brunhildina zamka mala

Photo by: T.H.
- Sankt Petersburg




DADAISTIČKA PJESMA 21.STOLJEĆA


Tristan Tzara , između ostalog, u svom je DADA MANIFESTU napisao "recept" KAKO ĆEMO NAPISATI DADAISTIČKU PJESMU!

- Uzmite jedne novine.
- Uzmite škare.
- Izaberite u tim novinama članak koji je dug toliko koliko računate da će biti duga vaša pjesma.
- Izrežite članak.
- Potom pažljivo izrežite svaku riječ koja sačinjava taj članak i metnite ih u jednu kesu.
- Lagano promiješajte.
- Zatim vadite svaki izrezak jedan za drugim.
- Prepisujte savjesno po onom redu kako su oni izlazili iz kese.
- Pjesma će biti slična vama.
- I vi ste sada neusporedivo originalan pisac ugodne osjećajnosti, makar vas obićan puk još ne razumije.


U nedostatku sna malo sam se poigrala sa škarama, novinama, riječima po Tzarinom receptu.

Produkt ubojstva vremena


mišljenje alternativno dijalogu
zadrti kao i oni pokazuje ništa
uglavnom upakira
a raspravlja isključivo medijima
najgrubljim sebe
mjesto toleranciju suprotstavljamo
i dalje
i umjesto osudu ponavljate poticanju
njihove će pripadati
ubojstvu izloženi mandarini
nakon bolje "istine" ovih
činjnenicom smatrati krug
ne znači javnost osoba
ne
govor "slobodnih" nailazi toleranciju
koji ozbiljno ne misle nikakvu
koja našim najoštriju dominira
mržnje zna nikakvo žaljenje
mora se prema našoj
na demokratskog "izabranom" modela
objaviti takve nacije
potičemo ga kao naša kradljiva
svako surovo govornik svetinji
da je manekeni vole
jer ti princip nema temelj
još ja se kućama javnosti
ponašanje plasira mjesta
ali za iskreno misle
istina mi od vas
oni njihove u našoj
o tome na drugima kao u tome
jednima od priča na se bit će naciji
totalitaristi razliku
protagonisti i u to zlu
šest podnose uskoro
traže da za kojima likovi istine
kako da za koji svi
u naša
da

Crtež by: Moja prijateljica
- To je kao mene nacrtala :):)






KAD JE ŠPICA DSL



Pitao me tata jučer kako sam i ima li što novo?
Odgovorila sam mu da sam super i da nema ništa novo.
Tad me puklo! Ustanovila sam da već dugo nema ništa novo, jer se zapravo ništa ne događa. Stojim na mjestu već duže vrijeme. Počela sam jamrati i žaliti se, zapravo bez razloga. Zvučala sam kao depresivna kokoš, a sasvim se dobro osjećam. Stvarno dobro! No ipak...
Doma sam po cijele dane jer ne radim. Otkaz sam dala u 11. mjesecu radi učenja i sad samo to guram. Učim, spremam i čekam Mišića da se javi kad je gotov s poslom. Prava mala domačica. I predivno mi je i uživam i šetam i odmaram i učim i rješavam ispite i apsolutno se ništa ne događa. Ne izlazim van, nemam lude provode (dobro - toga sam barem imala u životu), ne putujem (što mi jako fali), ne pišem baš postove jer nemam inspiracije jer se ništa ne događa. A i kompjutor mi je u banani plus što sam imala dail-up connection, sporo do besvijesti, kompjutor zakrčen svim i svačim i nekim dailerima pa mi je veza stalno pucala i nisam imala snage boriti se s tim, pa je to razlog moje neredovitosti ne blogu, pa čak i male nezainteresiranosti koja je nastala uslijed sporosti moga kompa.

Ne treba meni puno da se razveselim. Neka glupost, telefonski poziv prijateljice s kojom najviše komuniciram preko majla...lijepo joj je čuti glas.
Ali jučer je bio vrhunac mog veselja i novosti u mom trenutnom životu. Dobila sam dsl, flat rate, brzo, žestoko, svemirsko za mene. Nema više brige - ajme koliko sam minuta ne internetu, koliko je to kuna?? Već sam kovala planove što ću sad sve moći raditi na kompu. Opet bu mi narasla dioptrija. A tak sam mrzila kompjutore.
I to je meni bila špica mjeseca. DSL, zaboga. Osmjeh na licu mi je bio kao da sam dobila na lotu.

Eto i tako sad kao mala balavica uživam surfajući inetrnetom, pišem ovaj post s kojim nisam zadovoljna ali mislim da ću ga ipak objaviti, sjedim pred kompjuterom s osmjehom na licu, pijem kavicu i pravim se važna sama pred sobom zato što mi se ipak nešto dogodilo.

KAKO JE LAKO UKRASTI KNJIGU



Nikada nisam imala neku naviku, a ni potrebu ići u Gradsku knjižnicu na Glavnom kolodvoru. Sva stručna literatura koja mi je bila potrebna za studij nalazi se u knjižnicama na fakultetu, a sasvim dobro je opskrbljena, i meni osobno najdraža, knjižnica na Krvavom mostu.
Moja obiteljska biblioteka broji mnoštvo knjiga svakojakih žanrova, a u mnogim situacijama nisam mogla odoljeti i ne kupiti si poneki primjerak za vlastitu malu knjižnu policu (koja se u zadnje vrijeme rapidno širi ).

No, nedavno se dogodilo i to da baš nigdje, osim u Gradskoj knjižnici na Glavnom kolodvoru, nije bilo knjige koja je meni bila tako prijeko potrebna,
Jednom davno mi je gospođa informator u toj knjižnici objasnila redovnu proceduru posuđivanja knjiga, ali čini se da sam neke djelove malo zaboravila. I to one prilično bitne.
Našla sam u kompjutorskom katalogu autora i djelo, na poseban, za to predviđen papirić zapisala sam signaturu knjige i svoje prezime, u kutiju s natpisom SIGNATURE odložila papirić i čekala. Jedan je mladić pokupio papiriće, potražio kjnige, vratio se i redom prozivao ljude koji su čekali. Prozvao je i mene, dao mi je knjigu, pristojno sam zahvalila i otišla.
Tada mi apsolutno ništa nije bilo neobično.

Ali prije tri dana kada sam došla vratiti knjigu sjetila sam se da nikad zapravo nije zabilježeno da je ona posuđena. Nije mi nitko skenirao iskaznicu ni knjigu, samo zato jer je to taj segment procesa posuđivanja koji sam potpuno smetnula s uma.
Zabavno je bilo gledati začuđeni izraz lica gospođe kojoj sam vratila knjigu. Skenirala je kod, a na ekranu se očito pojavilo nešto netipično za vraćanje knjige. Skenirala je ponovno – ista stvar. Odložila je knjigu bez riječi jer s obzirom na to da sam ju uredno vratila nisam bila nikakav sumjnivac za preskočeni korak.Sigurno je netko od njenih kolega nešto zabrljao.
Pa i je...nitko nije ni primjetio da odlazim sa službeno neposuđenom knjigom.
Ajme kako sam se mogla zblamirati. Ukrala sam knjigu, a da nisam ni skužila.

Eh da sam znala. Ili da sam se sjetila. Dopala mi se knjiga, a još k tome je i stručna i bila bi mi vrlo korisna u češčoj uporabi.

NA IZLETU PO MEDVEDNICI






Zgođušna rima...






I zgodna okolina...

Photo by: autor meni nepoznat





oblaci su
noćas
izgledali naivno
kao generalićeva
slika

požar je planuo
u ilici
padale su oklade
ali otišli smo
doma djeci

veselje i smijeh
prštali su
na sve
strane
a odavno je
trebalo
spavati

žeđ
i mnogo vode
prošlo je
kroz moje grlo

zujanje je
jednostvno
prekinulo
scenu

Photo by: T.H.

TRAJE I TRAJE



Ipak tlačim!!!

Nakon što se situacija s mojim madežom malo popravila i izgledalo je kao da će se upala i iziritirana koža smiriti do kraja kako bi se moglo operirati, počele su se događati promjene.
Dakako, one na gore.
U prošli utorak išla sam na redovnu kontrolu i sve je izgledalo dobro i obečavajuće. Slijedeći redovni pregled tek za 6 tjedana, osim ako se nešto ne počne mijenjati.
Ali očito moj madež želi da se troši mnogo benzina i da redovito viđam doktora jer se rapidno upalio u petak i imala sam instant odlazak doktoru. I bila sam jučer i danas i idem sutra...
A tak je bilo čvrsto zaraslo i tak je morao opet rezati i otvarati i tak me opet buba sa sama sebi već idem na živce i tak svaki dan.
I opet je jako crveno, a sad je jako vruče pa želim podići kosu, a to ružno izgleda. No, najmanje za to što je ružno nego nije baš pametno da je direkt na suncu. Kosa ipak koliko toliko-zaštiti.
Tješim se.
Tješim se tako da si stalno ponavljam da imam obje noge i obje ruke, zdravu obitelj, Mišića moga, stan, hranu i sve što si mnogi ljudi, mnoga djeca ne mogu ni zamisliti. Uvijek tu aludiram na afričku dječicu. I posramim se što se žalim i jadam za ovakvu stvar.
Proći će to. Jednom hoće. Ovaj izvještaj nije, ali nadam se da će idući ipak biti: SVE JE RIJEŠENO! SVE JE O.K.!

Photo by: Brunhilda




UVJERAVANJA SVEZNALICA



Jutros u šetnji, kao i svakoga jutra, srela sam Gospođu Slikaricu koja ima Crnobijelog Psa.Ugodan razgovor o lijepom vremenu došao je do toga da je jučer Reta bila kod veterinara. Gospođu Slikaricu zanimalo je zašto. Počela sam pripovijedati, onako ukratko, što se događa s Retinom kralježnicom, ali nisam uspjela završiti tih svojih par rečenica jer me Gospođa Slikarica prekinula riječima: „Kaj bila si kod onog našeg veterinara?“ Kad je dobila potvrdan odgovor nastavila je optužujućim tonom: „Ma on je loš, ništa ne zna! Moj Crnobijeli je išao na izložbe, tamo su ga pregledavali vrhunski stručnjaci, bio je prvak rase, a ovaj naš veterinar je rekao da ima krivu kičmu. Pa pogledaj Crnobijelog, vidiš da ima ravnu kičmu!“
S nekoliko riječi sam htjela stati u obranu našeg veterinara i objasniti što se zapravo događa s Retom, ali opet nije uspjelo. Nije imalo smisla objašnjavati da se ni na Reti ne vidi nikakva iskrivljenost jer nema krivu kičmu, nego ima povremeno uklještenje živca (kod ljudi bi to valjda bio išijas?), da se to vidi preko simptoma koji su povremeno šepanje nakon napora i bol na dodir. Ali ništa od toga ne bi imalo smisla jer je Gospođa Slikarica donijela svoj zaključak i podijelila ga sa mnom: „Ma on niš ne zna, on ti je šarlatan. Reti je to urođeno!“
Potvrdila sam njezine riječi i promijenila temu razmišljajući kako jedna slikarica može bolje od veterinara znati što je nekoj životinji.
Tu ne podcjenjujem slikaricu, dapače cijenim ju vrlo u njezinom radu jer je zbilja dobra, niti ne podižem veterinara na pijedestal jer zbilja ih ima svakakvih, ali s ovim našim imam samo dobra iskustva.
Jednostavno me zanima što je to u ljudima da se petljaju u tuđe živote, pa tako i u tuđe struke, pljuju po tuđem radu iako nemaju pojma o tome. Jedan meni vrlo dobar primjer je kad je jedan strojar uvjeravao defektologicu da njen posao nije težak i stresan, a kamo li psihički naporan. On to najbolje zna. Je li tako?
Na žalost, upoznala sam mnoge ljude kojima je vrlo bitno objašnjavati drugima kako se što radi, što je što, gdje je što...iako nemaju pojma o tome, ali ne dolazi u obzir da priznaju kako zapravo ne znaju. Pa onda rađe pričaju o tome kao veliki poznavatelji svjetske mudrosti umjesto da mudro šute ili još mudrije pitaju ako nešto ne znaju.
Prije ni ja nisam bila daleko od toga – nisam se petljala u ono što ne znam, nego me je bilo sram pitati da saznam nešto o tome što ne znam. Sada je potpuno druga priča. Pitam, jer je to jedan od lakših načina da nešto saznam, a ako mi se netko počne smijati „Joj pa kako to ne znaš? Pa gdje ti živiš?“ i slično, onda je to samo na njegovu sramotu. Jer, netko je mudro rekao – nije sramota ne znati, sramota je praviti se da znaš, a nemaš pojma.

Photo by: Brunhilda


SAN



Već sm pisala o tome kako su moji snovi vrlo intenzivni, česti, ponekad vrlo realni, smiješni, mučni, lijepi, ponekad čak i ostvareni, prilično utječu na moje raspoloženje i često ih dugo pamtim.

Volim snove gdje sanjam svoje prijatelje, neke smiješne i neobične situacije i još smiješnije i neobičnije prostore. Volim snove sa životinjama, ali ne volim kad sanjam da mi je Reta opala s balkona. E taj san mi je koma. Vjerovatno zato što uvijek kad dođe na balkon u mojoj sobi koji nema rešetkasti gelender, nego zidanu ogradu, popne se na to prednjim šapicama da može gledati na ulicu. Znatiželjna kokoš. I preslatka je kad tako stoji ali meni je uvijek panika da slulčajno ne poskoči i ne opadne. Čini mi se da se to ni ne može dogoditi jer ne bi mogla toliko skočiti iz tog položaja, ali opet mi je užas. I valjda zato sanjam da mi Reta pada s balkona, no nikad se ništa nije dogodilo strašno, uvijek bi se izvukla s ponekom ogrebotinom.

Ali jedan san koji sam sanjala pred neka tri tjedna mi je skroz super. Svaki put kad ga se sjetim uljepšam si dan.
Kao što rekoh volim snove sa životinjama, često ih sanjam i sanjam raznorazne životinje.
U ovom snu mjesto radnje nije stvarnim imenom definirano, ali je svakako uz more i ima neki mostić.
Na tom mostiću bilo je mnogo ljudi, čini mi se da su to bili sve neki moji znanci, sad nemam pojma tko su te face bile. Svi smo bili vrlo zabrinuti, mokri, umorni jer smo pazili da naša žirafa, koja ima neopisivi poriv skakati s mosta u more, ne skoči na glavu i ne ozlijedi ili nedajbože slomi vrat. To je bilo uzbuđenje u rangu nogometne utakmice, vike, cike, galame, iskre zabrinutosti frcale su na sve strane i mile riječi smirivanja žirafe prštale su iz naših usta.
Ali žirafa se nije dala. Veselo se smijala i još veselije skakala s mosta u more.

A ja sam se probudila s osmijehom na licu.

Photo by: autor meni nepoznat


Smrskani porculan
gori mi pod nogama
na cesti
ukradenih snova
Dim što mi prolazi
kroz kožu
zaustavlja se
na mom licu
Muti mi pogled
i kao da govori -
Na putu protiv
neizbježnog života
vodila me
vatra
i ugasila se

Photo by: Brunhilda



sunce je
pred san
promijenilo
boje
pokazujući put
tek ponekoj
letalici
u visinama