brunhildina zamka mala

FILM U NASTAVCIMA




Sinoć sam u kinu gledala SAW III, ili u našem slobodnom prijevodu SLAGALICA STRAVE III.
Volim horore iako su mi omiljeniji oni koji „pucaju“ na psihu jer nisam baš ljubitelj krvavih scena. Malo mi loše sjedaju na želudac.
No, prva dva dijela „Slagalice strave“ su mi se poprilično svidjela, a kako je kraj drugog dijela očigledno nagvijestio i treći dio, s nestrpljenjem sam čekala njegovo pojavljivanje u našim kinima.

Film je jako dobar. Radnja je u skladu s prvim nastavcima i dosljedna je. Nije, kao u masu drugih filmova u nastavcima, izgubila onu zanimljivost i napetost. Nema varijacija na temu. Nego, čini mi se, cijeli je film zamišljen kao jedan serijal od nekoliko dugih nastavaka.

Koliko god ja znala krvavost filma i princip po kojem se radnja razvija, dakle kako se igra ta igra, nevjerojatno je kako sam se puno iznenadila kod mnogih scena. Pomišljala sam:“Pa nije moguće!“ Zbilja je film zamišljen fenomenalno i ideje su nezamislivo nevjerojatne. To je nečija živa mašta.

Ali, prebrutalan je.
Rezuckanje glave, piljenje lubanje kutnom brusilicom, čeprkanje po mozgu – a sve zato da bi se čovjeku ublažila bol?!?! Crijeva po podu, okovi i lanci u jeziku spojeni na tempiranu bombu, sve to zaliveno litrama filmske krvi. Mudro na te scene okrećem glavu, ali zvukovi nisu ništa manje realni pa mi se želučić i dalje komeša. Kaj sam onda mazohist što sam to išla gledati???
Možda, ali jako me zanimao kraj priče. A kad me nešto zanima ne odustajem samo tako. Svu „sreću“ – vrlo pod navodnicima – u sva tri filma tako gadne scene su rijetke i uglavnom na početku. Pa preživim!

Nadala sam se da će sinoćnjim gladanjem „Slagalice“ priča za mene biti gotova. Jer čemu da bude više od tri nastavka?? Odlučila sam prožvakati i taj treći dio da zadovoljim svoju znatiželju i saznam završetak. Međutim.....tnnn...ne znam da li da sada to zborim ili ne, no, ne mogu ne reći da mi se čini da će biti i četvrti dio. Pa ja bum ponorila!!!! Ne mogu još jednu „Slagalicu strave“ gledati. Želim da je gotovo! Nadam se da je gotovo. Možda sam se prevarila. Možda je baš namjerno tako napravljeno da mi ostane onaj upitnik nedorečenosti koji visi iznad glave i tjera me da mozgam o tom filmu.
Valjda. Ma gotovo je. Jel' tak'? Mora bit.

Mogu sad jedino čekati.

Pozdravček svima i ljepo se provedite za vikend....a u Novoj nam godini......tko to zna

SVIM DRAGIM BLOGERIMA,
NEBLOGERIMA,
SLUČAJNIM PROLAZNICIMA, SLAVILI ILI NE,
BILI SAMI ILI S OBITELJI I PRIJATELJIMA -
ŽELIM LIJEPE, MIRNE, UGODNE,
VESELE BLAGDANSKE DANE
I SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!!!


P.s. i hvala svima na lijepim željama...
a sad idem papati

Izgubljen u svojoj mašti
ti želiš biti nešto drugo.
Skrivaš se od svoje sjene
i ne želiš da te prati.
Pretjerano je to svjetlo
što ti obasjava riječi;
Suviše je važna ta glazba
što je tvoja snaga zove.
Zaboravi na lutanje
priteci do ruba zvuka
okreni se, otiđi i
živi samo za sebe...
...ali, povedi i sjenu
da ti može pokazati put natrag.

EH, TEŠKE MUKE!!


Mama uči engleski. Treba joj za posao i za vlastiti gušt. Godine čine svoje pa to sve ide malo teže. Da ne bi bilo da je Mamica loša učenica moram reći da joj jako dobro ide, ali treba više napora uložiti.

Normalno je to da kad sam bila mala Mama je učila sa mnom, a zanimljivo je to da sad ja učim s njom. Ispitujem je, zadajem zadatke, tjeram (uvjetno rečeno) da čita i vježba i gotovo svakodnevno provjeravam da li je napisala domaću zadaću. Ali kako je ona prava mala štrebsa ne moram ni pitati, sama mi dođe i kaže: „Moram zadaću napisati, molim te, pomogni!“ ili „Nešto sam zapela u na jednom zadatku!“ i slične male đačke molbice.
Prava uzorna učenica.
Ima tremu prije svakog ispita, a uvijek dobije excellent.

No, naravno da sve to ne prođe bez bisera iz njene pametne glavice.
Mama je totalni romanist, studirala je talijanski i francuski, a iako se Englezi i Francuzi od pamtivjeka ne podnose jezik im je, barem u pismu, vrlo sličan, tako da moja Majka redovito čita engleske riječi na fini francuski nazalni način. Tako, na primjer, female umjesto „fimejl“ pročita „femel“ (s naglaskom na zadnjem slogu).

Zabavno mi je učiti s njom, večinu vremena se smijem....od dragosti.
A biserčić kojeg najviše volim i najčešče spominjem datira s početka Mamicinog učenja engleskog jezika. Prije negdje tri godine. Nikako nije mogla zapamtiti kako se kaže ČITATI. I kako bih joj najbolje pomogla smišljala sam raznorazne asocijacije (to barem meni pomaže) i dosjetila se te joj rekla: „Sjeti se Olivera Reeda!“. Oduševila se idejom i taj dan ponavljala riječ i zapamtila kako se kaže ČITATI.
Nakon dva dana opet sam je ispitivala riječi i, naravno, pitala kako se kaže ČITATI. I Majkica moja najdraža......bzzzzzz....zzzuji.....
Ja zbunjena, pa čekam......
Nakon cca minutu Mama veli: „Pokušavam se sjetiti kojeg si mi glumca rekla!“

...čovjek ponekad nije svjestan samog početka, jer kad se nešto dogodi ne pomisli da je uvijek negdje u zraku pitanje kako, kada i zašto je to počelo. Da li su to riječi, pogled, svijetlo ili mrak... nije bitno... bitno je samo ono što upravo tada, na samom početku osjetimo (osjećamo) - tugu, sreću, zadovoljstvo, nemir, leptiriće, spokoj, uzbuđenje, riječi, pogled, svjetlo, mrak.. A ako taj početak nema svoj razvoj, kulminaciju, zaplet, rasplet i kraj, ni to nije bitno, jer uvijek možemo maštati sanjati, razmišljati o nastavku bez onog pesimističnog "što bi bilo kad bi bilo" jer moramo biti svjesni da toga nema i da je to samo stvar tog trenutka koji je bio, je i ostat će samo trenutak... U svakom slučaju, lijepo je pamtiti, opažati i razumjeti te trenutke te ih pohraniti u svoje sive ćelije kako bismo ih ponekad izvukli poput starog albuma i kako bismo time saznali i razumjeli što, kako, kada i zašto dalje...

Photo by: Mišić
- Omiš








SJEĆAM SE PAKLENOG SNA

USNUTOG U VATRI POGLEDA.

ZAMIŠLJENO TRAGANJE ZA MISLIMA

MOJIH POSLANIH PORUKA.

POLJUPCI UZ POŽAR NA RIJECI

ODNOSILI SU VRAŽJE SUZE.

Photo by: Brunhilda
- Na Šar Planini


CITAT





Učeći danas vrlo zanimljivu temu o dokumentarizmu u suvremenoj hrvatskoj prozi naišla sam na jedan citat koji me tako slatko nasmijao (posebice prva rečenica) da mi je odmah ljepši dan i lakše učiti.

Dakle:

"Europa bez granica isto je takva utopija kao Afrika bez pijeska.
Nije važno da li se granice vide ili ne, važno je samo da se priznaju kao neosporne"

RATKO CVETNIĆ: Kratki izlet, Zagreb, 1997, (20)

SAMO JEDAN OD PRIMJERA



"Od kolijevke pa do groba,
najljepše je đačko doba.“


Valjda je u to ubrojeno i studentsko doba. Pogotovo vrijeme brucoša. Ma milina.
Ali nisu svi studenti SAMO studenti. Neki rade, neki imaju i djecu i posao....
Očito mnogi smatraju da studoši imaju jako puno vremena, a pogotovo onog slobodnog. Mislim, što studenti moraju raditi osim ići na predavanja (ne moraju ih ni slušati, glavno da su tamo), učiti i polagati ispite. No, većina studenata ne ide na predavanja (ne govorim o Bolonjcima), samo dođu po potpise.
Hm, tako su mi pričali. Ne bih znala, kod mene je većina predavanja bila obavezna i vodila se evidencija o dolascima, a da ne govorim o vježbama i seminarima i ostalim lekcijama koje se ne smiju propustiti. Ali dobro....studenti imaju jako puno slobodnog vremena.
Mo'š si mislit.
Što god studenti radili – išli na predavanja ili ne, apsolventi, zaposleni, studenti s djecom – nije bitno. Oni su ljudi i njihovo je vrijeme jednako vrijedno kao i vrjeme svakog drugog čovjeka.

I zato dragi profesori – ako vam na vratima piše VRIJEME KONZULTACIJA ili PRIMANJE STUDENATA (npr.) četvrtkom od 13h do 14h onda i budite tih sat vremena u svom uredu. Zar je to takav problem???Sat vremena vrlo brzo prođe dok čitamo novine, surfamo po internetu, odgovaramo na mailove, što može profesor raditi dok čeka da mu eventualno neki student dođe na konzultacije. Ali sat vremena traje cijelu vječnost ako čekate profesora ispred ZAKLJUČANIH vrata u vrijeme kada bi njemu trebalo biti primanje studenata.

Možda je manji problem doći na konzultacije dok student još ima predavanja jer je češće na faksu, pa se lakše „zaleti“ do profesorovog ureda. Ali apsolvent nema što radti na fakultetu osim prijaviti ispit, doći na ispit ili eventualno na konzultacije. Prije se češće trebalo provjeravati oglasnu ploču, no sva sreća na blaženom internetu pa sve piše na web stranicama fakulteta. No i o njihovoj točnosti bi se dalo raspravljati.
Dolazak na fakultet ne ubraja samo vrijeme potrošeno na samaom faksu, već i ono vrijeme potrebno da bi se došlo do fakulteta. To bi recimo bilo, u mom slučaju, oko pola sata, 45 minuta samo u jednom smjeru. Tako je jučer mojoj prijateljici i meni trebalo sve skupa 3 sata da bismo profesoru postavile 3, u tom trenu života vrijednih, pitanja.
Nas dve smo ko bokčeki tam čamile same u hodniku ispred ureda čija su vrata bila zaključana, a profesoru ni traga.
Kad je tajnici završila pauza pitale smo nju da li ona možda zna gdje je profesor. Dobile smo odgovor da je on već odavno otišao doma. KAK JE OTIŠAO DOMA????
To smatram nepoštivanjnem studenta kao osobe.
A da se recimo odemo žaliti dekanu ili kome već, jer nije to prvi slučaj niti primjer, a imamo na to pravo, ne bismo postigle apsolutno ništa jer se oni svi drže kao neka velika sekta i moguće bi bilo da bismo još mi nadrapale.

Dakle, to što jučer nismo obavile znaći da moramo doći idući tjedan, a da nam nitko ne garantira da nećemo opet naići na zatvorena vrata.

Profesori šize na to kad ih se zaustavi na hodniku ili pošalje mail. Na to im je uvijek odgovor – DOĐITE MI NA KONZULTACIJE!!! O.K. nema frke, ali onda budite u svom uredu!!!
A opet zakaj ste nam ostavili e-mail ako smatrate bezobraznim da vas nešto student pita tim putem (čast iznimkama, ali oni su iznimke u svemu).

GRRRR!!!

Bilo kako bilo, studenti su ljudi i imaju svoje vrijeme....




Pozdrav svima, želim Vam lijep, ugodan i zabavan vikend!!!