26.12.2006., utorak
Sa 24 na 25
Badnja noć. 23:00 sata. Povlačin čašu viskija, palin duvan i krećen put auta. Razgledavnje gradske pozornice i svih glumaca grada Splita je započelo okretanjem ključa i hroptanjem motora koji se djelomice opirao mojoj ideji djiravanja u to vrime. Možda je i on sam svjesniji od mene kako je glupo očekivat da bljutavo žestoko piće, razarajuć duvan i utapanje u noćnom životu mogu vratit one neke Božiće koji stvaraju čistokrvnu radost. Spuštam se niz Poljičku cestu. Auta ko u podne. Uglavnom bemvei i mercedesi. Pločnici puni pijanih mulaca koji su navodno na ponočci. U okruženju crkava gužva. Ljudi ušminkani i utopljeni u gelu. Guše se. Trafika radi. Prodavač od pedesetak godina. Nepomično gleda u kasu. Gori televizija sa smetnajama. Pive je nestalo. Na rivi prolaze svi koji žele bit viđeni da idu u svetog Duje. Ulazin u kafić. Trgan viski. Srećen ekipu. Trgan pivo. Na desetke ljudi zajedno a svi bulje u mobitele. Trgaju ljudskost. Idemo u O'Hare. Jedva vozin. U glavi kitin bor. U javi pivan drunk remix White Christmasa. Pljucan četri banke za upad. Zavlačin se u masu. Bivan grljen od polupoznatih ljudi. Gušin se. Trgan viski. Palin Duvan. Kljucan. Iden van. Govorin Sretan Božić svim prolaznicima. Urlan. Padan u auto. I sanjam... Bijeli Božić. |