|
Već danima ležim u krevetu, onako zacementirana za njega u, blago rečeno, lošem izdanju. Temperatura ne pada, nos kao Sveti Rok u sezoni, glava nešto bolje nego prošlih dana...ali kičma....ma kičma mi je valjda kao u jadnog starog jazavčara, onako izvijena i bolna.
Umorna sam nakon svega.... Nakon 15 minuta razgovora, nakon ručka kojeg ne mogu pojesti do kraja, nakon kihanja 20 puta za redom, nakon okretanja na bok...
I nemrem niš. I to me izluđuje. Svi me maze i paze i to mi je već dosadilo. Osim kad me moj Mišić mazi i pazi svaki dan nakon posla. Ali on me uvijek mazi i pazi i to mi nikad ne može dosaditi.
Uglavnom, ne mogu ništa raditi, ne mogu čitati, rješavati križaljke, gledati TeVe jer mi suze oči, a u onim rijetkim sretnim momentima kada mi ne suze oči, lagano, ali teškom mukom dovučem se do kompjutora sa veselim veseljem da odem na blogiće i pogledam što ima novoga. I onda tako veselo se veseleći i željno išćekujući ne mogu otvoriti svoj blog i većinu blogova koje inače često i rado posjećujem, čitam, gledam, komentiram.
Frustrirajuće. Ali s obzirom na to da se ne volim uzrujavati (barem to pokušavam) oko stvari koje ne mogu promijeniti, samo sam pročitala mejlove i vratila se u krevet. Oči su ionako opet počele suziti (ili se to tješim, jer se ni tom zanimacijom ne mogu baviti i skratiti si dan).
Poslije tog mog kaskaderskog pohoda do kompjutora shvatim da sam opet umorna i zaspim tvrdim snom pravednika. Nakon buđenja izmjerim tempicu...i da....moja vjerna družica od zadnjih nekoliko dana još uvijek je ovdje.
A onda, opet ne znam što bih radila...pa razmišljam....#$*?=$&!¨X%#....o čemu????
Misli su totalno ispomiješane...opet...
Razmišljam o tome što bih radila kada ne bih bila bolesna. Vjerojatno bih bila negdje na kavi. Ipak se sad večina mojih dragih prijatelja i još dražih prijateljica vratila s odmora. I vrijeme je za one divne duge kave i prepričavanje događaja i opisivanje mjesta kada onako radoznalo slušamo drugoga i nestrpljivo čekamo da kažemo kako je nama bilo.
Kako bi mi takva jedna kava sada ispunila dan!!!!
Koja je to ironija života?!?!
Sad u svom jadnom očaju i dosađivanju želim nešto da mi skrati dan, da ga prespavam, da ubijem dosadu, a koliko sam imala još očajnijih urlika i molećivih klicaja (ne na glas, u svojoj glavi, of skroz) kad su krenule obaveze, pa mi je 24 sata i puno više nego PREmalo.
Ako ne bih bila na kavi, onda bih bila s Pesom u šetnji, po danu na lokalnoj pesošetačkoj livadi, a na večer (ako je lijepo vrijeme) na Cmroku...da se malo istrči, onak za pravo....Tamo zafitiljim lopticu i mala trči kao da ju great danger proganja. Al zafitiljim ju 5 puta i ona skoro da rikne...onak jezik do poda, al nema šanse da bi stala...da joj bacim 250 puta ne bi joj bilo dosta, ali zato lijepo fino kad dođemo doma, popije vodice, napapa se i spava kao tele...ni makac...Hrče, sanjna, trči u snu....
Ili razmišljam o preseljenju. O tome razmišljam već duže vrijeme, ali se moja Majka na spomen toga jako žalosti, a i nisam financijski potpuno svoja, tako da je to sada teža verzija. A i nisam nikad živjela van roditeljskog doma. Zapravo jesam...ono postpubretetsko studentsko solo življenje kada mislim da je cijeli svijet moj i da apsolutno sve mogu sama. Ima to svoje prednosti i mane. I bilo mi je FANTASTIK, ali sam znala da ću se jednog dana vratiti kući. I jesam...i prije nego što sam očekivala. Ali ne zbog manjka love ili želje za Majčinim zagrljajem. Jednostavno – baka se razbolila i trebalo ju je bedinati 24 sata dnevno i trebala je pomoć mami i bratu. Ne mogu reći ne. I vratih se doma. Baka je ubrzo umrla, no nije imalo više smisla otići od kuće dok se fax ne završi. Nekako je bilo odlično i ovako.
Ali sad je fax vrlo pri kraju i druga je priča. Neki su drugi konteksti u pitanjju. Jedni vrlo životni konteksti, ali i jako, jako lijepi. Zapravo najljepši. Toliko lijepi da frcam frcajućim frcanjem. I bez obzira na svu ljepotu konteksta i žarke želje – nije to tako jednostavno.
I onda krene struja svijesti o tome zakaj lijepe stvari ne mogu jednostavno biti samo lijepe, a ne da se uvijek nešto zakomplicira ili ne zakomplicira nego ima neke komplicirane segmente ili je to samo privid u mojoj glavi jer, po pravilu, ne može sve biti samo tako, uvijek se mora nešto duboko proanalizirati i to ne jednom nego nekoliko puta, a onda se analiziraju analizirane analize i zatim puknem ko kokica i vratim se na početak svega, a na početku bih bila i bez analize, a onda šiznem i odustanem od svega i sve lijepo ode k vragu....ili je to samo trenutni utjecaj visoke temperature....
VRIJEME BU NA MOJOJ STRANI!!!
THE END!!!
|
