brunhildina zamka mala

Moj Tata ne čita blog
mislim da ni ne zna upaliti kompjutor
ne treba mu to

Moj Tata je moj Pai
tako se "tata" kaže na portugalskom
duga priča

Moj Pai je najdivniji tata na svijetu
(sad pišem kao malo dijete
iako, uvijek ću biti njegovo malo dijete)

nikad mi nije rekao koliko me voli
niti ja njemu
to se osjeća u svakoj njegovoj riječi
telefonskom pozivu
zagrljaju

Danas slavi okruglu brojkicu
Mogu sad nabrajati želje
Ali to su želje koje mu želim uvijek
i zauvijek

Igrlit ću ga danas
i izljubiti
prošeteti s njim po Gornjem gradu
sjesti na kavu
i uživati u razgovoru

Nije materijalist
na pati na konvencionalnosti
ne treba mu nikakav poklon
i to me uvijek muči
jer nikad ne znam što mu pokloniti
ne moram, ali želim

Uvijek veli da sam mu ja najbolji dar
moja sreća i moj osmijeh

Pai moj, sretan Ti rođendan!!

Ponavljam - DIJETE je donijelo BOMBU u školu i prijetilo. Dijete od koliko? 15 godina????? Piše o tome po internetu na par mjesta ovdje i ovdje, a vode se i žustre rasprave po forumima koje možete pročitati ovdje i ovdje.

Užasno sam se iživcirala na to. Prvo - OD KUD DJETETU BOMBA??? Ok, ako se djeci prodaje alkohol i cigarete, bez nekog beda, a da ne govorim od drogi i sličnim stvarima, onda me ni ta bomba u djetetovim rukama ne čudi. Ali najviše me sad čude reakcije roditelja i nekih ljudi kada su se u neke škole postavile kamere i zaštitari, a planira se to u dosta škola. Ma uvela bi im pregled torbi i džepova kao na aerodromu. Kao, kamere narušavaju privatnost. Pa privatnosti nema. Klinci vise po internetu, po raznim chatovima, facebookovima i blogovima, i često ostave puno ime i prezime, adresu i broj telefona. To nema veze sa zaštitom privatnosti. A fotke koje ostavljaju po internetu????? I onda su nadzorne kamere za pokušaj poboljšanja sigurnosti sve djece u školi narušavanje privatnosti. Možemo gledati reality showove gdje riječ privatnost ne postoji, ali ne možemo gledati što klinci rade u školi?

U ovoj cijeloj priči s tom bombom, mene najviše zanima gdje su djetetovi roditelji ili skrbnici. Mali je imao problema u školi? Dobro, mnoga djeca imaju. Mislio je da će pasti razred? Dobro, nije ni prvi ni zadnji. Nije to ništa toliko strašno. Dijete je imalo problema sa živcima i išao je na terapiju? E to je već za zabrinut se. Zašto i od kud? Ali ne poznajem dijete, ne poznajem njegove roditelje, ne znam situaciju, pa neću ulaziti u analizu toga svega. No, ono što mi je najsmiješnije (ironično) je to koliko su zapravo školarci zaštičeni. Imaju sva prava ovoga svijeta. I sve o tome znaju. Ne smije se na njih povisiti glas, opomenuti ih, a nedajbože, zaključiti jedan. Odmah frka i panika i zadiranje u prava djeteta. Zar nije škola ODGOJNO-obrazovna ustanova??? A odgoj podrazumijeva i opominjanje i ponekad i povišeni ton. Najviše mi je žao učitelja i profesora. Gdje su njihova prava? Što je s njihovim živcima? Zato me i ne čudi taj rusvaj po školama, kad profesori ne smiju ni pisnuti - odmah su nasilnici!!

Rade se WCi od nekoliko milijuna kuna, troši se tona para na kampanje i reklame, kupuju se i prodaju nogometaši po brojkama koje ne znam ni izgovoriti, ali se ne ulaže dovoljno u školstvo, ODGOJ i obrazovanje. To nije samo u svijesti grada, nego i u svijesti roditelja. Na primjer - kada sam s prijateljicom pokretala likovnu radionicu, roditeljima je bilo preskupo dati 200 kuna za mjesec dana, 4 sata tjedno sa svim materijalima, za nešto edukativno i kreativno za njihovo dijete, ali zato nije skupo kupiti najnoviji mobitel od 1000 kuna ili play station. To su čak bili komentari roditelja koji su upisali svoju djecu u radionicu, pa su se iznenadili da ima tako malo djece.

I još jedna fascinantna stvar. O toj situaciji s bombom sam čula samo jednom na radiju i jednom na televiziji, a ne internetu sam pronašla tri članka. Dok se o tome kako su glumice bile obučene na festivalu u Cannesu piše još uvijek....
I čemu se onda ja čudim???????

Ne volim baš forvarduše stavljati na blog, ali ova me nasmijala do suza......duhovito i istinito...pa moram to podijeltit s Vama




By Skleroticus




Saki početak već je i kraj
Tri koraka napred, četiri nazaj
A kad odrasteš utvaraš si tad,
Kak navek buš ostal spameten i mlad.

Kad jednog dana, o kakve li bruke,
Postale jesu prekratke ti ruke,
Ak hoćeš čitat, oči ti fale
I furt po hiži išćeš očale.

Tak fino, polahko, počne skleroza,
Najprije v zubima paradentoza,
Pa onda uz muke i tešku vezu
Od socijalnog dobiš protezu.

Na glavi polahko kosa otpada,
Al zato ti rasteju brki i brada,
Na kraju nekaj zaštopa ti vuha,
Niš nikog ne razmeš, čiste si gluha.

Celi dan išćeš kuda kaj deneš,
Jer se pozabiš čim se okreneš,
Ni noge te više ne nose kak predi,
Pomažeš si z batinom, al kaj ti to vredi.

V kolenu škripi, kak da je hrđa,
A kičma ti bude sve tvrđa i tvrđa,
Ruke ti drhčeju, noge otiču,
Po stoput pričaš baš istu priču.

V križima išijas, v kuku artritis,
V črevima sraćka, veliju kolitis,
V plućima svira kakti trombente,
Trbuh ti raste kak da nosiš dete.

Koža ti gruba kak šmirgl-papir,
Po licu bore kak da si vampir.

Kaj seksa se tiče i tu sme slabi,
Vu tih se letih to opće ne rabi,
Nigdo za tebom se nebu okrenul,
A gdo se okrene - bormeš je skrenul.

Škodi ti slano, nemreš jest masno,
Svi te špotaju ak prdneš glasno.

I zato su zmislili te staračke hiže,
Da starost mladima tlaka ne diže.





Dragim prijateljima, članovima "Mirogojskih mališana".



To sam prvi put čula negdje u Francuskoj, kad nam je vodičica pročitala. Naime, jedna od njenih grupa bili su upravo članovi "Mirogojskih mališana" pa su joj to dali, a sad sam to dobila i na mail.