brunhildina zamka mala

OPĆA PANIKA



Bolnice mi nisu omiljena destinacija. Čak ni za običan pregled. Krv mi je očito nešto silno ružna kad je ne mogu ni pogledati. Ma katastrofa! Malo krvi i moj želudac odmah na centrifugu. No, činjenica je da je to sve u glavi, jer kad se nekome nešto dogodi sve uspijem izreagirati, imam autosugestivne rečenice motivacije – „Tebi je dobro! Tebi je dobro!“ I fakat pali, dakle sve je u glavi – i toČka...s velikim Č!
Tak je bilo pred nešto više od 3 godine. Retica je imala 3 i pol mjeseca i napao ju je neki veliki pas. U cijeloj toj zbrci ja sam završila s velikom brazdom na lijevom kažiprstu zadobivenom od pesjeg zuba. Krv na sebi nisam skužila nego na Reti i uplašila sam se da joj je nešto ozbiljno. Ipak, bila je tek minijaturna žuta pufnica i bila bih očajna da se nešto dogodilo tom štenetu. Srećom, nije joj bilo ništa. Ali kad sam ugledala slapove krvi na svojoj ruci odmah mi je mrak pao na oči. Taj tren! Doslovno! Sva sreća da je prijateljica bila sa mnom. I opet me spasila autosugestija „Tebi je dobro!“
Ima još takvih primjera, ali to je sad manje bitno. Stvar je u tome da sad IDEM POD NOŽ!
Brutalno, doslovno, ali opet ništa strašno – u praksi!!! Teoretski – meni je to smak svijeta!!!
Pa što se dogodilo? Moje lice krasi jedan madež. Ne onaj tamni pravilno okrugli, aristokratski madež na obrazu, nego jedan madež, okrugli, tamo prema uhu. Mogu ga kosom sakriti kad god poželim. Ali ja ga volim! Jako! Puno!
Uglavnom taj moj madež radi probleme. Kronično! Unazad 3 – 4 godine nekoliko se puta upalio i proizveo veliku ružnu kvrgu. Tako i sad. Grozno izgleda, vidi se iz aviona! Sad bi svi oko mene rekli da pretjerujem i, teška srca priznajem, bili bi u pravu. Veliko je, ali nije oooogroooomnoooo. No, nije ni bezopasno i sad je doktorica odlučila da to sve definitivno moram maknuti, iako se ja tome jako protivim. Prvo, jer mi je baš slatki taj madež (inače nisam neka madežava).
Drugo, jer mi to budu rezali. I ta činjenica papa moj želudac već danima.
Dobila sam ljekove, da upala prođe i tek onda mogu na odstranjivanje. Sad se zezam da idem na plastičnu operaciju, pa mi je zabavno. A idem kod plastičara da ne ostane ožiljak. Bar ne veliki. I još me muči to što se sve to događa na licu. Brrghr!
I onda, kao za Vraga, čujem svašta. Vjerojatno bih to i inače čula, ali ne bih doživjela! Infekcije po bolnicama, liječnici ne poštuju osnovna higijenska pravila...a najgore od svega mi je anestezija. Naime, još davno sam čitala u nekim novinama da je jedna žena išla na operaciju želuca koja se obavlja pod općom narkozom. I što se dogodilo – ona je bila umrtvljena i nije se mogla micati, ali je sve osjetila. Osjetila je da joj kopaju, režu i svašta rade po utrobi, ali nije mogla ništa reći jer su joj mišići bili uspavani. Pa ja bih nakon toga na psihijatriji završila.
O.K. ovo skidanjne madeža je pod lokalnom anestezijom, pa ću moći nešto reći...iako bi možda bilo bolje da nisam svjesna što mi rade....

Karikiram sad sve to...nisam inače tak paničar (), ali madeži su delikatna stvar i valjda me ta činjnenica bespotrebno unaprijed uznemirava...

Da grizem nokte više niti jednog ne bi bilo – kompletno ni jednog!!!

Photo by: Neki profi fotograf


KAKO JE NASTALA „BRUNHILDA“






Nova verzija štafete kruži blogosferom. Tako je draga moja Santea meni predala zadačić i ja ga kao prava dobra blogerica sa zadovoljstvom ispunjavam.

Ak niste znali u filmu „Robin Hood – muškarci u tajicama“ (za ostale verzije nisam ziher) Brunhilda je ona debela družbenica (ili sluškinja?) Robin Hoodove Ljubljene.
Vjerojatno mi je nakon prvog gledanja tog filma to nadasve duhovito ime ostalo pospremljeno u nekom od sporednih pretinaca mog mozga.

Zatim, prije skoro 10 godina, bio je organiziran jedan maskenbal na kojem su najbolje i najoriginalnije maske bile nagrađivane. Moja prijateljica i ja dale smo si truda i smišljale masku, a onda smo si dale još više truda i napravile tu masku. Ja sam bila djevojčica – s kečkicama, pjegicama, varalicom u ustima, partiklom (ili babarinom), bočicom u džepu, pelenama od filca i u velikom overolu koji je moja Majka sašila od starog roza šlifera; a moja je prijateljica bila sva u igračkama. Naime, na jedne štrample i staru majicu našile smo hrpetinu plišanih igračaka (vidi sliku). Ako me sječanje ne vara – izbrojale smo ih oko 300.
Igračke smo posudile sa svih strana, nismo mi same bile ponosne vlasnice tako velike kolekcije.
Kada je to sve bilo pripremljeno trebalo je smisliti što ćemo izvesti pred publikom i kako ćemo se predstaviti, tj.kako se naša maska zove. Počelo je s „Ja i moje igračke“ ili „Dijete i njene igračke“, pa „Curica i njene igračke“...ali sve to nije bilo to. Mora biti savršeno. Mora imati smiješan prizvuk i mora biti originalno.
Onda je „Brunhilda“ odlučila isplivati na površinu i tako smo postale „Brunhilda i njene igračke“
Nakom toga Brunhilda je postala moj alter ego (hehe). U svakoj situaciji koja je bila duhovita i zabavna ja bih se predstavljala kao Brunhilda. Čak i ljudima koji me poznaju, čisto neka interna zezancija.
I tako, kada sam otvarala blog i kada sam trebala upisati nick, nije bilo nikakvih dvojbi, Brunhilda je bila prvi, posljednji i jedin izbor.

A naziv bloga, "Brunhildina zamka mala"....eh...Naime, blog sam otvorila sasvim slučajno (o tome sam pisala u prvojporeduštafeti) i kad sam trebala upisati ime bloga ostala sam zatečena. Što sad? Kakvo ime bloga? Pa sam si onda mislila, ako sam već uzela nadimak Brunhilda, onda i ime bloga mora imati neke veze s tim. I jednostavno sam doslovno bubnula: Brunhildina zamka...Ali onda mi je nešto falilo. Ah, nikad ja zadovoljna. I opet, nakon par sekundi bubnula sam na sve to još i mala. I tako je moj blogić dobio ime "Brunhildina zamka mala"

Bila je ovo kratka povijest moga nicka, pa lijepo molim sljedeću petorku, ako su voljni, da napišu svoju priču na istu temu:
1.Milka s lješnjakom
2.Crescendo
3.Vještica
4.Stellari
5.ExoticaFizz

Maloprije, dok sam nešto prjemještala po sobi, moja je ljubimica kunjala na svojoj fotelji. Nije baš reagirala na to što radim, pa sam zaključila da spava tvrdim snom pravednika - jer da nije tako već bi ona znatiželjnim pogledom pratila svaki moj korak.
No, odjednom je počela brzo mahati repom i dalje ne mičući se iz poze u kojoj spava. Ipak, to me navelo da posumnjam u njen tvrdi san, pa sam joj se lagano približila. Ona je potiho hrkala, ali i dalje mahala repom. Kontrolirala sam se da se ne nasmijem glasno da je ne probudim, jer očito nešto veselo sanja... Možda neku kost, možda nekog psa, možda igru...nikada to neću saznati...kao ni to da li psi uopće sanjaju i, ako da, kako sanjaju...

A ova fotkica...to mi je najdraža perspektiva za fotkanje moje mezimice...

Photo by: T.H.
- Moskva




Hmmm......slika govori dovoljno!!!!!!

Photo by: Brunhilda
- Retica






??*#%$&??*““#???%&=$]?*?)=&[?*'???



Ponekad sam VŽZ, iliti - Velika Željka Znatiželjka i jako sam sretna kad udovoljim svojoj znatiželji. No, ima nekoliko pitanja koja me već neko vrijeme proganjaju i nikako nisam uspijevala doći do odgovora. Možda će mi ovo internetsko prostranstvo, od milja nazvano blogićem, uz Vašu pomoć razotkriti te misterije koji ne idu iz moje male, pametne, ponekad smotane glavice..hehe
Stoga dragi ljudi, pomozite u suzbijanju moje nesanice, pretjeranom opterećivanju mozga nepotrebnim stvarima i recite mi zašto radimo grimase kada jedemo kiselo?
Još jedna stvar – ako nas nešto smeta ili boli najvjerojatnije je da se nećemo smijati, a pogotovo ne grčiti od smijeha. Jel' tak?Zašto onda često umiremo od smijeha kad nas netko škaklja?
A sad će moja znatiželja opet burno raditi željno znatiželjno iščekujući Vaše odgovore, mišljenja i razmišljanja!!!

Svima lijepi vikend želim!!!

PROMATRAČ IZ

UGLA








Tri starija gospona. Srednje životne dobi. „U najboljim godinama“ neki bi rekli. Dvojica sjede, jedan stoji ispred njih. U tamnoplavim ili crnim kaputima, s kariranim šalom oko vrata i nezaobilaznom francuskom kapicom na glavi.
Ne glasno, ali žustro raspravljaju o bezobrazno niskim penzijama, poskupljenju komunalija, političkim previranjima, međudržavnim prepucavanjima, bahatoj mladeži i teškom životu.

Iza njih, jedno nasuprot drugom, sjede djevojka i dečko, najvjerojatnije kolege iz škole. Paralelan razred, recimo – treći a i treći d. Slučajno idu doma istim putem. Naizgled opušteno čavrljanje o „babi iz matematike“ ili „liku iz povijesti kojem naočale stoje na hero i stalno govori no, no, no“.
Ona pokušava biti ležerno koketna, da se ne skuži, ali pažljivo bira pozu sjedenja i položaj usana – osmjeh izvježban pred ogledalom, i s neizostavnim prolaženjem rukom kroz kosu.
On se trudi biti „kul“ i stalno ovlaš namješta svoju dugo uzgajanu i razbarušenu kosu. Fura se na alternativce pa ne smije biti gela u kosi, to nije taj đir.

Odmah iza vozača dvije bakice, metuzalemska generacija. U smeđem ili bež kaputu, s najlonskom maramom oko vrata i nezaobilaznom francuskom kapicom na glavi. (One koje žele biti više fensišmensi imaju kapicu s krznenim obrubom.) Pričaju o kostobolji, osteoporozi, redovima kod doktora, skupim ljekovima, preslatkim unučićima (vade fotkice iz geltašna), domaćim mlincima, jaglacima, ludom vremenu i pošemerenoj klimi, maloj mirovini, bahatoj mladeži, ali i o vlastitoj najboljoj djeci na svijetu.

Dvije mlade žene. Jedna s djetetom u kolicima, druga s trbuhom do zuba. Nasmiješene od uha do uha. Trudna pita, druga odgovara. Prva traži savjet, mlada mama sa zadovoljstvom ga daje. Blaženo se smješkaju, raznježeno uzdahuju i proizvode onaj dugosilazni aaaaaaaa.
A klinac u kolicima uskoro gladan gugugagaće i vjerojatno gura prste u usta ili pokušava dohvatiti raznobojne visuljke koji vise u kolicima.

Dva osnovnoškolca, po slobodnoj procjeni 5. razred. Tema rasprave skakuće od play stationa, do najnovije mrcine od mobitela. Klasični dječačkopubertetski sindrom nadmetanja čije je što bolje i tko ima više.

Još nekoliko ljudi, što mladih, što starih, sjede uz prozore i sa ili bez zanimanja gledaju van. Svak sa svojim mislima, problemima, brigama, zadovoljstvima.

A ja, na zadnjem sjedalu autobusa sjedim i kroz sunčane naočale promatram.
Tko zna kakvu bi priču netko za mene ispričao....