ZGODE I NEZGODE PISANE RIJEČI
Pisanje pisama je, po mom mišljenjnu, divno. Pismo je jedno malo veselje i pošiljatelju i primatelju; slatko iznenađenje, bilo očekivano, bilo neočekivano. Može biti dugo ili kratko, opsežno ili sažeto, službeno ili neslužbeno, prijateljsko ili ljubavno...
U svakom slučaju to je jedan tradicionalni oblik prenošenja manje ili više svakojakih informacija.
Razglednice i čestitke prenose manje informacija, čisto zbog svoje manje površine, ili samo naznaku/napomenu nekome da mislimo na njega/nju/njih.
U zadnje vrijeme carstvo tehnologije preuzelo je vlast i staromodna, rukom pisana korespodencija lagano iščezava.
Što se mene tiče – na veliku žalost jer sam se i ja utopila u svijet Interneta i pribjegla jednostavnijem i jeftinijem rješenju – pisanju e-mail poruka.
One su jedno vrlo praktično sredstvo komunikacije u današnjem ubrzanom životu jer za nekoliko sekundi možemo biti povezani sa sestričnom u Americi, ujakom u Japanu ili prijateljem sa razmjene studenata u Makedoniji. Pritom nismo izgubili vrijeme (i novac) pišući pismo lijepom olovkom u boji na ukrašenom papiru trudeći se da ne pogriješimo, upakiranom u prikladnu kuvertu sa čitko napisanom adresom; kupujući poštanske markice i noseći sve to u poštu ili poštanski sandučić. Još ako pada kiša ili snijeg ili je jako hladno vani ili pak vruče...Pismo kasno stigne do pošte, još kasnije do odredišta, pa dok dobijemo odgovor...
Jednostavnije je poslati e-mail. Za rođendane, blagdane, godišnjice, lijepe uspomene ponuđeni su nam maštoviti e-card-ovi. Izbor je zbilja svakome na volju.
Vrlo slične tome, ali mnogo manjih omjera su SMS poruke. One više služe za neke dogovore, iako i one mogu, pogotovo klincima, biti sredstvo komunikacije jer su u početku vrlo zabavne.
Na neki način, takvoj – elektronskoj, kratkoj komunikaciji mogu pripisati i komentare na blogu.
Čemu ovo sve pišem?
Dakle, pisana riječ/komunikacija je SVAKAKO nešto divno i praktično, ali njenim glavnim problemom smatram nedostatak intonacije, mimike i gestikulacije.
Naime, korespodencija nam (mislim) nikad ne ostavlja napomenu poput: „podigla sam lijevu obrvu, odmahnula rukom i skeptičnim glasom rekla „To je nemoguće!““.
Eventualno bi interpunkcija, dodavanje „smajlića“, „plaćljivka“ i sličnih dodataka mogla nagovijestiti „što je pisac htio reći“, ali ta izjava, kao i svaka druga, izvađena iz konteksta (a ponekad i u kontekstu) može biti različito interpretirana. Može djelovati pozitivno, negativno, začuđujuće, začudno, začuđeno, samouvjereno, skeptično, ironično...
Evo primjera:
U razgovoru o fućkanju, na izjavu „Ja ne znam fućkati!“ moj je prijatelj svojoj dobroj prijateljici rekao: „Koja si ti koza!....pa kako ne znaš fućkati?“
Izvađena iz konteksta izjava „Koja si ti koza!“ može djelovati uvredljivo. Čak i u kontekstu ta ista izjava može djelovati uvredljivo, ali s obzirom na dugogodišnje prijateljstvo to dvoje ljudi, njihovu povezanost i otvorenost, njegovu duhovitost, spontanost i brzopletost ova izjava je djelovala svakako samo ne uvredljivo i svi smo se tog trena od srca nasmijali načinu na koji je to rečeno.
U pisanom tekstu ne vidimo slijed gestikulacijskih događaja i ne čujemo način na koji nam osoba nešto govori. Neki ljudi jednostavno nisu vični opisivanju ili dočaravanju. Olakotna je okolnost ako smo bliski s osobom koja nam piše jer ju možemo zamisliti i čuti u svojoj glavi. No, i to može neki put izazvati problemčiće, možemo nešto krivo protumačiti i mogu se poremetiti odnosi koji nisu trebali biti poremećeni.
Ljudi zato često pišu pa brišu, ispravljaju i popravljaju kako bi što vjernije prikazali ono što žele priopčiti. Jedna će osoba u dvije riječi kazati ono za što bi drugoj trebalo dvadeset riječi.
Želim ovom pisanom riječi reći da, osim meni dragih rukom pisanih pisama i učestalih tipkovnicom pisanih e-mailova u kojima koliko-toliko mogu opisati na koji sam način nešto htjela reći, najviše preferiram razgovor uživo gdje mogu vidjeti što mi osoba tijelom i glasom želi reći.
|
