Dosla je kao poklon za Bozic! U kutiji. Mala zuta pufnica, velikih smedjih, radoznalih, vragolastih ociju, nespretnih mekanih sapica. Moja mala Retica. I kao da je znala - najdraze mjesto, osim u njenoj staroj drvenoj gajbici omotanoj mojom djecijom dekicom koju je neprestano zvakala, bilo joj je ispod bora. Tamo bi veselo skakutala, pokusavala uloviti kuglice (srecom tamo smo stavili plasticne) ili bi grickala borove grancice do kojih bi njeni ostri, mlijecni zubici stigli.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Znala je da je moja i da smo mi sada njen copor.
Jako je brzo naucila sve sto se prvo uci psa (za razliku od proslog pesa koji je bio malo sporiji za neke stvari). Postala je mezimica svima, cak i lokalno-kvartovskim pesima i njihovim vlasnicima. Vrlo umiljato bice, razigrano i sretno.
Volim njen pogled. Kada me gleda molecljivo i zica da mi skoci na krevet, a zna da ne smije, no ne odustaje. Volim njen pogled i sline kad joj cure dok joj pripremam obrok. Volim njen lavez na baterije kad izaziva na igru ili njen pravi duboki lavez velikog psa kad se ljuti ili cuje nepoznate zvukove ispred vrata u haustoru. Volim kad u setnji skakuce oko mene i zica da joj bacam lopticu. Tako je slampava i teska, a tako brza i okretna. Volim kad mice usima i izgleda jako smijesno ili kad joj usne zapnu za zube pa je duhovita. Volim njene zubice koji mi u igri tako njezno stisnu ruku.
Ona voli vuci moj poplun ili plahtu u jutro da me probudi, gurati njuskom moju ruku ili me hipnotizirano promatrati sa svoje fotelje. Voli lezati na ledjima sa sve 4 u zrak. Voli jesti voce, a najdraze su joj banane, za njih bi trcala na kraj svijeta. Ona voli kad ju ceskam po ledjima i kad joj tiho, njezno pricam koliko ju volim.
Volim ju zato sto je toliko lijepa i spontana, trapava i handrasta. Volim ju jer ponekad imam osjecaj da me razumije i suosjeca sa mnom dok joj pricam. Volim ju jer me pozorno slusa. Volim ju jer je dobra, jer je moja mala Retica.