brunhildina zamka mala

Kaze meni brat da je jucer cimao Reticu mojim imenom. Mala me nije vidjela tri tjedna, jer sam ja put pod noge i otisla u Makedoniju, pa da vidi kako ce reagirati...I ja sva presretna i raznjezena pitam sto je Retica ucinila. Odgovara brat: "Nasla te u ormaru! Ja nisam uspio. To bi onda bile Makedonske kronike."...Ajme meni, moje me Pseto pronaslo u ormaru...

Kisa - te male kapi atmosfere koje padaju s neba.
Mokra, hladna, zamazana.
Tropska, ljetna, olujna, jutarnja.
Njen je oblak, njeno je nebo, ali i zemlja.
Povezuje opipljivo i nepoznato. Vidi sve, putuje daleko.
Bezbojna i nekompaktna.
Prolazna.
Ugodna i romanticna.
Poziva na ples ili uzasava.
Snazna i razorna. Bucna...
Ili njezna i necujna.
Moze me nasmijati, razveseliti, iznenaditi.
Moze me naljutiti, razocarati, poremetiti mi planove.
Ona je sila i primamljiva snaga.

***

Ne volim te vise...
onako
Ne volim te kao
zrak, kao
vodu,
sunce,
kao kisu.
Volim te kao,
sliku,
nasu pjesmu,
kao setnju,
najljepsu uspomenu!

Jedne ljetne veceri brat i ja smo u nasem najdrazem kaficu na moru uzivali u dobrom "Martiniju". I kroz ugodnu konverzaciju doslo je vrijeme kad sam morala u toalet. Nista strasno, ali je bio zauzet. Ubrzo je dosao jedan mladji gospodin, ili stariji decko, svejedno. I on je morao pricekati red. I tako...dosadno, skuceno i bez veze... Nesto smo lik i je promumljali, ne sjecam se sto...poput one glupe konverzacije o vremenu kad ne znas kam bi sa sobom. Odjednom covjek kaze: "SRECA MOJA DA KRAVE NE LETE" i ode. Nikad u zivotu nisam bila zbunjenija. Kad sam to nekome ispricala ili su bili sokirani i zbunjeni kao ja ili su rekli da su takvu izjavu vec culi negdje i da to kao ima neko znacenje ali ne znaju koje. Zaista, ni ja ne znam i dan danas kad se toga sjetim od srca se nasmijem.

Jucer smo u kampusu imali debatu (tu i tamo nam to organiziraju). Ovj put tema nije bila politicka, vec nekako normalno zivotna: MOZE LI FUNKCIONIRATI LJUBAV NA DALJINU?? Lijepo vas molim vase misljenje.

Sjedila je Mili na svom balkonu i gledala prolaznike jednostavno ih gledajuci, ne razmisljajuci o njima, ne dozivljavajuci ih pretjerano. Bili su samo kao neki pokretni objekti za razbijanje monotonije. Tisina je bila nevjerojatna, ali nije mogla otkriti da li je tako mirno i tiho samo u njenoj glavi, u njenim nezabrinutim Mislima ili je zaista tako tiho vani. Malo joj je to bilo neobicno..ipak je dan, po danu se uvijek neki zamor cuje, koraci prolaznika odjekuju...No nista, nikakvog zamora ni zvuka nije bilo. Sjedila je Mili, promatrala ljude. Nekako je pocela gledati kroz njih, lagano su nestajali, blijedili, iscezavali. Misli su pocele svoj tulum. Jurile su u krug, pa preskakale teme, vristale i divljale. Bile su svugdje - na moru, u Parizu, u Nizozemskoj, u svim stanjima, sa svim ljudima i njihovim mislima. Vristale su naokolo i stvarale kaos u Milinoj glavi. Mili se izbezumila i pokusala sprijeciti invaziju svojih Misli. Htjela je smiriti ih nekako, razmisljati o normalnim stvarima, o kuhanju, citanju knjige, setnji s Njim, kavi s prijateljicama, dorucku s mamom. Ali ne, njene su Misli kao pustene s lanca brisale sve razumne teme iz njeze glave i pojurile u svijet maste. Jednoga ce dana Mili odustati od pokusavanja i prihvatiti put kojim ju vode njene Misli. Mozda su one ipak u pravu.

Nakon nekoliko dana poletjela sam u oblake, iznad njih sunce je tako jako bljestalo i ljutilo me sto su prozori aviona tako mali...Osim sto sam zbog tih malih prozora slabo vidjela van jos je bilo i oblacno...A sada cu se nakon sedmog neba spustiti na majku zemlju i objaviti da je hedonizam nesto najljepse na svijetu. Na kaze Dado Topic cak ni bez veze kada kaze da u Makedoniji sunce vjecno sja....prilicno je to topla zemlja, ne samo radi sunca, ljudi su topli. Meni je to bas super! Uf. Zivim kao carica i ne pada mi na pamet da se za nesto zalim. Vrijeme leti, zbilja leti..Neki put imam oslecaj kao da mogu doslovno vidjeti da je vrijeme proletilo kraj mene, kao kad ptica proleti, samo sto bi onda u ovom slucaju, da zaista mogu vidjeti kako vrijeme leti, proletio kraj mene neki sat. Vjerojatno bi to bio onaj starinski sat na zlatnom lancu kojeg su nekada davno gospoda nosili u djepu, a lanac zahaklan na hlace. Takvi satovi mi se bas dopadaju i kad bi letilo vrijeme kraj mene ili uz mene onda bi letio takav sat.

Opet si razmisljam kako oblaci tako mogu mijenjati oblike. Zapravo, ne kako to mogu, nego nacin na koji se ti oblici mijenjaju. To me zadivljuje. Tako su ogromni i grandiozni, a tako nestalni. Tako su predivni i stvarni, a tako lako iscezavajuci. To opet potvrdjuje onu pricu o prolaznosti. O tome kako je sve prolazno. To me neki put jako zalosti i tako bih htjela to prihvatiti, to da je sve prolazno. Ali nekako mi ne ide... Ne mogu prihvatiti da nesto lijepo i cak ljepse nego lijepo moze samo nestati, proci, biti zaboravljeno. A moze! To je valjda povezano sa onom relacijom o ravnotezi. Mislim, na primjer, mora biti zlo ako postoji dobro, jer mora biti ravnoteza izmedju razaranja i stvaranja. Jer ako ima previse stvaranja dojde do prenapucenosti (bilo cega), a ako ima previse razaranja onda bi s vremenom sve nestalo. Zato bi bilo dobro da prihvatim cinjenicu prolaznosti i da uzivam u ljepoti svaki put kad se vinem u oblake. Tijelom ili duhom, potpuno nebitno