|
NEDOVRŠENOST
“…mislim da je zanimljivije neke situacije nedefinirati, ostaviti ih bez oblika da se same od sebe uobličuju…u suprotnom bi sve bilo onak bezbojno, crno-bijelo…”
G.S.
Ove misli mi se jako sviđaju, a s obzirom na to da ih je napisao moj dragi prijatelj znam točno kakvim situacijama su namjenjene….Konkretno: jedno lijepo dugogodišnje prijateljstvo koje je imalo predispozicije za nešto više, no ostalo je uvijek samo predivno prijateljstvo koje vrijedi čuvati i ne riskirati njegovo očuvanje zbog nekih trenutnih hirova.
Upravo u takvim situacijama ove misli imaju smisla. Ta nedefiniranost, nedorečenost, nezavršenost ima svoje čari, snagu, blještavilo.
Ta nedorečenost je također jako napeta u nekim zanimljivim serijalima….kada na kraju svake epizode ludim jer moram čekati idući nastavak da bih saznala što će se dogoditi. Ali to je ona zanimljiva napetost i naravno jako dobar trik autora serijala kako bi “natjerao” gledatelje da odgledaju sve epizode. Iako, nekim filmovima, serijama, emisijama, na žalost, ni sa kakvom nedorečenosti nema spasa.
Volim nedorečenost i u nekim filmovima jer me znaju ostaviti zatečenom, natjerati da uistinu razmislim o cijelom filmu.
No, ono što me izluđuje jesu knjige. Knjige su moja ljubav, obožavam čitati,potpuno se uživim i stvaram svoje male svjetove čitajući dobru knjigu, uživam u tome i doslovno sam ljuta, žalosna, izbezumljena kada me neka knjiga razočara. A to veliko razočaranje se uglavnom događa na samom kraju.
Navest ću dva primjera, jedan friški, a drugi od lani. No, sigurna sam da ih ima još.
Ova prva, svježa situacija, dogodila se jučer. Naime, sa svoje knjižne police nasumice sam izvukla neku knjigu. Bila je to "Dunja u kovčegu" Milana Begovića. Gutala sam knjigu i pročitala je gotovo u jednom dahu. Šizila sam na telefonske pozive ili bilo kakva ometanja. Knjiga me obarala s nogu. Nije radnja nešto spektakularno nego način na koji je pisana, kao da teče kroz moj um, nije mi dozvoljavao da se odvojim od tih ispisanih listova papira. I s obzirom na tijek priče, način na koji se priča razvijala i poneke elemente koji su kao nasumično ubačeni, a zapravo su jako bitni za cijelu radnju, nagoviještali su neočekivani kraj. Ali ovaj kraj – ne da je bio neočekivani, nego mi nije ni u peti bilo da bi me jedan tako dobar tekst od 164 strane mogao tako bolno razočarati na 165 strani. Definitivno neočekivano! Pisac je postigao svoj naum (barem pretpostavljam da je to htio). Ako je htio zabezeknuti čitatelja kod mene mu je to upalilo. Ali u tako negativnom smislu da ni ja još ne vjerujem sama sebi. Ostala sam paf, glavno pitanje mi je bilo: “I to je to ???????” Bila sam naprosto ljuta. Da je pisac među živima mislim da bih bila spremna nazvati ga i pitati što je pobogu mislio!!!
A što je zapravo bilo? Kraj sam po sebi nije loš. Je, ali ne onako jako, jako katastrofalno loš, no jako, jako katastrofalno loše je napravljen. Sve se dogodilo kao u meksičkim sapunicama – razvlače radnju na 1568 epizoda, propustiš 16 i kao da ništa nije propušteno, a u posljednjoj se epizodi dogodi zapravo sve – zaplet, vrhunac, rasplet i happy end. Tako je izgledao kraj ove knjige od koje sam, s obzirom na prvih 164 strane, očekivala jako mnogo. Možda sad u žaru i žalosti pretjerujem, ali tako sam se osjećala zatvorivši pročitanu knjigu.
Drugi primjer je nešto drugačiji. Ovdje nije slučaj stilski uništenog kraja već DOSLOVNO uništenog kraja. Radi se o jednom od mojih najdražih pisaca – Nikolaju Vasiljeviču Gogolju. Zbog njega sam upisala faks koji sam upisala, on je potaknuo moje misli na mnoga razmišljanja, on je proširio moje svjetonazore.
I bio je lud.
Prošle godine, otprilike u ovo doba ,na red za čitanje došle su Mrtve duše. Divan roman. Jedan od najboljih primjera pikarskog romana, sve pohvale (zaslužene) i blablabla…dok nisam došla do zadnje stranice. Posljednja rečenica teksta kaže: “Pozivam vas da malo bolje razmotrite svoju dužnost i obveze svoje zemaljske službe, zato što je svima nama postalo već sasvim nejasno, i jedva da…”
Ovdje se rukopis završava.Zašto? Zato što je dragi gospodin Gogolj bio lud (i umro je u umobolnici) i spalio neke dijelove i KRAJ svog romana. Zapravo ne samo kraj, nego CIJELI DRUGI DIO svog romana. Već je kroz taj prvi dio romana svako malo pisalo: “Tu nedostaje dio rukopisa!”….”U rukopisu je ova rečenica ostala nedovršena!”…”U rukopisu nedostaje svršetak ovog poglavlja!”…”Ovdje u rukopisu nedostaju dvije stranice!”
Sad sam malo ohladila od toga svega, ali kad sam pročitala knjigu došlo mi je da mu sve kosti polomim….pih…
Možda sam blesava, frikuša, neupućena, mlada, neiskusna, možda pretjerujem ili previše očekujem ali ovakva nedovršenost me…grrrrhh… jako ljuti!!
|
