Cheesteeleeshte

Obožavam kad se blago rečeno, mediokriteti uhvate s visoka dijeliti packe drugima.
Imao sam već davno upis o Ispravljačima, kao i Ingliširanju našem svakidašnjem, pa za primjer da u našem dragom kraljevstvu slijepih vladaju i dalje Jednooki, prinosim tek novo zrnce iz žutih novina (a SVE su postale žute ovih godina, ljudski resurski im grabe po dnu kace). "Vijest" nisu objavile samo te, koje kočopere naslov "Nije naučila engleski" nego i sve ostale, u istom kokodakajućem tonu, umjesto da Kosoricu razvlače za desetine tisuća prečih stvari (samo, to je teško - treba nešto i znati). Ali ne, baš kao i u slučaju drugih političara u gaćama, bez gaća, s bućicama u teretani ili vrtu i svim neformalnim pričicama, mi detaljno saznavamo o tome kako je danas na graničnom prijelazu tobože tvrdo natucala i još kao rekla Hungar umjesto Hungary. Pa se svi ponosno prisjetili da su je jednako tako razvlačili danima za ovogodišnji usput snimljeni razgovor s Povjerenikom za proširenje u Bruxellesu kom je na upit koliko je često u Brisel-gradu povjerila "Not many times" ( i tu se lažucka da je rekla No many times, ali preslušao sam obje snimke, pa sad ne znam jesam li blesav ili gluh jer ne samo da to sve nisam čuo nego mi je njezin engleski koji sam više puta čuo ništa posebno, onako prosječno OK, tupasti euro-english kakvim unjkaju svi europski birokrate koji sam upoznao). Net.hr je objavio da je "premijerka svojim engleskim zbunjivala turiste". Koje su to mađarske profače engleskog ulovili? One koji na snimci doslovce u kameru izgovaraju "zes voz lot of vihekls, jes, zet voz trefik džem"?
I općenito, kaj ti polunovinarčići uopće žele reći? Znam da je sezona kiselih krastavaca u medijima, ali dajte onda raspust svojim novinarima dragi urednici i puknite preko dvije strane neku plavušu sa 85 D obimom, barem ćete uštedjeti na plaćama i dnevnicama.

Da se razmemo, imam sve (ne)potrebne " proficiency"-e iz engleskog, a znam i još pokoji jezik; online mogu ako se baš potrudim, prevariti nekoga da mi engleski nije nematerinji jezik, ne sjećam se da nekog engleskog govornika unazad 10 godina nisam u potpunosti razumio (osim jednog pijanog cockney navijača Chelsea) ili on mene, peglam u takvim kontaktima čak i balkansku tvrdoću elegantim prijelazima pa čak i naglascima - ali nikad nisam shvatio niti ću podržavati ovakvu isforsiranu lumpenproletersku snobovštinu. Jednostavno ne kužim i smatram bezveznim. Kao i priležništvo kod stvari tipa DjubrOvnik (kod mog ovogodišnjeg leta tamo stjuardesa se iznadprosječno polomila što više DjubrOuwneeck-izirati) ili Zagr(jezik kod R obavezno istegnuti u ustima da zvučiš što retardiranije, jer tako valjda englezi kažu)Eb. Pogotovo kad dolazi od ljudi koji sami ne bi mogli bolje, ali njeguju i dalje ovdje tradicionalan kult Generala Poslije Bitke i Izbornika Nacionalnog Nogometnog Tima U Sjeni (suncobrana lokalnog kafića). Ako si Grammar Nazi, moraš iza sebe imati i artiljeriju, ne priznajem Štefove s Volovčice koji ne znaju je li kuČa ili cvJeČe ali će se ko pijani plota uhvatiti prigodnog hrvatski ti se kaže "postaja".


Ali dobro, DA, oh da - pogriješila je s day after yesterday, no moraš bit gluh i stvarno očajnički trebati članak da popuniš prazninu u novinama nastalu prazninama u glavama, da u nastavku snimke gdje se i u prvoj riječi čuje lagani ipsilon na kraju, ne čuješ i sasvim pristojan HungarY, jednako kako bi zgodno bili i da novinarčići, sve listom ponosni vlasnici certifikata najvišeg konverzacijskog stupnja engleskog, objasne kako bi oni npr. rekli "ne puno puta", ako su tako zgroženi s izborom "not many times" (rekla je Povjereniku jasno not)? Not much road? No lots of trip?
Ako je se već lingvistički (za ostale stvari se ne bi štel mešat, nikad ne znaš) stavlja u isti koš s Bandićem - jesu li svjesni kakvu su usporedbu napravili?
Ne govorim čak niti na primjeru njegovog u javnosti slavnog Ke (u njegovoj interpretaciji može biti i talijanski i španjolski), nego i na jednog kojeg sam čuo da je iz prve ruke ispričao jedan njegov bliski suradnik na "radnom" putovanju u SAD-u. Hoda tako unaokolo zagrebačka delegacija s poglavicom, predstavljaju im se političari, kongresmeni, gradonačelnici, a Bandić skužio da mu je po imidž loše da samo šuti i čeka prevođenje. Pa je tako Jedini Nam Vođa smislio razbijač leda u konverzaciji u vidu fraze. Ali bar da je pitao pa da mu kažu neku banalnu "All right", "OK", "Nice" i sl. NE, on ZNA. I tako je svima, na njihovo čuđenje, cijelo vrijeme puta uzvraćao sa "All stars". Ol fakin stars.
Tako da nema usporedbi s tim lingvističkim Bandiverzumom za sebe, on bi mogao i opravdano dobiti vlastiti novinski podlistak. No, nije on tema, iako bi nam uvijek trebao biti na pameti

Jer, da ostanem kod svog ranta za večeras... žena barem priča engleski. Ne samo da je vrijeme velikih državnika erudita, poliglota i enciklopedista prošlo, već otkud tako visoko postavljena ljestvica na brdovitom Balkanu? Uostalom, eto vam ga Sanader, cvrkutao tečno na četiri jezika, hvalio se čitanjem humanističke literature na njemačkom za usnivanje, analizirao talijanske pisce...i opet nestao.

Ban Ki-moon je generalni tajnik UN-a i vrlo slabo govori engleski, francuski u još manjim tragovima. Nije mu na čast, ali čovjek je prekaljeni diplomat i kao takav profesionalac izabran na to mjesto, koje bi čak i po nekakvom redu i svom izrazito internacionalnom smislu, trebalo imati nekoga tko barem jednim od gornja dva jezika dobro barata. No, nema. I nije se svijet srušio.
Pitajte Francuze je li razbacivanje znanjem engleskog nužna, čak pitanje uopće i poželjna osobina njihovih političara, stručnjaka ili kulturnjaka. Nekmoli da će si međusobno oči kopati zbog toga.
Talijani govore najneslušljivije strane jezike na kugli zemaljskoj, jer svakoj hebenoj riječi moraju dodati samoglasnik na kraju. I ne mislim, baš kao i oni, da manje vrijede, jer forsiraju svoje.
JEZICI - veliko DA, pogotovo u današnjem svijetu. Da ne velim nužno. Pogotovo jer nismo općeprepoznati i veliki kao gornje dvije nacije i nije to skroz za usporedbu, slažem se. Iako je upravo to i dvosjekli mač konačnog utapanja u razna "lajkanja", "čejndžanja", "mejlanja", jer danas čak i kad te boli i trebao bi biti spontan bar tada, neki poput mog četverogodišnjaka kažu: "ouch"



Ali ovakvo retardirano i neistinito pri tom, upiranje prstom (na primjeru Kosorice - no može biti i na tisuće drugih primjera, ismijavalo se Mesića što je bio tabula rasa, Josipoviću se prigovara preunjkavo umiljat engleski pun raznih "dear", ma nema kraja cjepidlačenju...), svakako NE.
Budi mi upravo suprotne porive, ne tako krajnje poput Ice koji namjerno priča najtvrđi engleski kada ga neki stranac oslovi - kaže "sram me je pričati preseravački", iako znam da zna. Ali nekad bih i ja baš za inat tako, kad i dalje, godinama nakon prvog mog upisa, otvorim stojedinicu a Phat (on nije "Fat", on je PHat) Phillie laprda samoizmišljenim sveameričkim (East-west, kao istarsko-slavonski npr.) uličnim akcentom. Za razne novinare je to valjda poželjnije. Pa da Mađara idući puta premijerka dočeka s recimo:
- Wassup motherfucker, where you say your sorry ass is from? Hun-garia, WTF nigga I've been in your country sho 'nuff coupla dayz ago...damn homeboy, have fun and get sum pussah while here, brace yourself foo'. Word. EU and all sorts of euro-fuckin-integration shit. Peace.

Nisam htio i rekao sam neću, jer već sam ionako prezasićen i tužan čim krenu ikakva rovovska prepucavanja, da ne velim preprosijed (Kregar je nešto drugo, to je biće s planete Kripton, molim...) za aktivizam s bilo kojeg gledišta, makar i kritičnog semper contra iz stolca koje sam već ispraksirao. Ali moram pecnut vrući krumpir barem malo, Zagreb mi je tavorište, daleko najdraže mjesto na svijetu i djelomični junak ovog ventilirališta svakodnevnih mi bludnji. Makar i ne znao napraviti krumpir salatu poput Jadre i makar i ne bio Tatlinovski konstruktivan, u kojem god smislu vezanom uz ovu temu


Vrućine su dobro tempirane uz novostvoreni Varšavski geto u kojem obitava čudna simbioza policije i građevinara, pa su ljudi spremni na smjelija djela... gradom od večeras kruži upornih uvijek istih nekoliko stotina ljudi (budimo iskreni) i pokušava blokiravat' promet po Zelenom valu. Mimoišao sam se pred večer s istom povorkom koja je odlazila iz mog kvarta, začudo napaljenja jalovim protestiranjem ispred sjedišta Stranke Koja Se Pravi Toša i One Druge koja ionako ne vlada gradom. No, vidim da se dobro furaju, kao u duhu one vruće ljetne oznojene Fight the power Public Enemy-a. Malo su se prošetali, pa se inače mlaka i blijeda mitteleuropska krvca ipak zgrijala i nekako prokolala.

Jedino što im fali su ljudi. NE istih par stotina nongovermental frendova i pokoji penzić, nego masovno građani spremni za akciju, ne samo za potpis na putu do placa na neko sugestibilno "jeste li protiv devastacije grada".
Lijepo je to medijski popraćeno čak i izvedeno za potrebe medija, ali prodiranje dalje od toga u tvrda srca većine - ni njanci.
Fali i pravna pismenost, skroz su se skoncentrirali na od jutra do sutra ad hoc ležavanje po cestama, a niti jednog spretnog odvjetnika nisam vidio s njihove strane... danas je i Upravni sud zacementirao lokacijsku dozvolu.
I NE dragi kolege blogeri (koji ste se vidim raspisali), koliko god napredovala građanska prava u nas - teško je natezati tezu da se dešava "represija" u centru ZG-a, te da su na djelu "apsolutno najcrnjiji scenariji", jer i sami ste sto puta na telki vidjeli po Švedskama i Danskama i Francuskama ista takva ležanja po cesti i ispred nuklearki, te policiju koja ležače odvozi kao na traci. A nuklearka spokojno kuha svoju juhicu dalje. Tak da budimo realni, poznavajući hrvatsku policiju inače, trebali bi biti pozitivno iznenađeni, a ja jesam, da su našli cijelu bulumentu toliko suzdržanih kršnih specijalnih momaka koji sve odrađuju pred tisućama kamera koje im, iako bi možda i žele, ne mogu iskopati niti ijedan incidentić.
Prva pozitiva, da ne bude sve crno - dobili smo, barem u izoliranom slučaju, prvi iskorak dalje od tradicija stare nam


No na stranu sad to, fali u priči i cijelo more dokaza za koje mi sva vojska mojih prijatelja i poznanika zdravo za gotovo uvjerava da zapravo ne trebaju i da je sve tak jasno ko putar kako se radi o pogodovanjima i varanju. Jebi ga, blesav sam - upravo zato trebaju baš ti dokazi. Dopuštam da sam možda fasciniran Tominom frizuricom i jahaćim čizmama koje nosi čim malo zahladni i općenito stylish urban image-u koji prosvjednicima izbija pokoji inače provjeren argumenat o pastirskom kapitalizmu.
Zato i Druga pozitiva: po prvi put smo u Tomi dobili medijski promoviranog predatorskog kapitalistu zapadnog tipa . No taman će toliko faliti za breakthrough cijele stvari (naravno - i za uvjeriti mene) ako se u svim ovim aktivističkim površnostima nastavi zanemarivati oranje i kopanje na podnošenju konkretnih dokaza o kriminalu, istraživao DORH ili ne paralelno cijelu stvar..
Jer to je jedino zbog čega bih i ja, pa vjerojatno i drugi, mogli pokrenuti svoje inertno tijelo.

Obzirom da protiv samog projekta kao takvog, kao što ovdje već rekoh - nemam baš ništa protiv. Eeek, kak se usudim! Ali o tom sam već ovdje višekratno trkeljao i već mi je glupo što i ja ovim pridonosim svom tom kokodakanju i trakavici.
No eto, štogod rekli o meni - čudim se silnom broju amatera urbanista, arhitekata i eksterijernih eksperata koji oko mene niču kao gljive poslije kiše... još davno iz doba zgražavanja nad Cvjetnim placom koje nisam nikad do kraja razumio. Poslije mi netko reče "pa ružni kandelabri, čovječe!". Što mi je otvorilo oči da uopće tamo kandelabara i ima. I da je hotel Dubrovnik svakako palac gore, neboder na Trgu dokaz da je ZG velegrad, u isto vrijeme kad je spušteni pločnik na Cvjetnom pastirsko iživljavanje nad otvorenom utrobom dostojanstva lepog našeg Agrama.
Ne kužim i ne dajem pravo istima kao ja (nemojmo se lagati, nisam niti ja baš neinformirana osoba) da glume da tobože imaju ekspertizu i uvjeravaju me, dapače, što je za mene bolje u širem kvartu u kojem živim, svakodnevno radim i bivstvujem.

Što još htjedoh...

Da sam i nabrijaniji na liberalni kapitalizam od ovog mog polukršćansko socijalnog propitivajućeg stava, ovakva kilava neriskirajuća kvazirevolucija u kojoj su salonski nonprofit udrugaši s penzićima koji se uključiše dobili još i klajburgerski površni iritantni ton, a sve skup s ovakvim povodima - ne bi me dobila. Iako je sva moja generacija i najbliži prijatelji polako otklizala u salonsku socijaldemokraciju uz finu klopicu i dobru čašicu.


Dobro, Ico je još u duši pravi revolucionar partizanskog tipa i pritajeno čeka Vođu koji bi poveo u šumu, dok najdraži Ugarin još naginje Željeznoj gardi No, barem su konkretni, kad već hoćeš bal - nek je bal. Ne kužim što Teodor, Tomašević, Urška i Vili ne povedu više istinskim Titovskim naprijed, ako istim, već zatupljujućim, načinom guraju u Tomin zid toliko dugo?

A mogao bi se i netko drugi sjetiti više svih drugih lipih stvari što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu...

Jer i bivša i današnja vladajuća klika, od Holdinga do Skupštine, mrtva hladna je nastavila s tisućama prečih i svakodnevno tištećih praksi meni značajnijim od Tomine šoping zone ili garaže.
-Dva put veći mastodont u Cesarčevoj još bliže zamišljenom srcu grada zidao se cijelo vrijeme bez da itko pita ili pisne otkud što - i usput samozatajno čak dotjerao do bankrota, zbog kojeg se sada cijeli projekt panično prodaje

-Unatoč odluci Ustavnog suda naplaćivanje parking kazni se samo iz šije pretvorilo u vrat ugovornim kaznama.
-Za potpuno neadekvatni pravilima struke i logike suprotni Muzej suvremene umjetnosti koji od 17 tisuća kvadrata korisnog prostora ima 4, dalo se pola milijarde kuna... i dan danas se toj potrošnji love, praznog prostora, betona i ziheraškog postava plješće , makar imao i lijepih komada (nije to poanta)

-Holdingova nova uprava je prije koji dan došla na genijalnu ideju dići kredit od 300 milijuna kuna za podmirivanje dogorjelih investicijskih projekata, u isto vrijeme dok svi histeriziraju oko Šukera
- isti Holding je dužan 6,5 milijardi kuna

ITD.

No, izgleda da vlada osjećaj kako je nastupilo neko građansko

za koje onda kužim da pojedinci jednostavno moraju ventilirati na svaku pruženu kost za glodanje, bez da nemoć kanaliziraju u nešto drugo. Još se danas došlo i do dna bačve pravnih argumenata. I ostali su nekima tek oni politički, koliko god s gnušanjem odbijali da je to ovdje slučaj.

Samo onda kad Vili i Teodor sikću SDP-ovcima o nedozvoljavanju skupljanja političkih poena, to mora vrijediti i za njihove kompiće u vodstvu.

Mislim da je na pitanje zašto nema tisuće na akciju spremnih građana u svemu ovome i činjenica da je mnogima taman dosta simboličkih akcija otpora zbog nekog uopćenog osjećaja nezadovoljstva ovakvim ili onakvim kapitalizmom. Te da je vrijeme da se proba i s nečim što će ljudi osjećati kao skroz valjano samo po sebi. Siguran sam da i Zagreb ima svoje The referendumsko pitanje (a ovaj prolazić i garaža to nisu), makar, kako čitam, i kod nedavne peticije za Referendum statističko je istraživanje pokazalo da je samo 5 % potpisnika pogodilo zašto je uopće potpisalo, tj. da se ne ukine produljavanja kolektivnog ugovora na neograničeno dok se ne potpiše novi...

Makar neki od Varšavaša gorljivo i vjerovao da će baš večerašnjim kružnim hodom po zebri na Zelenom valu promijeniti svima nama život na vrelini asfalta, godinu dana prije konačnog bankrota koji će ionako ugasiti mnoge apetite, pa i poduzetničke...

Dragi kolega Kopča je na svom Fejsu već komentirao ovu reportažu o tome kako su Finjaci proglasili pravo na širokopojasni internet (s minimumom od jedan megabit po sekundi) kao ljudsko pravo, s time da su to Estonjčani napravili i još prije njih.
A ja sam po navadi, ambivalentan.

Kompjuteri i inernet su se svakako, na Zapadu a polako i kod nas, upleli u svakodnevno življenje do razine egzistencijalnih potreba - od kupovanja hrane za one koji ne mogu do trgovačkog centra i ostalih plaćanja, do najvažnijih službenih evidencija, upravnih postupaka i svega što život u civilizaciji znači.
Kao navučen na neke od silnih mogućnosti korištenja računala i povremeni internetski ovisnik, otkud mi pravo da se ne veselim takvim državnim jamstvima? Makar se i malo nespretno i neprikladno zvali ljudskim pravima, jer korpus ljudskih prava zacrtan je u UN-ovoj konvenciji i ona stvarno i istinski moraju vrijediti za sve građane svih država svijeta upravo sada i za minimalne potrebe dostojanstvenog preživljavanja. Al' da ne budem štreber, nek su i ljudska prava, štogod.

S druge strane, vrijeme me polako gazi oko tih stvari... no i prije, u cvijetu mladosti, prije nego se navučem na nešto, uvijek sam morao proći ritual grintanja da mi ne treba mobitel, ne treba bolji televizor ili stereo uređaj, kao i sve one bezvezne izjave koje i dalje tisuću puta od ljudi čujem: "Ma ne, kompjuter mi treba samo da mogu napisati i isprintati neki tekst, pogledat slikice iz fotića i pogledat na internetu kakvo će vrijeme biti sutra".
Tako nešto slušam i od svog ćaće, već koju godinu mu kao doma "ne treba internet". A znam da na poslu guta sve dnevne novine, lista oglase i čuda i da bi mu doma dobro legao jedan takav od države zagarantiran internetski pristup.
Ali, red je red. Ne smijemo pokazati da smo slabići i ovisnici.
I da nam je računalo i dalje važno jedino za napisati svoj CV jedanput u životu, izračunati kućni budžet i isprintati papir za prigovor u Elektru.
Yeah, allrighty!

A sad s treće strane... gledam Nasljednika kako tek s 4 ljeta na grbači već troši naveliko moje računalo (a i laptop, dok smo bili u izbjeglištvu) poput maramica za nos i već moramo primjenjivati krajnje mjere tjelesnog udaljavanja s kompa uz proteste i buku, kad prođe zamišljeno vrijeme za igranje u online Pocoyo svijetu ili prelaska s nivoa na nivo u igri Ninja kornjača (koja je usput, preporučena za uzrast 12-godišnjaka, ali to sve vrijedi u nekoj idealnoj situaciji, baš kao i preporučene količine masnoće u hrani...).
Čuo sam i priču jedne poznanice kako im je klinac, kad su im došli prijatelji u goste i baš im je odgovaralo u tom trenutku da bude mir za frendovsko ćaskanje, za računalnom igricom proveo punih 7 sati. A da su to osvijestili tek naknadno, kad su završili sa gostinjskom seansom. Klinci guraju dok ide, poput divljih životinjica koje ne znaju kad će idući put jesti pa grabe dok ima.

Mi smo tu da postavljamo granice, ali stvarno više ne znamo gdje i kako, obzirom što sam sve, iz krajnosti u drugu krajnost, čuo od roditelja. Ne znamo više procijeniti ispravnost višnje za računalom sami za sebe, nekmoli za druge.
Jedna je poznanica tako svojem 15-16 godišnjaku uskratila kompjuter, na način da ga nije za doma niti kupila. Pa mi slavodobitno saopćila:
- "Ima zadaću, neku potrebu? Eto interneta u školskoj učionici. On sam mi čak veli mama kaj će mi obavijest na Fejsu što je Borna danas doručkovao i kud ide na put? Ako me zanima i ak smo si dobri, nazvat će me ili mi reći u živo"
Doduše, mališa dobro zbori što se toga konkretno tiče, ali za sve ostalo, pa čak ako hoćete i nove vidove komunikacije koje klinci imaju, on je zapravo uskraćen. Da ne kažem u društvu obilježen. Da, baš kao iz one glupave reklame...
Da ne kažem da će mu neka od tih znanja i komunikacijskih vještina (nažalost ili ne) trebati u budućnosti.

Zanimljivo je da je naš ovogodišnje ustoličeni Predsjednik aktivni koristitelj Fejsbuka (neki novinarčići su čak primjetili da se ulogirao jedno jutro u 4 h), a da su predsjedniku tehnološki superiorne velesile, konkretno Obami, tajne službe zabranile korištenje Fejsa, Twittera ili na čemu je već bio, ali i samog laptopa i uopće internetsko slobodno spajanje zbog terorističkih napada. Onog čečenskog vođu Rusi su smaknuli krstarećim projektilom istog trena čim je upalio mobitel i nazvao.

Na kraju, kad zagusti, ispada da je analogna i "pješke" tehnologija još uvijek sigurnija. Ali i da mora biti spremna kao alternativa "ako do nečega dođe", jer najviše mrzim kad u banci "padne server" (više puta sam to doživio) i službenica jednostavno nikako ne može obaviti moju transakciju, nema više ni onih indigo uplatnica kao kad sam bio mali.
Baš zato mi je malo mutno to s "ljudskim pravom", jer dapače - alternative za preživljavanje bez interneta mora biti. A ne da nastupe kurcšlusi i slijeganje ramenima. Jer hebi ga, jedno pravo je ukinulo drugo.

IPAK, sve je to divno i krasno kad puni sebe pričamo arkadijske pričice kako mi kao djeca nismo imali kompove i samo smo se bezbrižno igrali u parku povazdan, penjali po drveću i praćkom gađali vrapce. Ne znači da to klinci danas također ne rade, iako provode vrijeme i uz računala (pa mi smo traćili vrijeme uz televizor makar bila i partijska sjednica na programu te uz stripove - dođe na isto, makar me sad svi generacijalci popljuju). Plus što smo i onda svršavali na nečiji Commodore ili ZX Spectrum i strpljivo čekali da se pola sata učita audio kazeta s onim nesnosnim šumovima.
Mislim da po pitanju preziranja internetskih i računalnih plodova, ipak često čujem tek grintanje moje i starijih generacija vremenskih pregaženika nad nečim što im migolji ispod prstiju.

ALI. Evo moj primjer... Kad sam prije skoro pa 10 godina otkrio online igranje igara (uglavnom first-person-shootera obzirom na nedostatak koncentriranosti za finije stvari), jedno vrijeme sam bio toliko zakačen da nisam spavao kako treba. Dulje vrijeme. Stvarno sam tražio izgovor i s prvim znakom da partnerica kreće raditi nešto što nije u zajedničkom programu, odmah sjedao za stolac i zaokupirao cijelu večer, uz njezine proteste.
Onda sam otkrio forume i slične pizdarije za prepiranje. Katastrofa, gomiletina anonimusa koji se svi mogu lažno predstaviti i k tome i namjerno tjerati makove na konce i provocirati, jedni druge uvjeravaju da moraju prihvatiti ono što drugi misle. Na silu i uz uvrede, ako treba. Ma, how low can you go, uglavnom najbesplodnije traćenje vremena u mom životu...

Onda sam postao preživčan i prezaposlen i za igranje i online svađice, pa surfao s nekim tobože zadanim temama i ciljevima, od poslovnih do privatnih. Da ne kažem usput tragao za glazbom i filmovima; evo, k'o da nisam rekao Ajde još neka službena mjesta ili znanstvene informacije koje se podosta još uvijek nalaze i u naplatnom dijelu interneta, ali ovdje vrijedi istaći podatak kojeg možda i svi nisu svjesni. Istraživanje jednog uglednog engleskog mislim, sveučilišta, pokazalo je procjenu da oko 90 % sadržaja na internetu ili nije istinito ili je vrlo relativno istinito. To postaje sve veći problem u obrazovanju, jer klinci idu linijom manjeg otpora i stalno citiraju nešto s google-a, kad moraju pisati svoje radove. Većinu valjanih informacija, makar bile i digitalne, ne bi vjerovali, još uvijek treba platiti... e što veća dostupnost relevantnih informacija je već pravo za koje bih se vatrenije založio.

Iako i sam već osjećam overload tisućama zavodljivih banalnih informacija, onaj Marxov opijum koji danas ubrizgavamo u vene s internetskih portala, ali i s komunikacijskih usluživatelja. Poput:

Fejsanje

U trenutku meni nesvojstvene ljubomore, kad sam na Facebook profilu Najdraže ugledao gomilu meni nepoznatih crnomanjastih muškaraca (ili mi se prividjelo :) ), odlučio sam i ja otvoriti neki svoj (polu)profil, tek da mogu prigviriti u cjelovitiju njezinu prijateljsku listu
I onda otkrio da postoji i taj svijet. Koji se u reklamama reklamira sa "PA KAJ NEMAŠ PROFIL NA FEJSU". I koji je stvorio nove riječi poput "baš ovo LAJKAM". I koji zalijeva svoje virtualne vrtove s povrćem i rješava online kvizove "koja si vrsta hollywodskog glumca", izaziva na nekakve okršaje, igrice što li, poziva na prijateljstvo, piše ti poruke po tvom "zidu", obavještava što radi u zadanom trenutku i sve ostalo (ne)zamislivo.

Oprostite i unaprijed se ispričavam svim dragim ljudima koji su me prokljuvili iza nemušte fasadice na "Fejsu" (nema ih baš puno), a kojima uglavnom ne odgovaram na pitanja ili ne sudjelujem u raznim vidovima meni, okorjelom grintavcu, strane komunikacije. Ja sam još uvijek tamo slučajno i obzirom da uvijek varim sto godina dok se ne zakačim na nešto, vjerojatno će Fejsbuka nestati dok se ja odlučim.
Nekim dragim ljudima sam dužan telefonski poziv ili odgovor na davni mail, tak da me i zbog njih grize savjest kad bih uronio u to more novih potencijalnih prijatelja.
Pohvalio mi se jedan asistent na faksu kako mu nema ljepše stvari nego se na svoj rođendan probuditi a čeka ga u inboxu na Fejsu 17 čestitki. Svakom njegovo veselje, kaj da velim. Jedva handlam i ovaj fejs-tu-fejs broj prijatelja i poznanika.
Možda se bojim da bi se kod mene pokazala "Pukovniku nema tko pisati" situacija?

Kako god, kao i poštovanom ugarskom kolegi Eegoru, treba mi vremena i to kad baš netko inzistira, da npr. aktiviramo (i to poluuspješno) banalan Skype. I onda pogubimo nit, jer ne znamo kaj nismo porihtali kod spajanja...
Eegor barem i dalje bjesomučno troši novu online igru na koju se uspio navući, podlo sam mu izračunao da je u tri mjeseca koliko je ima u posjedu, čak i kad uračunavamo spavanje i posao, pola mjeseca proveo tamaneći neprijatelje ruskim mitraljezima. Ja više nisam niti u tom pogledu informatički "in", a da potrošim tu količinu vremena Najvjernija bi postala Najnevjernija
Sto izgovora, znam...

Kad smo već kod online ili kakvog god računalnog igranja, tzv. "gejmanja", tu se s njim slažem da otkad je krenulo, postoji jedna totalno iskrivljena percepcija istog. Da je barem ona koja prigovara da se troši previše vremena za isto, jer se troši. Nego sve te silne predrasude da je to npr. "poticanje nasilja", "nekorisno zatupljivanje" i svi slični clichei. Štono on reče - upravo različitih tajnica koje uporno i satima zalijevaju virtualno cvijeće ili žito na svom profilu, poslužuju u svojim virtualnim restoranima, chataju i učlanjuju se u grupe o nakitu i torbama. I panično šalju svaku spam poruku o izmišljenom virusu koje dobiju, svima u svom mail adresaru. I tako proširuju viruse. Ili rone suze nad klinkama iz Alabame koje su nestale (možda čak niti nisu) prije 5 godina, ali ih je neki pametnjaković preimenovao u malu Slovenku iz Brežica i LJUDI POMOZITE.

Mislim da je sve u procjeni i očuvanju stanja svijesti i realnosti. Vlastitih potreba, ali i kako ti diše npr. dijete i pokazuje li znakove internetskog/računalnog silaženja s uma. Teško je po meni, uprti prstom baš u nešto, a ono što ti radiš, npr. bloganje, izuzeti kao "vrlo korisnu stvar". Sve može biti đavolje oružje. Isti komunikacijski servis može biti sjajna stvar za razmjenu informacija i približavanje drugih ljudi i kultura, ali i cloaca maxima u kojoj plivaju pedofilski predatori.

Meni je osobno, kao i za mnoge stvari za koje sam sve ravnodušniji u zadnje vrijeme, zasad svejedno hoćemo li i mi i u ovoj nezadovoljnoj zemljici dobiti također ljudsko broadband pravo. Vjerojatno ćemo ga proćerdati u internetskim svađama i čitanju je li Maja Morales rekla Josipu Radeljaku da je na Farmi varala njegovu bivšu koja joj je bila tajna lezbijska ljubav sa Zrinkom Cvitešić i Lanom Banely u ljubavnom četverokutu rasplamsanom u Ljubav je na selu.
Ali, ajde. Još smo u pionirskom dobu. Možda se uvede reda i višeg smisla u sve to, dok mali eksploatator svoje novostečene internetske slobode (ništa nije isto otkad je naučio sam upaliti komp, priheftat se na net, otvoriti favorites ili pokrenuti igru iz mape, koliko god kamufliram iste) ne stasa u računalno odgovornog građanina.

Dotle, u park s tehnološki deziluzioniranim tatom...dobro, obzirom da nemamo trenutno auto, uz poneku lekciju iz vožnje da me taman nauči voziti do ove jeseni, ali i zlu ne trebalo usavršiti i druge vještine, uz informatičke. Potonje nove generacije ionako piju s tekućom vodom.