živimo i što to dopuštamo?!
Do kada ćemo živit u zabludi da je čovjek sposoban slaviti nešto tako milosrdno i nesebično dimenzionirano poput Božića na način na koji bi se tako nešto trebalo slavit, a ne na potpuno oprečan način?!
Društvo je očito prihvatilo da ta zabluda vlada – zauvijek.

24.12.2005., subota

čestit šoping!

čestit šoping svakome!!!

22.12.2005., četvrtak

BAR CODE UMA

Šta može bit tužnije od činjenice da sve češće neprocijenjivost dobiva cijenu. Suočavamo se s razdobljem u kojem čovjek svakoj stvari, bilo materijalnoj ili duhovnoj, određuje broj novčanica uz koji ona pripada. Sve više mi se čini kako rodilište sve manje biva mjesto gdje se donosi novo živo biće na svijet, te više nalikuje na pokretnu traku iz koje izlaze kojekakvi proizvodi. Čovjek rođenjem izroni iz nepostojanosti u opipljivu realnost i svojim prisustvom započinje mijenjanje čitavog društvenog balansa. Svaka osoba svojim zrnom različitosti mijenja nijansu boje svijeta, a ta posebnost svakog indivduuma jednostavno ne može imat cijenu.
Dođemo na svijet, daju nam ime, prilipe nam matični broj i stave nas na policu supermarketa života. Ako nas nitko ne kupi do isteka roka valjanosti, jednostavno nas vrate odakle smo i došli, u nepostojanost.

TRANSAKCIJA UMA

Svi smo mi katkad zalutali u banku i izvršili pokoju transakciju, a sve veća većina ponese i pištolj kako bi navedena na kraju bila i uspješna. Smiješno je da groznica pljački sa starog divljeg zapada lagano postaje svakodnevnica novog divljeg istoka. Možda jednostavno ne možemo postati toliko željeni zapad ako se prvo ne ugledamo u najjaču zvijezdu vodilju ka civiliziranosti - Ameriku, te počmemo primjenjivati njihov model razvijanja nasilja do bolesnih granica te uspješnog maskiranja istog u kojekakav virtualni vrh bljuzgave civiliziranosti.
Amerika kao jedan totalitaristički gospodarski a nažalost i politički stup svijeta jednostavno mora biti uzor svim drugim malim potlačenim zemljicama koje trče za njenim stopama koje nas svih zajedno vode u novu budučnost..., NJIHOVU budućnost.
Mislite li da čovjek gubi slobodu samo u ratu, varate se!
Čovjek gubi slobodu čak i kad se nađe u sjeni koja mu spriječava da se ugrije na suncu i niko ne smije imati pravo da se uzdiže ka suncu i upija njegove zrake, a da pritom iste zaklanja onom koji pokraj njega leži.

17.12.2005., subota

(R)EVOLUCIJA UMA

Od postanka čovjeka do današnjeg dana suočavamo se s evolucijom uma, ali najzanimljivija točka je trenutak koji je čovjeka razdijelija od životinje podarivši mu svijest, jebenu spoznaju da je umno nadmoćan nad svim živim bićima na ovoj planeti. To je bila nepovratna točka u kojoj je čovjek započeo projekt podređivanja čitave prirode sebi i konstruiranja stroja socializacije i kolektivne svijesti. Mislim da je to trenutak u kojem se čovjek našao na raskrižju tisuća putova i morao odabrati jedan koji će u potpunosti obilježiti njegovu budućnost jer je nepovratan kada se njime krene. Put kojim je krenuo proizveo je svijet u kojem danas živimo, a na njega se pišan.
Čitava povijest je samo jedna rijeka krvi koja teče usporedno s godinama u kojima ljudi polažu živote za lažne ideale i dobrobit profitera smrti.
Istinske utopije o kojima čitamo samo u bajkama su možda i mogle biti stvarnost da se čovjek usredotočio na osjećaje poput ljubavi, zajedništva i svih sličnih klišeastih pizdarija. Nauštrb istima na površinu društva su isplivale i pobijedile potpuno druge emocije koje ubijaju svaki smisao spomenutih i od njih stvaraju samo mit.
Mislite li da je moguće to promjeniti?! Možda jedino ako izumimo vremenski stroj i izmjenimo čovjekovu odluku na svitanju ljudske svijesti da ide putem potpuno drugčijeg razvijanja društvenog stroja, manje robovlasničkog, manje zasjenjenog zavjerama taštine i bolesnih ambicija, manje ovakvog kakav nažalost jest.
Kolege robovi, pozdrav!

<< Arhiva >>